Ponedjeljak
29.06.2015.

Ljubav bez hira i queera

naslov knjige Zovem se nebo autor Tanja Tolić
izdavač Naklada Ljevak (Zagreb) godina izdanja 2014.



Extra_large_2658982996_edc71f94cc_z
foto: Richie Diesterheft (Flickr)
A+ A-
Čini se da je roman Zovem se nebo dugogodišnje novinarke i novinske urednice (u Večernjem i Jutarnjem listu, Vjesniku, Globusu), te urednice portala Najbolje knjige Tanje Tolić u proteklih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj dostigao status bestselera. I površna internetska pretraga otkrit će nam niz intervjua s autoricom, preporuka za čitanje i must read listi u kojima se Zovem se nebo opisuje u superlativima. 
 
Roman je imao i reklamnu kampanju – na stranici koju Tolić uređuje, ali i znatno šire – kakvu danas uživa malo beletrističkih naslova. S druge strane, izgleda da su osvrti ili prikazi u tradicionalnijem smislu, dakle tekstovi koje bismo svrstali u književnu kritiku, uglavnom izostali. Evo stoga prilike da se o knjizi pokuša nešto reći i s književnokritič(ars)kih pozicija. 
 
Zovem se nebo možda bismo najlakše mogli opisati kao roman samopomoći (self-help novel). Riječ je o križancu ljubavne proze, popularne filozofije, duhovne literature, pa i fantastike i fantasyja; sve ove tendencije uokvirene su feel-good pričom o ljubavi, prijateljstvu, oprostu i nadi (indikativno je kako je jedan od govornika na službenoj promociji romana bio i Bruno Šimleša, uz Mirjanu Krizmanić najpoznatiji autor literature samopomoći u Hrvata). 
 
U središtu ove pripovijesti, koja se odvija na nekoliko vremenskih planova, nalaze se dva bračna para, Krista i Leon te Sara i Robert. Leon, Krista i Sara prijatelji su iz djetinjstva, čije su rane godine obilježene različitim tragičnim događanjima: Kristi su poginuli roditelji, a njezin se brat Petar na očigled društva utopio; Leon je kao dječak ostao bez majke; Saru je otac napustio. Dvije-tri decenije kasnije, Kristin i Leonov brak zapao je u duboku krizu, a veže ih uglavnom još samo ljubav i zaštitnički instinkt prema kćeri. A ta djevojčica, pitoresknog imena Jadrana Luna, tvrdi da vidi anđela, koji komunicira s njom i pravi joj društvo.
 
To nije sve. Osim u ravnu ljudskih života, ova pripovijest zahvaća i u živote anđela. Anđeli su njezini ravnopravni protagonisti, čije živote i međusobne interakcije pratimo uporedo s onima ljudskih bića. Tolić oblikuje poprilično detaljnu kozmogoniju, koja pored našega, vidljivog svijeta obuhvaća zagrobni život, duhove i anđele čuvare, reinkarnaciju... Supstanca koja taj kozmos drži na okupu jest, jednostavno rečeno, ljudskost, koja se u prvom redu manifestira kroz ljubav i prijateljstvo. 
 
Vrijednost i snaga ljubavi – platonske, romantične, ali i one tjelesne – potencirana je uvijek iznova: kod Tolić je ljubav, kolokvijalno rečeno, snaga koja pobjeđuje i smrt. Anđeli pak ne samo da su posve antropomorfizirani, nego su i sami nekoć bili ljudi, a individualno-humanističke vrijednosti poput slobode, odgovornosti i brige za bližnjega za njih su svetinja. Na načelima poput 'živi i pusti druge da žive' autorica inzistira i u vlastitim komentarima romana, ističući važnost liberalnih svjetonazora i u svome izvanknjiževnom životu.  
 
Kao što je iz rečenoga vjerojatno već jasno, ovaj književni tekst ne pretendira da bude institucionalno ovjerena 'visoka' književnost: Tolić je svjesno i ciljano napisala pitku pripovijest za široko čitateljstvo, pritom i eksplicitno potencirajući terapeutsku ulogu tog štiva. Riječ je o solidno pisanoj prozi, no roman je kao cjelina razvučen, mjestimice i sapuničast; u njemu nerijetko nailazimo na sladunjave pasaže i na opća mjesta. Likovi nisu odveć pamtljivi, što bi se moglo reći i za dijaloge. Najkraće rečeno, Zovem se nebo pati od niza boljki koje bismo stereotipno vezali uz žanr self-help proze. 
 
Povrh toga, u široj vizuri jednostavno je pokazati kako literatura samopomoći u vremenima društvene krize igra eskapističku ulogu, reducirajući pitanja uspjeha, sreće i samoostvarenja na plan individue i pitanja osobnog ponašanja i odgovornosti. S takvim argumentima na umu, ima li Zovem se nebo iskupljujućih osobina?  
 
Čini mi se da je autorica na određenim planovima imala priliku kompenzirati za pobrojane nedostatke – ali ju nije iskoristila. Prije svega, Tolić tvrdi da je željela uobličiti parabolu o univerzalnoj snazi ljubavi i prijateljstva – a ta su osjećanja u njezinoj pripovijesti ostala zarobljena unutar vladajućih aršina 'normalnoga'. Protagonisti Zovem se nebo bijele su, cisseksualne pripadnice i pripadnici srednje klase; odnosi u koje se upuštaju heteroseksualni su te emocionalno i seksualno ekskluzivni.

Muško-ženski par predstavlja isključivu 'jedinicu' sreće i prosperiteta – na djelu je kako heternormativnost, tako i mononormativnost. Dok, primjerice, u (naprijed priloženom) intervjuu Tolić svoje ideale eksplicitno ilustrira primjerom pravom homoseksualnih osoba da slobodno žive svoj život, u njezinom romanu nema ni govora o traženju satisfkacije na onoj strani. 
 
Ova isključivost još više upada u oči ako imamo u vidu autoričinu sklonost afirmiranju tjelesnosti, koja se između ostaloga manifestira i u sočnim scenama seksa. Jer, tijela njezinih protagonist(ic)a nemaju nikakve 'hirove' koji bi se, u najširem smislu, tumačili kao queer. Poriv za normiranjem likova i njihovih odnosa po vladajućim mjerilima ide i dotle da, premda su joj drevne polemike o spolu anđela vrlo vjerojatno poznate, oni/e kod Tolić rodno i spolno nisu nimalo dvosmisleni/e: jasno razlikujemo muške i ženske. Da se autorica odlučila malo 'pokviriti' ljubavnu pripovijest, nije teško zamisliti da bi upravo misterija anđeoskog spola i roda pritom mogla poslužiti kao odlično pripovjedno sredstvo.
 
I izvan pitanja roda, spola i seksualnosti ostaje dojam da je autorica mnoge dobre premise u oblikovanju fiktivnog svijeta romana (world-building) nedovoljno iskoristila ili čak protraćila. Spomenuli smo intrigantnu geografiju onostranog: ona sadrži lokalitete poput Banke sjećanja – gdje se netom pred ponovno rođenje pohranjuju sjećanja i iskustva ljudi iz prethodnog života– ili inicijalnu fazu zagrobnoga života u kojoj svaki pokojnik onostrano vidi onako kako ga je zamišljao/la.

Temeljitije istraživanje i razvijanje ovih koncepata ne bi štetilo osnovnoj potki romana i ljubavnoj pripovijesti koja se nalazi u njegovom središtu. Štoviše, daljnje bogaćenje svijeta romana upravo bi doprinijelo oneobičenju čitateljskog iskustva – pogotovo u slučaju da čitatelj/ica Zovem se nebo uzima u ruke kao ljubić ili kao self-help.   
 
Tanja Tolić napisala je ovu knjigu s entuzijazmom, predanošću i dobrim namjerama. Taj zaključak donosim na osnovu samoga romanesknog teksta, ali i 'okvira' koji čine autoričini medijski istupi. U djelu nailazimo na niz problema sa stilom, pripovijedanjem, dijalozima i ritmom radnje, no roman bi za te manjkavosti još uvijek mogao kompenzirati u drugim aspektima. 
 
Međutim, autoričino spontano preuzimanje dominantne ideološko-moralne vizure s jedne, te nevoljkost da se neke dobre premise i pripovjedna sredstva podrobnije istraže s druge strane, to ne dopuštaju (činjenica da je Zovem se nebo 'zabavni' komercijalni naslov ne bi nas trebao odvratiti od prigovora o rodnoj i seksualnoj normativnosti: dovoljno je samo zaviriti u produkciju roto-romana u socijalističkoj Jugoslaviji da bismo vidjeli kako se u okviru 'popularne' književne produkcije mogu subvertirati mnoge norme i očekivanja moralne većine).  
 
Nadajmo se da će status bestselerice, kao i maštu koju nesumnjivo posjeduje, Tolić u budućnosti iskoristiti kako bi svoje poruke o snazi ljubavi, prijateljstva i solidarnosti pokušala uobličiti i izvan vladajućih okvira 'normalnosti'.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.