Ponedjeljak
28.04.2014.

Nečujni vrisak

naslov knjige Nemoj se ljutit sestro autor Marinela
izdavač Meandarmedia (Zagreb) godina izdanja 2013.



Extra_large_marinela
A+ A-

Marinela, Nemoj se ljutit sestro (Zagreb, MeandarMedia, 2013)

Vrlo se rijetko u našoj književnosti pojave tekstovi koji svojim pristupom važnim temama i stilskom posebnošću zastrše unutar poprilično homogena književnog polja. Jedna takva knjiga zasigurno je nova zbirka kratkih priča pod imenom Nemoj se ljutit sestro Marinele u kojoj nam ova samozatajna književnica otkriva istančani osjećaj za živopisno, zaigrano ovladavanje subjektivnom stvarnošću. Svojim senzibilitetom podsjeća na zbirku priča Kičma Dorte Jagić (2009.), neveliku knjigu poetičnih kratkih priča u kojoj se vrlo slikovito razrađuje problem tjelesnosti i bivanja u ženskome tijelu. Međutim, oba rukopisa još uvijek nisu uspjela doprijeti do šireg čitateljstva, čemu je razlog zasigurno njihov svojevrstan 'poetski neposluh' – inzistiranje na figurativnom oblikovanju teksta naušrtb lakšoj čitljivosti.

Marinela taj neposluh dodatno nadograđuje, pišući pod pseudonimom i tako odustajući od svakog odnosa s čitateljima i kritičarima. No odabir pisanja pod pseudonimom za Marinelu je i jedan oblik političkoga stava, koji u potpunosti odgovara njezinim tekstovima, potrebi za slobodom i potraživanju prostora, egzistencijalne pukotine u kojoj će se živjeti prema vlastitim mjerilima. Njezini se tekstovi prvenstveno kritički odnose prema doživljaju žena u patrijarhalnome svijetu, kapitalističkome konzumerizmu, društvenoj organizaciji i zlostavljanju žena i djece, no autorica pritom odustaje od moraliziranja ili izravne kritike te jednostavno daje glas različitim muškim i ženskim likovima koji nam otkrivaju stvarnost kroz vlastitu prizmu.

Ono što posebno privlači pažnju način je na koji književnica postiže to da njezini likovi istovremeno djeluju naivno i potpuno svjesni svoje pozicije. U skladu je to s njezinim osebujnim stilom pisanja, figurativnim govorom koji podcrtava misao lika i donosi novu perspektivu. Primjerice, pripovjedačica nam se u priči 'Dobrog jebača teško je naći' predstavlja riječima: "Uvijek sam bila ona koja ne postoji i koja se nije dogodila", umjesto da jednostavno kaže: "Osjećala sam se kao da ne postojim." Isto se može uočiti već u naslovu prve priče, 'Dan kada me vrag pretvorio u TV, glumeći mene', u kojoj se o unutarnjim previranjima jedne žene pripovijeda tako da se ta previranja prerušuju u njezin dijalog s vragom koji joj ulazi u stan. Mi postajemo svjedoci toga začudnog dijaloga u isto vrijeme razumijevajući kako nam se slikovito razotkriva jedan unutarnji sukob. No upravo zbog te bizarnosti opisani sukob postaje intenzivniji, a lik kojeg upoznajemo otkriva se u mnogobrojnim slojevima.

Dojam o određenoj naivnosti proizlazi iz toga što su likovi postavljeni tako da se čini kao da ne razumiju ono što im se događa, iako jezična iskliznuća doprinose prepoznavanju ironijskog odnosa, u čemu se skriva sama poruka teksta. Treba naglasiti kako takav postupak od čitatelja traži aktivan odnos prema tekstu, odnosno od njega se očekuje da pronicljivo promotri što se skriva iza danih neobičnih slika.

Naglašena slikovitost Marinelinih tekstova doprinosi uistinu uspješnom nijansiranju karaktera, posebice ženskih, dodatno obogaćujući intenzivan emotivni život njezinih likova. Njezini pjesnički opisi možda se ponajbolje vide u priči 'Zašto školjke ne nanižeš na vrpcu?', u kojoj se u odlomcima izmjenjuju skice iz života dvaju ženskih likova, što je i inače vrlo čest postupak u njezinim pričama. Priča započinje: "Eva se osjećala kao da ju je napucao mjesec, da je od svemira dobila šamar, naručen preko interneta, kao da je neosjetljiva, gola na stolu, zaljubljena u sebi. U njoj je sve. Alisa hoda po velikoj torti od šlaga koja se zove svijet. Želi nešto reći, pada snijeg." Može se ovdje uočiti kako su u središtu njezinih priča likovi koji su na neki način odbačeni od društva, zbog seksualne orijentacije, siromaštva, neprilagođenosti, ili žive u stvarnosti koju jednostavno ne osjećaju svojom, koja im se čini stranom poput hodanja po torti od šlaga. No upravo zbog te odbačenosti njihov unutarnji život buja, što Marinela uistinu odlično dočarava.

Iako je naglasak na mračnoj strani života, na potlačenim, odbačenim i zlostavljanim likovima, Marineline priče zapravo konstantno niveliraju između oporosti i nježnosti, pesimizma i optimizma. Takvo izmjenjivanje može se uočiti na primjeru kratke priče 'Vrisak': "Vrišti mu se. Ako zavrišti, sve će otići u kurac, čitav život. Doći će kola hitne pomoći i strpat će ga u ludnicu. (…) Kada se probude, na travi će biti rose, magla će se polako dizati. Sunce će zasjati, potok zažuboriti. Od tada sve će biti drugačije, mnogo lakše. Život više neće imati vrijeme. Samo će teći skladno, polako." Veoma se slično tračci nade probijaju kroz osjećaj potpune bespomoćnosti i uzaludnosti u priči 'Prisilni rad', no tekst se ne zaustavlja na njima, nego nas vraća pesimizmu, ili, bolje reći, realnosti: "Probudio se sat vremena ranije. Loše je spavao. Ide na prisilni rad. Mrzi pokoravanje i predaju, no svejedno ide. Kroz prozor ulazi zrak slobode, zove sunce, može biti lijepo. Opet mu je zlo."

Specifično za Marinelin izričaj također je i inzistiranje na kolokvijalnome stilu, po čemu se njezina zbirka možda ponajviše razlikuje od Dortine Kičme. Već i naslov zbirke nosi tu posebnost, a ona se ponajviše očituje u mnogobrojnim vulgarizmima kojima se autorica vješto poigrava. Upotreba vulgarizama pomaže joj istaknuti potrebu za pukim preživljavanjem i sumornost svakodnevice, što su najćešće teme njezinih priča, te je čini uvjerljivijom i još oporijom. Kada njezini likovi izgovaraju rečenice poput "Mrzim strah. I d e m i n a k u r a c" ili "Potvrđuje se borba za jebanje, dobra za jebanje, lijepo je znati svoju svrhu. Bolje neg da sam nizakurac", u potpunosti se može osjetiti bijeda, jad i beznađe našeg društva.

Njezine priče zbog toga odzvanjaju kao vrisak nad životom, ali onaj koji ćemo suspregnuti i zadržati u sebi, zatim otići na posao, plaćati račune, iznositi smeće, i sanjati bolje sutra. Iako se u njezinim pričama ideja boljeg sutra čak odbacuje uz dozu sarkazma, ono što nadvladava teret svakodnevnice, koji se pojavljuje u obliku gladi, neimaštine i nedostatka međuljudskoga razumijevanja, bogatstvo je i dinamika unutarnjega svijeta. Razotkrivajući diskrepanciju između subjektivne i objektivne stvarnosti, Marineline priče ipak čine očaj života podnošljivim. Još se samo možemo nadati da će se njezina knjiga valorizirati, da će se taj osebujan vrisak napokon čuti.

Kristina Špiranec
foto: mary

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.