Almin Kaplan:
Ospice (Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.)
Neke od najzapaženijih beletrističkih knjiga devedesetih s temom (post)jugoslavenskih ratova pisane su iz dječje ili adolescentske perspektive. Takvi su, primjerice, Konačari Nenada Veličkovića ili Ljetni dnevnik rata Vladimira Stojsavljevića. Na drugoj strani, generacije koje o ratu mogu pisati na temelju vlastitog adolescentskog ili dječjeg iskustva tek su u proteklih nekoliko godina u književnom smislu sazrele (u notornu debatu o autentičnosti Zlatinog dnevnika ovom prilikom nećemo ulaziti).
Dakako, 'vlastito iskustvo' u književnosti ne mora baš ništa značiti, a u ovakvim slučajevima može predstavljati i ograničenje kojeg se valja pripaziti. Ipak, u slučaju nove knjige Almina Kaplana – Mostarca nastanjenog u okolini Stoca – ignoriranje njezine očigledno biografske pozadine predstavljalo bi gubitak za čitatelja, a osobito za kritiku.
Nije slučajno da smo pribjegli neutralnoj odrednici 'knjiga' kako bismo opisali Ospice. Radi se o štivu izrazito fragmentarne i razgranate strukture, ali utemeljenom i jakom konceptu: Kaplan želi napisati neku vrstu kataloga djetinjstva, poetskog dnevnika koji će zahvatiti cijeli mikrokozmos odrastanja u vremenima koje bi malo tko smatrao pogodnima za romantiku odrastanja.
Kaplan je u književnom životu dosad uglavnom bio prisutan s poezijom, a u biografskoj bilješci možemo pročitati kako "piše poeziju i kratke priče”; međutim, njegov novi rukopis teško bismo mogli svrstati i pod jednu od tih dviju odrednica. Možemo se složiti s tvrdnjom recenzenta Miljenka Jergovića da je Ospice najbolje opisati kao "[r]oman sastavljen od priča koje su napisane kao pjesme". Kaplanove evazivne priče-pjesme ovom ćemo prilikom nazivati jednostavno – tekstovima.
Naslov knjige izrazito je semantički nabijen. Ospice su sinegdoha za dječje bolesti – u figurativnom smislu, sve ono što u jednom djetinjstvu valja 'preboljeti': dječje strahove, ljubavi, nade, itd. Međutim, djetinjstvo koje Kaplanova knjiga tematizira napučeno je malo drukčijim 'boljkama': ratom, razaranjem i smrću.
Tu i apsurdna klinačka zabava i praktični zadatak na školskome satu, promatrani u retrospektivi, kao da nose zlokobni znamen: "Ujutro, mi dječaci, redovno smo se takmičili:/Ko je duže spav'o?//Ne znajući na sat, bubali smo vrtoglave cifre/sati koje smo proveli u snu. Koje smo proveli/van opipljivog svijeta.//Ne znajući na sat, bubali smo vrtoglave cifre./Zato neki i danas spavaju" (str. 20); "Od krompira i čačkalica. Pravili smo ježa./Bili su to valjda časovi prirode i društva. I/valjda smo tako trebali upoznavati životinje./Ispoljiti kreativnost. Voliti ježa. Zabosti mu/nož u leđa. Kad zato dođe vrijeme.//Umjesto čačkalice.//I umjesto ježu." (str. 22). Utoliko je naslov Ospice krajnje, gotovo napadno ironičan.
Pečat osobno proživljenog i doživljenog kod Kaplana je posebno upadljiv na dvama planovima. Najprije, tu je specifični ustroj književne građe: 'pomaknuta' kronologija, fragmentarnost teksta, te nerijetko zaumna logika asocijacija koje ga prožimaju upućuju na dječji način zapažanja i iznošenja činjenica. Postoji neka vrsta pripovjedačke linije, ali nema ni traga realističkoj kronologiji – različiti vremenski planovi slobodno se preklapaju, a raznovrsni prostorno-vremenski elementi periodično izranjaju i nestaju. (I u tom smislu moguće je uspostaviti vezu s naslovom: simptomi ospica jesu velika temperatura i svrab. Kaplanov poetski postupak nerijetko podsjeća upravo na buncanje pod temperaturom: riječ je o grozničavom asociranju, kombiniranju i premetanju maglovitih slika, koje kao da zadobivaju vlastiti život.)
Nadalje, i društveno-kulturni milje u kojem su Ospice usidrene ostvario je veliki odjek u tekstu: to je podneblje ruralne Hercegovine, s brojnim jezičnim idiosinkrazijama, specifičnim humornim senzibilitetom i ambijentom. S ovim specifičnostima u izvjesnoj mjeri moramo biti upoznati kako bismo mogli cijeniti sve što nam Kaplanova knjiga ima ponuditi.
Doduše, znatan broj tekstova postiže puni efekt na čitatelja i bez obzira na njegovo (ne)poznavanje konteksta. Evo jednog takvog, izvanrednog primjera: "Kad bi sunce palo s neba. Za brdo. I cvijeće u/sebe zatvorilo svoje boje. Žuto. I sjene se skrile/s druge strane zida. Za zid.//Majke bi zatezale svoje glasnice. Da pošalju/naša imena. Da nas traže. Da nas nađu. Da/se ne ohladi na pladnju. Nakon što operemo/ruke. Ono što u njemu ima puno mrkve.//Kad bi sunce palo s neba. Za brdo. Kad bi nebo/bilo krvavo. Kad bi bila jesen. Kad bi bili djeca" (str. 17).
No, u nekim drugim slučajevima senzibiliziranost za lokalni kolorit doista nagrađuje čitatelja. Kad na dječje pitanje o tome zašto konji u vesternu sudjeluju u potjeri, od odraslih stiže odgovor "A konji gonjaju konje samo zato što su konji. I što ne znaju da su konji." (str. 29) – za uspješan efekt presudna je semantička nabijenost lokalizma gónjati, koja čitatelju predočava osjećanje ove ruralne sredine (nije slučajno ni da se radi o konjima, niti da je odgovor u registru zdravorazumske 'konji k'o konji' logike!).
Ponegdje autorovo opredjeljenje za dijalekt ima još dublje implikacije – do te mjere da bitno uvjetuje interpretaciju pjesme. U jednom od nekoliko tekstova koji tematiziraju opsesivno zazivanje prošlih zločina početkom devedesetih čitamo: "U jamu bez dna. Djecu bez ruka. Što bi se/rodila. Bacali.//I sve. Na Kučibabu [Babarogu, op. D.K.]. Svalili." (str. 71)
Genitiv množine rúkā (umjesto standardnog 'ruku') otkriva narodno i narodsko okruženje u kojem se pripovijest o jamama pripovijeda. On nam sugerira i da priču o jamama – ako dobro razumijemo aluzije, vjerojatno partizanskim – treba uzeti sa zrnom soli, kao palanački word of mouth. Ovakve finese potvrđuju da pred sobom imamo ako ne knjigu poezije, onda zasigurno knjigu nabijenu poezijom.
U Ospicama ne nailazimo na jednoznačan doživljaj povijesti. Autor na trenutke pravi ustupke povijesnom skepticizmu i nihilizmu koji se nerijetko afirmira kao zaštitni znak suvremene bh književnosti. U nekoliko tekstova iz središnjeg dijela knjige susrećemo ovakve slike: "Po triput je otac prelazio četkom zid u/dnevnom. Ali stalno, čim četka bi odmakla,/Iz njega, kao da je, izranjala, kama, sablja,/uže. I rana." (str. 67)
Riječ je o vjerojatno najslabijim mjestima u knjizi: andrićevski fatalizam autoru Ospica baš i ne ide od ruke, niti rezultira ičim što već nismo čitali u bezbroj varijacija. S druge strane, to i takvo razumijevanje povijesti Kaplan umije i parodirati. Nakon opisa oca u uniformi s beretkom na glavi i petokrakom na srcu, koji nosi pištolj i "Petometku. Za nečiju glavu./Za nečije srce", iduća stranica donosi snažan kontrapunkt: "Majka je imala oca." (str. 33/34).
Ovaj obrat 'razbija' macho dumanja o besmislu nasilne povijesti, da bi nas okrenuo stvarnosti koja se krije iza njih: stvarnosti općeprihvaćenog, 'normalnog', patrijarhalnog nasilja. Majka postoji utoliko što 'ima oca', tj. apriori je isključena iz stvaranja povijesti, u kojem on sudjeluje svojim muškim tijelom (kao krvnik i žrtva istodobno).
Da ovakva interpretacija nije bez osnova, pokazuju nam neki kasniji tekstovi, u kojima se autor s istom dozom ironije vraća na društvene odnose u provincijalnom patrijarhalnom okruženju. Evo slike majke podbočene na kamenu podno električnog stuba: "O svemu tvrdo šuti. Jer drugačije ni ne može/žena. Koju je izrodila škrta zemlja. A još škrtiji/joj kamen pripremila. Za na leđa.//I skoro da nikakve razlike nema. Između/stuba i majke. I ona. I stub. Na jedno mjesto/Sakupljaju. Električnu energiju. I djecu." (str. 85)
U prvom dijelu ove slike stvari su sudbinski zadane, i posve predvidivo opisane: žena "koju je izrodila škrta zemlja” i sama čini punopravan dio tog krajolika; za njezin fatum zaslužni su prirodni procesi. Međutim, drugi dio slike provocira nas usporedbom majke s električnim stubom – nečim što je načinjeno, donešeno, instalirano. Njezina 'sudbina', sugerirano je, također je ljudske 'proizvodnje'.
Takvim obratima, u sklopu vrlo dobro postavljenih pjesničkih slika, Kaplan uspijeva iznenaditi čitatelja i onda kad ovaj pretpostavlja da je prozreo njegov postupak i točku gledišta.
Skicirali smo nekoliko smjerova čitanja Ospica. Iako smo, vođeni logikom prikaza, nastojali izdvojiti posebno ilustrativne fragmente i tekstove, treba još jednom napomenuti kako je najveći adut Kaplanove knjige u tome kako funkcionira kao cjelina.
Ospice su slične
Jamerici Maše Kolanović ili
Mirilima Ivane Perice – još dvjema sjajnim stihovanim knjigama objavljenim u novije vrijeme, a koje nisu konvencionalne zbirke pjesama. Tek nakon što smo ih pročitali od korica do korica, možemo se kako spada vratiti njihovim sastavnim dijelovima na način na koji to ovi zaslužuju.
Dinko Kreho
foto:
Giovanni Giusti ***
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
