Ponedjeljak
14.12.2015.

Partizanke lete nad kršem

naslov knjige Nebesa: Jedan srpskohrvatski roman autor Goran Babić
izdavač Srpsko kulturno društvo Prosvjeta (Zagreb) godina izdanja 2015.



Extra_large_afz
A+ A-
Rođen 1944. na Visu, Goran Babić odrastao je u Dalmaciji i u Hercegovini, a kao književnik i kulturni radnik profilirao se u Zagrebu '70-ih i '80-ih godina. Najafirmiraniji kao pjesnik, Babić je objavljivao i prozu, esejistiku, i dramske tekstove, uz povoljnu recepciju kritike. Ipak, najpoznatiji je bio po dugogodišnjem uređivanju časopisa Oko, te po brojnim i žustrim polemikama s različitim akterima književnog života. 
 
Naime, u godinama kad je to bilo sve manje i manje oportuno, Babić je sve eksplicitnije nastupao kao politički Jugoslaven, deklarirani titoist i krležijanac, navlačeći na sebe odijum kulturne javnosti koja je već početkom '80-ih bila većinski konzervativno, (jedno)nacionalno i antikomunistički raspoložena. Daleko od toga da je kao takav diktirao prilike na književnoj sceni; u polemičkim okršajima nerijetko je izvlačio i deblji kraj, bivao marginaliziran, polujavno ili javno šikaniran, a ponekad i cenzuriran. Dovoljno je uzeti u ruke neku od zbirki Babićevih tekstova, koje još uvijek nije nemoguće naći u hrvatskim knjižnicama, da bismo se uvjerili u odnose snaga u književnom i širem kulturnom polju tih tih godina.
 
U osvit rata u Hrvatskoj Babić odlazi u Beograd. Kako sam tumači, u novouspostavljenom HDZ-ovom režimu plašio se za vlastitu glavu, a Beograd je bio jedino mjesto gdje je mogao biti siguran od njegove produžene ruke. Premda je posrijedi tek jedna od brojnih migracija u (post)jugoslavenskom književnom polju '90-ih, relacija na koju se Babić zaputio, s reputacijom 'mrzitelja svega hrvatskog' koju su mu već odavno bili prišili, garantirali su da će njegovo putovanje u svakom smislu biti jednosmjerno. 
 
U samostalnoj Hrvatskoj glatko je gurnut u insititucionalni zaborav – među ostalim je i izbrisan iz antologija hrvatske poezije, u kojima je dotad zauzimao respektabilan prostor. U Srbiji je Babić nastavio pisati i objavljivati, ali nije se javno angažirao ni približno s istim intenzitetom, strašću i uvjerenjem s kojima je to činio prije 1990. (Iznimka koja potvrđuje pravilo nevelika je polemička zbirka iz 2012. Paor s bajonetom: Zločin i kazna vojvođanskih Folksdojčera, u kojoj pronalazimo tragove nekadašnjeg Babića). Svoje ustezanje od kritike srpskoga nacionalizma Babić je (u već citiranom razgovoru) obrazložio tvrdnjom kako "u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući." Kad je i kako kao uvjereni Jugoslaven pomirljivo prihvatio logiku nacionalnih 'dvorišta', zašto mjesto na kojem živi već četvrt stoljeća smatra 'tuđom kućom', ili kako se uopće ove 'domestikalne' metafore uklapaju u Babićev lijevi svjetonazor – ostaje otvoreno pitanje. 
 
S druge strane, za ovaj tekst važnija je činjenica da je Babić na određeni način ipak "izašao iz ilegale" u Hrvatskoj. Naime, državno Ministarstvo kulture nedavno je financijski podržalo objavljivanje jedne njegove knjige, da bi ova potom i izašla u Zagrebu. Knjiga je naslovljena Nebesa, objavljena je u nakladi Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, a nosi intrigantan podnaslov: Jedan srpskohrvatski roman
 
I pri prvom listanju ova knjižica neobičnog formata i realizacije, tek nešto duža od stotinu stranica, djeluje nesvakidašnje, gotovo začudno. Kratka poglavlja s naslovima koji po starinski spojlaju radnju ("Glava u kojoj..."), od kojih su neka sačinjena gotovo isključivo od dijaloga, a druga ga niti ne sadrže, smjenjuju se s vizualnim materijalom – fotografijama i ilustracijama – i citatima iz književnosti. Pomnije čitanje romana (u nastavku ćemo slijediti ovakvo autorsko određenje teksta) potvrđuje prvi dojam. Recimo, u svojstvu uvoda u Nebesa nalazimo fotografije i kratke biografije trojice jugoslavenskih narodnih heroja porijeklom s južnodalmatinsko – zapadnohercegovačko - crnogorske tromeđe, te bilješku o jednoj partizanskoj pjesmi. Za nekoliko satirično intoniranih poglavlja o doživljajima Franje Ferdinanda u metkovićkom i opuzenskom kraju na završnim je stranicama knjige sugerirano da zapravo predstavljaju anegdote koje jedan lik romana pripovijeda drugome. Poneka autorsko-pripovjedačka intervencija ("[...] da li je postojao Staljin? I Tito?") naglašava da podjelu na dokumentarno, anegdotalno i fiktivno u Nebesima valja uzeti krajnje uvjetno. 
 
Ipak, kroz većinski dio romana moguće je pratiti jedinstvenu pripovjednu liniju, s pripadajućim likovima, događajima i kronologijom. U središtu pripovijesti obiteljska je loza Fabijana Demića, emigranta koji se po svršetku Velikog rata iz Sjedinjenih Država vraća u dubrovački zavičaj. Pratimo susret Fabijanova sina Serjože i rumunjske Jevrejke Fani, zvane Bunda, u Beogradu; zajedničke ilegalne, komunističke aktivnosti ovog para i njihovo zaljubljivanje; njihovu migraciju u južnu Dalmaciju nakon Drugoga svjetskog rata i pokušaje da politički educiraju tamošnji puk; doživljaje Serjožine sestre Ele, koja je kao prostitutka u talijanskoj bazi za vrijeme rata održavala vezu s partizanima, a sad sablažnjava mještane skarednim pjesmama i lascivnim javnim istupima; Elinu incestuoznu vezu s nećakom, Serjožinim i Bundinim sinom Tugomilom-Tunjom; itd. Babićevo je pripovijedanje skokovito, s izrazito neujednačenim zadržavanjima na pojedinim razdobljima i epizodama; kratke i česte digresije predočavaju nam sudbine sporednih likova, te ocrtavaju konture društvene i političke pozadine događanja u obitelji.
 
Po vještini s kojom vodi svoje likove te otvara i zatvara pripovjedne cjeline, ali i po sposobnosti da u nekoliko škrtih poteza proizvede maksimum atmosfere, autor Nebesa pokazuje se kao izvrstan pripovjedač. Lijepi, ali surovi predjeli navedene tromeđe u doba poratne oskudice, zajedno s ljudima koji ih nastanjuju, nenaviklima na velike zanose i nadanja, minuciozno su iscrtani na stranicama Nebesa. Bez naširokih refleksija, velikih riječi ili viška opisa, Babić predočava jedno podneblje u svoj njegovoj osebujnosti. Pritom, svjestan da začudnost svijeta o kojem piše nerijetko izaziva granice realističkog prosedea, on dopušta elementima bizarnoga i fantastičnog da 'spontano' izrastaju iz tog pripovjednog okruženja. Kao i linije između fiktivnog i faktičkog, i granice između 'stvarnog' i fantastičnog u ovom su romanu poprilično propusne. 
 
Premda rado karikira vlastite likove, Babić ne krije svoje simpatije za njih i za njihove borbe. Bivša prostituka, izazivačica javnog morala i ljubavnica vlastitog nećaka Ela uvjerena je komunistkinja, za koju totalno seksualno oslobođenje predstavlja nezaobilaznu stavku u komunističkoj agendi. Elina šogorica građanskog porijekla, rafinirana i suptilna Bunda, zgraža se nad njezinim ponašanjem i pokušava joj zabraniti pristup Tunji, ali i sama prakticira vlastitu verziju borbe za bolji svijet: Bundina maštarija, koju kao organizatorica lokalne ćelije AFŽ-a u jednoj posebno pamtljivoj sceni pokušava predočiti zabezeknutim seljankama, jest da će jednog dana čovjek dobiti krila i letjeti snagom svoje volje i mašte.   

 
Svijet i atmosfera Nebesa u mnogočemu asociraju na druge poznate literarne predstavnike jugoistočnih dijelova (post)jugoslavenskog podneblja, kao što su Miodrag Bulatović, Petar Gudelj i Mirko Kovač (zanimljivo je da su potonja dvojica iz Srbije pristigli u Hrvatsku istodobno s Babićevim odlaskom u suprotnom pravcu). 'Zavičajno' pisanje ove trojice autora također priziva okrutnost, bizarnost i opasnu egzotiku ovih predjela; njihove Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore također obiluju svakodnevnom fantastikom. Međutim, Babić se u odnosu na ove generacijske vršnjake i književne prethodnike razlikuje po političkim uvjerenjima i svjetonazorskim pozicijama. 
 
Prema ishodu Drugoga svjetskog rata, tj. pobjedi Narodnooslobodilačkog pokreta, Kovač je skeptičan, Bulatović podrugljiv, dok Gudelj ide dotle da romantizira poginule i prognane ustaše i kvislinge. U Nebesima čitamo i o ružnijim stranama partizanske pobjede, i o nedaćama pri uspostavljanju novoga poretka, i o nepravdama koje su te procese pratile (osobito nakon rezolucije Informbiroa). Međutim, kod Babića nema povijesne relativizacije: partizani su osloboditelji, a komunizam je jedina ideja koja nas potencijalno može izbaviti. Za usporedbu, u kultnome Bulatovićevom romanu Heroj na magarcu (1967.) bordel je metonimija revolucije, a seoski kabadahija Gruban Malić predstavlja Josipa Broza Tita. Naoko paradoksalno, Nebesa, koja izlaze gotovo pola stoljeća kasnije, kudikamo su 'vjernija' idejama i idealima Narodnooslobodilačke borbe od jednog bestselera iz doba vrhunaca samoupravnog socijalizma. 
 
Babić odbacuje i nepisano pravilo da je, ukoliko pišemo o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima, pristojno barem naznačiti nekakvu uzročno-posljedičnu vezu s današnjim trenutkom. Izuzev jednog kratkog i škrtog flash forwarda smještenog otprilike u '70-e godine, ova pripovijest ne zahvaća dalje od polovice 20. stoljeća.  Ako se u povijesti sve odigralo ovako kako jest, ako su ideali partizana ovako krvavo iznevjereni, zar je neizbježno da baš tako bude i u književnosti? – kao da (se) pita Babić. Ovakvo čitanje potvrđuje i kontrast između dokumentarnog, anegdotalnog i 'faktivnog' (faction) materijala zgusnutog na početku Nebesa i svojevrsnog otvorenog kraja, u kojem prethodno postavljeni autorski okvir nije zatvoren.
 
Nebesa su vrlo zanimljiv prozni poduhvat, koji se – ne samo zbog svoga malog obujma – čita u jednom dahu. Ukratko, Babić se ovom knjigom predstavlja kao izgrađen prozaik i suveren pripovjedač, ali se i eksplicitno svrstava protiv višestrukog historijskog revizionizma (konzervativnog, građansko-liberalnog...) koji nam se danas i ovdje gura niz grlo. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.