Utorak
26.02.2019.

Panonska distopija

naslov knjige Doba bršljana autor Davor Ivankovac
izdavač Hrvatsko društvo pisaca godina izdanja 2018



Extra_large_fence-3869556_1280
A+ A-

Ako je vjerovati informacijama s popularnih stranica o domaćinstvu, bršljan cvate u listopadu, a njegov plod dozrijeva u proljeće. Empirijsko iskustvo, s druge strane, podsjeća me da je ova biljka najuočljivija zimi: bršljan, barem u kontinentalnim predjelima, svojim zelenilom i svojom vitalnošću za tmurnih zimskih dana obično odudara od sivila i golotinje okoline.

Ukoliko se zapitamo kad se događa i koliko dugo traje Doba bršljana iz naslova pjesničke knjige Davora Ivankovca, mogli bismo doći do odgovora da takvo razdoblje obuhvaća veći dio kalendarske godine. Međutim, osim što se u Ivankovčevoj zbirci pojavljuje na denotativnoj razini, kao pejzažni lajtmotiv, bršljan iz naslova sadrži i višeznačan simbolički naboj: „doba bršljana" označava i određeno stanje duha, kao i izvjesnu civilizacijsku postavku. Radi se, recimo odmah, o izrazito distopijskoj figuri, upravo u skladu s vizurom koju ovi stihovi uspostavljaju.

Imaginarij Doba bršljana usidren je u ravnici, preciznije onoj slavonskoj i baranjskoj, onakvoj kakva se ukazuje nakon više od četvrt stoljeća ratnog i poratnog pustošenja. Riječ je o predjelima temeljito ispranima od pitoresknog šarma panonskog života kakav se još uvijek povremeno može pričiniti autsajderu: opjevanim pejzažima dominiraju vjetar, sablasno klopotanje vlakova, lavež pasa i zvonjava crkvenih zvona, bodljikave žice, ograde, napuštene ili zapuštene kuće, te dakako sveprisutni bršljan, paprat i mahovina:
„Magla iz dimnjaka pada na / oči i duše, kad nešto brzo promakne, / slutnja prvog snijega. / Tako s jeseni počinju / svaka zima i rat, / očekivana zasjeda tjeskobe. / Silazim niz ulicu, desno od ludila, / uznemiri se pas, lavež na lancu, jedan, pa tri, / i jato mrtvih ptica nad valovima blata, / odlaze u toplije, ne odlaze, poniru, / u niskom tromom letu kao ruke u džepove / ulaze u prosinački pejzaž", jedan je od u tom smislu reprezentativnih prizora (pjesma Zasjeda).

Ovakvi stihovi sugeriraju jasan zaokret u odnosu na koordinate koje je Ivankovac – kako na tematsko-motivskome, tako i na izvedbenom planu – zacrtao u svojim prethodnim poetskim zbirkama, Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.), od kojih je potonja nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Ipak, pomnije čitanje Doba bršljana otkrit će nam da pripadajuće pjesme, barem u ravni motivike, donose i kontinuitet s pjesnikovim dosadašnjim radom.

Premda više nisu u prvome planu, novi mediji, virtualna stvarnost i kiberprostor i dalje figuriraju kao predmet Ivankovčeva zanimanja; uz to, kroz knjigu se proteže i niz motiva koje bismo mogli nazvati znanstvenofantastičkima. U jednom se stihu tako ravničarska noć uspostavlja kao „prv[o] paljenj[e] svemirskih brodova i zvijezda" (Štrajk), na drugom mjestu „sunce sjaji / kao na nekoj drugoj planeti" (Lozinka), dok pjesmu Već viđeno (uzmicanje) poantira ironični prikaz medijskog iskustva posve na liniji s autorovim preokupacijama iz Freuda: „čitam poruke, povremeno nasjednem, opsjedam si identitet, / živi konjanik na brončanom konju."

U svom osvrtu na Doba bršljana Marko Pogačar dovodi poetičke postavke knjige u vezu s poetikama dvojice suvremenih hrvatskih pjesnika izrazito ravničarskog i „postpejzažnog" senzibiliteta – Delimira Rešickog i Slađana Lipovca. Pogačareva kontekstualizacija čini mi se dobro pogođenom, no rado bih je proširio i drugim i drugačijim koordinatama. Primjerice, Doba bršljana svojim se ambijentom i motivskim repertoarom upisuje u „pleneristički" zaokret kojem proteklih godina svjedočimo u postjugoslavenskoj poeziji: kao i Goran Čolakhodžić u Na kraju taj vrt i Pred gradom su kosci, Monika Herceg u Početnim koordinatama ili Marjan Čakarević u Tkivima (da spomenemo tek neka imena i naslove), Ivankovac u svojoj novoj zbirci u velikoj mjeri mobilizira imaginarij tzv. svijeta prirode.

Nadalje, možda manje očigledna, ali (barem za mene) itekako snažna asocijacija koju čitanje Doba bršljana priziva jest proza Luke Bekavca. Uz sve žanrovsko-rodovske razlike u njihovom pisanju, i Ivankovac i Bekavac razvijaju štimung koji bismo mogli nazvati panonskom distopijom; i jedan i drugi u svojim literarnim istraživanjima postapokaliptične ravnice stvaraju jednoličnu, hipnotičku atmosferu, posve primjerenu (psiho)geografiji koju evociraju.

Upravo hipnotički, „ravni" ton izlaganja predstavlja najizrazitiju izvedbenu konstantu Doba bršljana, kao i najupadljiviju razlikovnu crtu ove knjige u odnosu na raniju Ivankovčevu poeziju. Knjiga je podijeljena na šest ciklusa nejednake dužine – posljednji, recimo, sadrži tek jednu pjesmu – među kojima nema izraženog kontrasta ili tenzije: oni se ukazuju kao različite etape jednog te istog poetskog istraživanja. U pojedinim dionicama Doba događa se ova jednoobrazna izvedba uspava čitaoca, da ga desenzitivizira na način da za trenutak zaboravi gdje se nalazi: je li prethodna pjesma završila, je li sljedeća počela, što se trenutno „događa" u pjesmi?

U tom bismo smislu čak mogli reći da je Ivankovac stanje duha i uma koje evocira mjestimice uprizorio i odveć uspješno za dobro vlastite poezije i njene publike. Ipak, od odveć monotone izvedbe knjigu spašava njegova strategija uvođenja jakih obrata – bilo u oštroj poanti pjesme, bilo na drugim razinama. Tako se u blatnom, maglovitom i zamrlom univerzumu Doba bršljana ponegdje javljaju i prave mini-eksplozije, bez sumnje sposobne trenutno trgnuti čitateljicu zapalu u drijemež. Primjerice, pjesma Obećana zemlja nakon opisa ravničarskog krajolika promatranog iz vožnje donosi ovakvu završnicu: „U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina. / Na jednoj kapiji pisalo je MED / i odmah smo znali: ova je zemlja/obećana drugima." 

Pjesma Razglednica, izgrađena oko turobnog repertoara motiva koji dominiraju „panonskim gradovima što vonjaju po ustajaloj mokraći", sličan efekt postiže s posve minimalnim sredstvima: „Grimizni vjetar ne kovitla zavjese, / u tamnoj sobi prebirem perle, / ofucanu prijeratnu bižuteriju, obiteljski foto-album, / suveniri, razglednice, / Jugoslavija, / Topusko", glase njeni završni stihovi.

Gotovo bismo mogli reći da su riječi „Jugoslavija" i „Topusko" u značenjsko polje ove pjesme posađene kao mine. Scenu kopanja po obiteljskoj arhivi „Jugoslavija" u trenu pretvori u poprište susreta sa sablastima neke nestale civilizacije (pada mi na pamet meme na kojem vukovarski vodotoranj prati natpis: „ostaci izgubljene civilizacije naprednije od naše"), dok „Topusko" otvara dvije asocijativne linije – evocira pitomi ambijent istoimenog odmarališta, kao protutežu surovom krajoliku iz kojeg pjesnički subjekt govori, ali i upućuje na jedan od toposa jugoslavenske mitologije, koji, opet, sad istrajava poput sablasti.

Na drugim mjestima, „eksplozivni" potencijal pjesme nije sabran u njenoj poanti, već na njezinom suprotnom kraju: u naslovu. Bolje rečeno, riječ je o tenziji između „jakog", denotativno nabijenog naslova i naoko posve disonantnoga tematsko-motivskoga registra pjesme – tenziji koja u pjesmama kao što su Štrajk, Lijevi ekstremist, Potrošačko društvo ili Klasna, izaziva istinski kratki spoj. Po strategiji „alogične" mobilizacije (dnevno)političkih referenci, koja kao da istodobno polemizira i s općim mjestima medijskog diskursa i s neorealističkim modelom „angažirane" pjesme, Ivankovac mjestimice podsjeti baš na spomenutog Pogačara. Riječ je o riskantnom postupku, koji prijeti da brzo postane predvidljiv, pa ipak: nabrojane Ivankovčeve pjesme u cjelini su uglavnom vrlo uspjele, te ih ovaj dodatni sloj samo obogaćuje komponentom začudnosti.

Aspekt Doba bršljana koji u dosadašnjoj recepciji knjige, kako mi se čini, nije posebno istican, a koji mi je osobno upao u oči već od prvih stihova koje sam pročitao, tiče se statusa životinja. Naime, egzistencijalna situacija životinja i njihova neumoljiva blizina smrti – od svinja predestiniranih da budu umorene, sve do kućnih ljubimaca, čija se sudbina u konačnici ne ispostavlja puno veselijom („Rominja preuranjena jesen u europskim nizinama / a ja pod stablom plave šljive / ukapam mrtvorođeno mače") – unutar knjige formiraju zasebnu tematsko-motivsku potku. O okrutnostima ljudskog roda nad životinjama, ali i okrutnostima imanentima životinjskome svijetu, Ivankovac piše bez patetizacije i moralističke pouke, tonom nekoga tko je tom svijetu blizak – drugim riječima, na način koji antispecistima i veganima odraslima daleko od životinja, a u koje se i sam ubrajam, nerijetko ostaje nedostižan. „Životinja je izolirana biljka", napisat će Ivankovac. Ova začudna formulacija ostaje jedan od najboljih opisa nesamjerljivosti ljudskog i životinjskog iskustva koje sam imao priliku pročitati u književnosti.

Tragika „europskih nizina" koju Doba bršljana uprizoruje probija granice vrste koja samu sebe voli vidjeti kao središnjeg aktera tragedije; Ivankovčeva poezija utoliko trasira put ka nesvakidašnjem tipu univerzalnosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!