Ponedjeljak
11.08.2014.

Monotone priče o monotoniji

naslov knjige Mišomor za rođake autor Radenko Vadanjel
izdavač Fraktura (Zaprešić) godina izdanja 2013.



Extra_large_4973017273_bc4a4b4c40_z
A+ A-
Radenko Vadanjel: Mišomor za rođake (Fraktura, Zagreb, 2013.)
 

Humanitarni posjet bračnom paru koji je, jedno po jedno, izgubio troje djece, a iskazuje perverzno zadovoljstvo u predočavanju svoje tragedije strancima. Obilazak stare rođake čiji je život već godinama sveden gotovo samo na otkucaje srca. Muškarac koji za besane noći u kući supruginih roditelja ugleda nadnaravno biće – da bi sutradan otkrio kako se u njihovim životima ništa nije promijenilo. 
 
Eto nekih likova i motiva koje pronalazimo u novoj proznoj zbirci Radenka Vadanjela (priče 'Karabin', 'Mrtvi anđeo' i 'U kući ženinih roditelja'). U novoj knjizi Vadanjel demonstrira slične preokupacije koje su karakterizirale i njegov prozni prvijenac, dosta hvaljeni Dnevnik besposličara, ali ovaj put u znatno mračnijem tonu i ključu. Također, nasuprot intimističkoj postavci Dnevnika, u Mišomoru za rođake dominira ambicija da se zahvati šire i dublje, da se progovori o mračnim i patološkim dimenzijama međuljudskih odnosa.
 
S jedne strane, Vadanjel je fasciniran fizičkim raspadanjem, propadanjem tijela i tjelesnoga, doslovnim raspadom čovjeka; s druge strane, još ga više zaokupljaju učmalost i repetitivnost ljudskih stanja i odnosa – ili, kako je istaknuto u uredničkom blurbu, nepokretnost. I u jednom i u drugom slučaju možemo reći da je autor zaokupljen ne toliko smrću (fizičkom ili simboličkom), koliko (od)umiranjem – produženim stanjima života nakon života. 
 
Pozornica na kojoj su ove priče smještene pritom nije velegrad, s popratnim fenomenima otuđenja i samoće koji raspiruju spisateljsku maštu od Baudelairea naovamo – nego, kao i u Dnevniku, provincija. To je pejzaž u kojem je sve javno, poznato i unaprijed zacrtano; kolotečinu može razbiti samo apsurdni izljev nasilja (kao kad u priči 'Anakonda' gost provincijskog hotela odrubi glavu cimeru tamburašu koji je preglasno hrkao), dok se veselje ukazuje jedino u vidu financijskog poboljšanja (u priči 'Čovjek iz kamp-prikolice' nakon smrti obiteljskog osobenjaka na kojeg su svi gledali kao na teret "[...] ostavinska rasprava iznimno je profesionalno vođena, tako da su naposlijetku, prema nepristranim riječima javnog bilježnika, svi otišli zadovoljni i namireni”).   
 
Medij za koji se Vadanjel opredijelio sa sobom nosi velike rizike. Riječ je o ogoljenoj, defabulariziranoj, minimalističkoj prozi, u kojoj je sam efekt literarnosti – ono što je čini književnim diskursom – u najvećoj mjeri koncentriran na jezičnom planu. Za takav način pisanja od presudne je važnosti znati iznenaditi jezikom. Autor Mišomora u tom je smislu ostvario u najboljem slučaju neujednačene rezultate. 
 
On mjestimice oblikuje uspjele slike: recimo, soba samca koji provodi besane noći gledajući televiziju izvana izgleda "kao varionica željeza” ('Zvonik'), dok za ljetnog dana u hotelskoj sobi "vrijeme gasne poput tisućljetnog carstva” ('Plaža'). Međutim, u Vadanjelovom izrazu prečesto susrećemo stereotipe, šablone i opća mjesta. Za određene konstrukcije možemo naslutiti da su zamišljene kao svježe i efektne, ali stavljene na papir i pred čitatelja, djeluju kabasto i pretenciozno. 
 
Recimo, čovjek koji stanuje tik uz crkveni zvonik živi "u mišolovci zvučne i prostorne agresije” ('Zvonik'). A kad naiđemo na slike poput: "Moja se izmorena, ukočena osobnost razlijeva usmrđenim prostorom dok hvalim novi linoleum postavljen u kuhinji” ('Život umirućeg') – teško je zamisliti ikakav kontekst koji bi ih mogao opravdati. 
 
Napokon, pojedine figure koje autor oblikuje naprosto nisu adekvatne – uopće nam ne govore o prizorima čiju bi bit u sebi trebale sažimati. U već spomenutoj priči 'Karabin' mazohističko pripovijedanje unesrećenih roditelja o detaljima njihove tragedije pripovjedač komentira ovako: "Poput majmuna koji je provukao ruku kroz uski prorez kaveza ne želeći ispustiti ugrabljenu bananu istodobno ne uspijevajući privući ruku natrag k tijelu, koprcao sam se u zamci u koju sam svojevoljno upao". Na koji je način humanitarni posjet usporediv s halapljivim posezanjem majmuna za bananom – teško je dočarati.
 
Prigovor u vezi s nedostatkom rada na jeziku može se proširiti i na razinu realizacije uopće. U šali, ali nipošto neosnovano, mogli bismo reći da je forma Vadanjelovih priča nerijetko previše sinkronizirana s njihovim sadržajem. Naime, sva ta tematika monotonije, učmalosti, raspadanja, (tjelesnog ili duhovnog) odumiranja, obrađena je bez iznimke u mediju monotone, za čitanje naporne proze. 
 
Ovaj pristup možemo pravdati kao svjesno autorsko opredjeljenje, motivirano mekluanovski (medij je poruka!). Međutim,  preovlađuje dojam da bi drukčiji registar izraza ili pripovjedni ključ neke od priča iz ove zbirke od solidnih ili dobrih unaprijedio u izvrsne. Takva je npr. 'Krštenje i pričest', u kojoj je potencijal za sjajnu satiru učmalih obiteljskih odnosa prigušen stavom pripovjedača koji otvoreno ispoljava rezignaciju i gađenje, te ostaje na distanci. To pak rezultira patetikom, pa priča u cjelini djeluje smiješno prije negoli komično ili subverzivno. 
 
Spomenimo i naslovnu priču, vrlo dojmljive tematsko-motivske postavke: muškarac u misiji deratizacije trošne kuće u kojoj živi duševno narušen rođak reflektira o dinamici obiteljskih odnosa. Opet, nemaštovita obrada teme učinila je da ova priča ostane tek solidna; ni završni obrat u kojem se o kući odjednom progovara iz poduzetničke perspektive ("vrijedi, brat bratu, najmanje dvjesto tisuća eura”) nije efektan kao što bi mogao biti da je priča drukčije oblikovana. 
 
Teško je oteti se dojmu da je kod Vadanjela monotonija izvedbe, prije nego strateška odluka o izboru medija, rezultat inercije i nedostatka truda. Uz to, na pojedinim mjestima prosijava patetika za koju nije jasno kako je mogla umaći uredničkom oku inače vrlo budnog Romana Simića Bodrožića. "Gledajući ga, čovjek se zapita – što na kraju ostane?", komentira Vadanjelov pripovjedač pojavu bolešću iznurenog poznanika ('Život umirućeg'). 
 
Iz obiju proznih knjiga ovoga autora očito je da on posjeduje 'žicu' za udubljivanje u različita granična ljudska stanja i situacije, za ispitivanje mračnog i tragičnog naličja svakodnevnice. No, sveukupni dojam koji ostaje poslije čitanja Mišomora za rođake odražava ono što je kritika svojedobno primijetila i povodom Dnevnika besposličara: da se radi o knjizi koja je ostala daleko ispod vlastitih potencijala. Možda još i više nego u Dnevniku, neadekvatna i nedovoljna literarna obrada potopila je u Mišomoru i potencijalno vrlo zanimljive teme i motive. Može li Vadanjel, u godinama u kojima jest, izgraditi radne navike koje bi išle ukorak s njegovom ambicijom – ostaje za vidjeti. 

Dinko Kreho
foto: Mark Fowler

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.