Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Ogledalo stvarnosti

Large sanatorium 4160287 1280
Naslov knjige: Kuća Teodore K. Autor knjige: Nedžad Ibrahimović Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2019
Ponedjeljak
04.11.2019.

Nije lako pisati o središnjem delu trilogije, posebno kada znamo da poslednji nije napisan. Naime, bosansko-hercegovači pisac Nedžad Ibrahimović objavio je roman Kuća Teodore K., koji je izravni nastavak njegovog prvenca Inkapsulirana tijela, a treći deo trilogije se još kuva.

Za sada možemo da kažemo da se neki likovi pretaču iz jednog u drugi roman, ali i da postoji tematska bliskost između ovih knjiga jer obe podrazumevaju rat kao neposredno iskustvo likova, scene iskopavanja leševa iz masovne grobnice, ali i jednu vrstu odnosa koji bismo mogli da nazovemo babuška odnos ili, ako ćemo da sledimo metaforu iz naslova prvog romana, odnos inkapsulacije. On podrazumeva upisanost jednog dela teksta u drugi, postojanje slojeva i njihova značenjska preplitanja, ali i ogledanja. Konačno, ovaj odnos ukazuje i na autoreferencijalnost pisanja. Drugim rečima, Nedžad Ibrahimović je kao pisac u svakom trenutku svestan čina pisanja, osvetljava ga iz različitih uglova, a roman (trilogija) se pojavljuje kao spomenik upravo činu sopstvenog nastajanja.

Kuća Teodore K. ima interesantnu narativnu strukturu. Radi se o vrsti romana s ključem, odnosno ne možete da shvatite o čemu se radi dok ga ne pročitate do kraja, a i tada stvari bivaju tek delimično jasne s obzirom da se roman završava pitanjem – nekom vrstom cliffhangera koji će nas naterati (a možda i odbiti) da pročitamo i konačni nastavak. Ipak, ova struktura podseća na žanrovske obrasce detektivskog ili krimi romana i u tom smislu daje čitaocu motiv da roman dočita do kraja.

Siže romana ima obgrljenu strukturu – najpre pratimo priču o Mirku i Enidi koja se dešava 1988. godine, da bismo središnjem delu bili bačeni u 1992. godinu i psihijatrijsku bolnicu, a na samom kraju se ponovo vraćamo sudbini Nedimovog i Nedžadovog lažnog, odnosno surogat oca. Ono što je kvalitet ovakve strukture je da čitalac želi da sazna šta se dogodilo s Mirkom i njegovim "kriminalnim" aktom iz septembra 1988. godine. U tom smislu, naša čitalačka žudnja biva zadovoljena tek na kraju i ovaj se narativni trik višestruko isplatio autoru jer se inače kroz glavni deo romana teže probija, što naravno nije čudno jer se on odvija u sanatorijumu za psihijatrijske bolesnike.

Nije Nedžad Ibrahimović izmislio upotrebu duševne bolnice kao scenografije za roman – pre njega to su učinili mnogi, a dovoljno je setiti se samo pretprošlog dobitnika prestižne Ninove nagrade Dejana Atanackovića koji je ovu metaforu iskoristio za roman o Prvom svetskom ratu – Luzitanija. Kako bilo, sanatorijum koji se nalazi na vrhu planine i koji je mesto izolacije te u tom smislu funkcioniše kao neka vrsta Čarobnog brega, gotovo manovski, premda su likovi kudikamo manje složeni od Menera Peperkorna, Madam Šoša, Nafte, Setembrinija i naravno Hansa Kastorpa, predstavlja mesto ključnih doživljaja u kojima se Nedim Milanović suočava sa samim sobom, ali i sa svojim odrastanjem i obrazovanjem – čime se dakako potencira paralela s Manovim remek-delom.

Upravo taj segment knjige pokazuje određene slabosti, najviše zbog toga što je, čini se preopterećen teorijskim konceptima koji su reklo bi se nasilu morali da nađu mesto u romanu. Psihoanalitička teorija, odnosi s majkom, ocem, ludilo kao metafora i postvarena metafora, simboli pauka i vuka, seksualnost kao takva, sve je to već mnogo puta viđeno i opisano, još od Antike. Ipak, Ibrahimović jeste dobar pisac i to se vidi na mikro planu, u pojedinačnim scenama i na rečeničnom nivou i u metafori.

Međutim, ova preopterećenost teorijom pada u drugi plan kad se neke stvari uzmu u obzir – jedno je suštinska nepouzdanost pripovedača – ne samo Nedima Milanovića, nego i svih ostalih koji se u tekstu javljaju jer oni su svi redom psihijatrijski bolesnici, što će reći da im nije za verovati. Njihove priče, ali i Mirkova/Markova priča samo su moguće tumačenja stvarnosti koja se dogodila. I to je možda ključna tačka ovog romana – svet, lična povest, ali i ona velika istorija samo su stvar tumačenja. Zbog toga je ovom romanu sasvim prirodno da se završi pitanjem, da ostane nedorečen i to sve manje ima veze s činjenicom da je deo nekakve trilogije.

Ako posmatramo dešavanja u njemu, kako ona iz 1988. u kojoj dolazi do iskopavanja jedne ustaške jame u Kupreškom polju, ali i ona iz 1992. u kojoj Nedim po drugi put stiže u sanatorijum jer to je jedino mesto na kojem može da opstane i preživi zahuktali rat, ali i da se suoči sa samim sobom, jedino što možemo jeste da im podarimo tumačenje. Ona postoje kao nekakve datosti u tekstu (premda se u romanu pitanje prirode teksta kao takvog jasno postavlja a odgovor na njega nije ni u kom slučaju jednoznačan), ali njihova svrhovitost počinje tek našim tumačenjem i to je ono što je strašno. To u potpunosti izjednačava duševno stanje stanovnika kuće Teodore K. i onih koji otkopavaju kosti 1988. godine. Postoji ipak značajna razlika, a nju Ibrahimović nudi čitaocima kao zaključak – otkopavanje kostiju pre rata dobijalo je kolektivitet, ono je postajalo deo narativa koji je lagano ali sigurno usađivan godinama, i samo je odjeknuo u jednom trenutku kroz čuvenu "Jamografiju". Rečju, kolektiv je bio izraz određene političke moći koja se nije libila da ga funkcionalizuje i obradi medijski i na svaki drugi način. Učinila je to, bezbeli, uspešno, nažalost.

Kroz čitav narativ provlači se pitanje prirode književnosti – onaj pisac  koji strada od kolektiva zapravo je žrtvovao svoj talenat kako bi pisao primenjenu književnost – oživljavajući mrtve ljude, stvarajući od njih u najmanju ruku književne likove i dajući istorijskim događajima vanvremenske karakteristike. S druge strane nalazi se Nedim, pisac koji piše iz potrebe sopstvenog izlečenja – on piše neku vrstu dnevnika u kojem pokušava da sopstvenom životu podari smisao, da mu podari logiku i hronologiju. Naravno da su obojica osuđeni na propast, kao što je umetnost, a sa njom i književnost, manje više u današnje vreme marginalizovana, ako već nije prokleta.

Literatura se na izvestan način hijerarhizuje u romanu pa se tako ona koja je lična i stoga najemotivnija nalazi na vrhu, a ona poezija koja je rimovana i puna izanđalih metafora nalazi na dnu, bukvalno batinaš u zatvoru, ona je radnik Državne bezbednosti koji mlati pesnika primenjene književnosti. Međutim, i više od toga. Književnost je kao i sve ostalo samo osnov za tumačenje, međutim postavlja se pitanje tumača. Ako su glavni Nedimovi tumači ludaci iz duševne bolnice, šta to govori? Imamo ludaka kojeg tumače ludaci, reklo bi se da je to nepouzdanost podignuta na n-ti stepen, međutim, poznato je isto tako da su ludaci najvispreniji tumači – setimo se samo proroka od Antike do naših dana. Tako se čitanje i tumačenje u romanu Kuća Teodore K., ali i njegovo pisanje jer u pojedinim trenucima ludaci tumače ono što je čitalac već pročitao, dakle roman sam, tematizuju i relativizuju u isto vreme, daruje im se aura nepouzdanosti koja prati svaki tekst.

Možda ovo ne bi trebalo da stoji iza teksta punog ozbiljnih tema kao što su rat i ratni zločini, ali to govori mnogo više služi kao ogledalo stvarnosti nego što bismo voleli. Radi se naime o shvatanju istorije koje je, nažalost, karakteristično za ovo područje – ona se tumači onako kako svakom padne napamet. To naravno nije nužno loše kada bi ovde postojala nekakva zvanična verzija sa zajedničkim imeniteljem oko kojeg bi svi mogli da se složimo, ali toga nažalost nema.

Da se samo vratimo na Drugi svetski rat: licitiranje sa brojem žrtava, uloga kvislinških paravojski, uloga partizanske vojske, prećutkivanje ratnih zločina i nesuočavanje s prošlošću, sve su to pitanja oko kojih bi eventualno mogla da se formira nekakva stručna komisija sačinjena od svih naroda i narodnosti i da se ona jednom zauvek utvrde, ali avaj. Ovde se takve komisije raspadaju pre nego što se oforme, ovde su, govorim za Srbiju makar, institucije koje bi trebalo da delegiraju stručnjake u takve komisije vrlo jasno ideološki obojene, što će reći emotivne. Zbog toga se sve i raspalo, a zbog toga i Nedžad Ibrahimović svoj početak rata u Bosni i Hercegovini ne stavlja u april 1992. godine, već mnogo ranije, a mogao je i još u prošlost da ide. Trenutak u kojem je loša književnost preuzela primat nad naukom, u romanu je to scena u kojoj se govor lokanog pesnika tehnikom montaže kombinuje sa spiskom žrtava s kojeg polako nestaju neka prepoznatljiva imena, zapravo može da označi početak rata. Svaki primat emocije nad naukom, kad je istorija u pitanju, može da se obeleži kao čista dekadencija koje ne vodi ničemu dobrom.

Oceniti roman Kuća Teodore K. bez čitanja poslednjeg dela trilogije nije najpravednija stvar koju kritičar može da učini. Ipak, književna kritika nije samo stvar pravde, već i emotivnog susreta s tekstom, proces identifikacije i različitog čitalačkog iskustva koje proizvodi neku vrstu intuicije kojom se jezičko umetničko delo ocenjuje. Imajući to u vidu rekao bih da je Nedžad Ibrahimović obavezao sebe da se nadmaši u trećem delu, a to sigurno neće biti lako. Bez obzira na mesta koja su zapravo književnosti strana i nepotrebna, ideološke i teorijske nanose kojih se trebalo jednostavno osloboditi, radi se o vrlo dobrom romanu čiji nastavak nestrpljivo čekamo.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu