Ponedjeljak
18.05.2015.

Macanov oscilirajući svemir

naslov knjige Koridor autor Darko Macan
izdavač Algoritam (Zagreb) godina izdanja 2014.



Extra_large_14404921431_7f293d84ee_z
foto: Tom Simpson (Flickr)
A+ A-
Darko Macan jedna je od najprepoznatljivijih figura u znanstvenofantastičnom fanstvu (fandom) u Hrvatskoj. Diplomirani povjesničar i arheolog po zvanju, Macan je izrazito svestran autor: prozaist i romanopisac za različite uzraste, scenarist i crtač stripa, urednik, esejist i kritičar. 
 
Rođen 1966., kao mladi fan-entuzijast stigao je svjedočiti vrhuncu i padu kultnoga zagrebačkog časopisa Sirius, čije je gašenje krajem osamdesetih označilo kraj nevjerojatnoga booma znanstvene fantastike u SFRJ. Nedugo potom i zemlja i socijalizam razmontirani su u ratu i kapitalizmu, a Macan je bio jedan od pojedinaca koji su u tim mračnim godinama nosili (post)jugoslavenski SF i zauzimali se za njega. 
 
Danas, kad su nove generacije ljubitelja žanra koliko-toliko stasale, uz pomoć novih medija i sa svim prednostima i nedaćama koje ovi donose, iza Macana je opsežna i raznovrsna bibliografija, te bitan kritičarski i urednički rad. Ipak, on po godinama zapravo tek ulazi u razdoblje koje se obično smatra najzrelijim u životu jednoga autora. Povod ovome tekstu najnovija je Macanova knjiga – zbirka priča Koridor, objavljena, napomenimo, kod mainstream nakladnika (Algoritam).
 
Koridor je zbirka raznovrsna gotovo koliko i sam opus i interesi ovoga autora. Ona, doduše, nije multimedijalno koncipirana – ne sadrži npr. elemente stripa – ali žanrovski zahvaća doista široko: od kafkijanske fantastike i groteske, preko svemirske opere i mača i magije do retrofuturizma i poezije sa SF motivima, da pobrojimo samo neke od tih registara i matrica. 
 
Ako bi Macanove priče okupljene u Koridoru trebalo podvesti pod zajednički nazivnik, bio bih u iskušenju posegnuti za difuznom odrednicom 'spekulativne proze' (speculative fiction). SF puristi stare škole ježe se od nepreciznosti i neobaveznosti ovoga termina, no možda bi upravo on bio praktičan da označi raznorodnost svjetova koji se smjenjuju kroz Macanovu novu knjigu. Naposljetku, prepoznavanje žanrovskih registara uvijek je pitanje konvencije i društvenog ugovora. 
 
Problem Macanove zbirke jest u tome što priče u njoj također bitno variraju i po uspjelosti, zanimljivosti i općem dojmu. Naime, posrijedi je kvalitativno vrlo neujednačena zbirka: u njoj pronalazimo i iznimno atmosferične dionice, i osvježavajuće originalna rješenja, i vrlo dobre pripovjedne sekvence, dok drugi dijelovi djeluju suvišno, treći nedovoljno razrađeno, četvrti naprosto nezanimljivo i nedovoljno napeto. 
 
Treba reći da je Macan iskusan i strpljiv pripovjedač koji umješno vodi radnju i prozaik čija je rečenica, premda ne spektakularna, uvijek postojana i efektna. Mane i manjkavosti Koridora leže na nekim drugim razinama. Ovdje ću pokušati na nekoliko primjera ilustrirati kako žanrovsku, tako i kvalitativnu heterogenost zbirke. 
 
Na jednoj strani spektra možemo smjestiti naslovnu priču, nagrađenu na višejezičnom natječaju Lapis Histriae 2011. Macan je naziva autobiografskom, a s obzirom na to kakvim nas je sve kafkijanskim bizarnostima društvena stvarnost u stanju počastiti, nije nezamislivo da je tomu i doslovno tako. 'Koridor' je priča minimalističke tematsko-motivske postavke i vrsno izgrađene klaustrofobične atmosfere. Ona prati mladoga vojnika u neimenovanom ratu, koji dobija namještenje na stražarskom mjestu u bunkeru, tik do masivnih željeznih vrata iza kojih se nalazi – stvarni ili fiktivni – neprijateljski stražar. 
 
Sama ova situacija, koja čitatelju baca u lice apsurd rata, ne sadrži nikakvo spektakularno originalno rješenje ili premisu. Pa ipak, izvedba nas brzo osvaja: pored izvrsno oblikovane atmosfere i dobrih dijaloga, autor pokazuje i veliko jezično bogatstvo i talent za tempiranje radnje.
 
Možda ne izvanredna, ali svakako vrlo uspjela priča jest 'DUO'. Naslov ove priče akronim je za Death of Unknown Origin – sindrom iznenadne, naoko neobjašnjive smrti opažen (u stvarnosti) među laboratorijskim štakorima. U Macanovoj priči jedan je znanstvenik sintetizirao, ili tvrdi da je sintetizirao tu 'smrt' kao opipljivu tvar, a možda ju je i čak i pustio u vodovode nekoliko gradova (premisa nalikuje onoj kultne epizode Dylana Doga 'Il male', u kojoj je ekstrakt samoga zla sintetiziran u laboratoriju). 'DUO' je pisan iz perspektive istražitelja koji spomenutog znanstvenika, izoliranog u svojoj rezidenciji pod policijskom blokadom, pokušava privoliti na suradnju. 
 
Priča je izgrađena na vrlo pamtljivoj situaciji obogaćenoj izvrsnim dijalozima. Povrh toga, ona je smještena u retro-SF okruženje stilizirano na način austrougarskoga srednjoeuropskog Belle Époque; za takav autorov potez ne mogu pronaći opravdanje u samoj priči, ali mi se čini da joj priskrbljuje dodatni sloj atmosferičnosti. Ukoliko je u pitanju tek autorski hir, on svakako ima pozitivne reperkusije po priču. 
 
S druge strane, za priču 'Bludnici' teško da bi se mogle iznaći pohvale. Premisa svijeta u kojem je pronađen lijek za AIDS pa se svi odaju razuzdanom seksu kako znaju i umiju, u 'Bludnicima' je isprika za puštanje tinejdžerskih maskulinističkih fantazija s lanca. Napaljeni adolescenti u priči su došli na svoje: žene su napokon dostupne, podatne i nezasite kao u njihovoj mašti, i samo je mašta granica iživljavanju. 
 
Najmanji je problem to što je, kako i Macan primjećuje, štos poprilično zastario, budući da AIDS ni izbliza nije prijetnja kakva je bio prije dvadeset ili trideset godina. Naprosto, ne treba ustrajati u svakoj autorskoj zamisli – makar se ona krčkala, po autorovu isticanju, i tri desetljeća. Ideje koje su nam kao autorima osobno drage nerijetko su, objektivnije gledano, daleko od najboljega što imamo za ponuditi; neobično je da urednik-veteran Kruno Lokotar nije inzistirao na toj činjenici.  
 
U Koridoru nailazimo i na dionice koje djeluju kao da su padobranski ubačene u zbirku, i čijim neuvrštavanjem cjelina ne bi ništa izgubila. To vrijedi, primjerice, za dvije inačice priče 'Dvorište okupano suncem' koje su uvrštene u zbirku jedna za drugom. Osnovna zamisao zvuči intrigantno, i podsjeća na san: u unutarnjem dvorištu jedne zgrade u Zagrebu, cijele godine, neobjašnjivo, traje proljetni dan. 
 
Ipak, patos koji Macan inače zna koristiti s mjerom – čak i kad to ne čini s ironijskim odmakom – u 'Dvorištima' djeluje opterećujuće. Osnovna premisa nije dovoljno iskorištena ili razrađena ni unutar svake priče ponaosob, a kamoli istražena ili varirana do te mjere da bi uvrštavanje obaju 'Dvorišta' bilo opravdano. 
 
Spomenimo i kratki poetski zapis koji zatvara Koridor – nastao, kako saznajemo, na jednoj literarnoj radionici koju je vodila SF i fantasy spisateljica Tatjana Jambrišak. Čak ni u svojstvu post scriptuma, pjesma 'Stećak na kraju svemira' ne donosi ništa zbirci; naprosto, njegovo je prisustvo neopravdano. Čini se da je, kao i u slučaju gore spomenute priče 'Bludnici', autoru naprosto bilo žao ne uvrstiti sve što može – dok su nadređene (uredničke i nakladničke) instance bile permisivne.    
 
Kako se iz prethodno rečenog vjerojatno i može razaznati, ova zbirka priča definitivno nije najbolje Macanovo ostvarenje. Ona sadrži brojne zanimljive aspekte, ali i vidljivo oscilira kvalitetom. Tu je nekoliko priča koje nesumnjivo zaslužuju da ne ostanu nepročitane, pa i jedna-dvije antologijskoga ranga; kao cjelina, Koridor u odnosu na standarde Macanovog opusa ipak predstavlja podbačaj.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.