Ponedjeljak
29.11.2010.

KRITIKA 97: Branka Primorac




A+ A-

Kad se u zemlji do grla ogrezloj u maloljetnički kriminal i drogu i u kojoj nedostaje elementarnog povjerenja u institucije države (od sudstva do policije) pojavi još jedan roman koji se poželio dotaknuti tog segmenta (koji ionako vrišti s većine stranica već posve nesuvislih dnevnih novina), bilo bi razumno očekivati da takav roman ispliva iz mora iste ili slične stvarnosne produkcije jedino ako je stilski revolucionaran, ako je izuzetno umješno napisan ili već olinjaloj temi pristupa nekonvencionalno. Nažalost, s Divljim godinama (Fraktura), romanom Branke Primorac, novinske urednice i autorice brojne proze za tinejdžere to nikako nije slučaj.

Ukratko, ovdje se radi o izmišljenom slučaju maloljetničkog ubojstva zagrebačkog taksista koje je naizgled počinio par (zgodnih, važno je reći) maloljetnica, a koje istražuje mladi policajac-isljednik koji se usput suočava s demonima nesređenog obiteljskog života i vlastite mladosti. Na stranu činjenica da je ubojstvo taksista već mnogo puta prežvakana tema koju zbog rizičnosti posla vole besramno iskorištavati urednici crne kronike – realno, takvi su  slučajevi postali kliše, a u stvarnosti mnogo su rjeđi nego oni kad zagrebački taksist umre prirodnom smrću na stajalištu uslijed šahovskog overdosea ili obične dosade. Jer, zakon brani da ih se zaustavlja u vožnji gradom, a cijene su im ionako veće od cijene prijevoza plemenitih metala blindiranim automobilom (a bahatost u prometu da i ne spominjem).

Danas je već zaboravljena uloga kritičara da potencijalnog čitatelja upozna s knjigom i pritom iznese ne objektivni, već vlastiti, argumentima utemeljeni vrijednosni sud neopterećen bilo kakvim prijateljsko-poslovnim vezama s klanom izdavača/pisaca/urednika. Zbog uredničke i novinarske karijere Branke Primorac očekivao sam ipak nešto bolje, ali, bez ustručavanja, o Divljim godinama ne da se napisati ništa pohvalno. Strašna akribična želja gospođe Primorac da se igra jezikom već na prvih nekoliko stranica počinje beskrajno iritirati. Stil joj je pritom prepun nezgrapnosti i totalnih banalnosti (jedan se sporedni lik zove Stjepan Horvat, a profesorica hrvatskog se preziva Nazor?), unutarnji dijalozi su dosadni, a pravi odveć neuvjerljivi. Promašeni opisi, sterilne poredbe i nesklapna upotreba pridjeva zasluživali bi posebnu analizu zbog svoje počesto strahovite banalnosti, primjerice "(...) drveni zagorski kućerak s krovom od šindre u starom šljiviku, samo nekoliko metara dalje od prizemnice izgrađene od majčina miraza..." ili moja omiljena: "Kino oglodanih stolica kao hračak dinosaura" (?).

Počevši s klimavim, ali naizgled stvarnim premisama, Branka Primorac pokušava graditi hard-boiled krimić pritom koristeći stilski instrumentarij puno prikladniji kakvom šund-ljubiću iz Glorije. Poglavlja u ich-formi podijeljena su relativno ravnomjerno između policajčevih i djevojčinih razmišljanja, ali problem čitavog koncepta leži u jalovoj karakterizaciji i u tome što oba noseća lika pričaju o sebi i događajima stilski apsolutno identično, i to na nekakvoj višoj razini, gotovo hoch, prepametno, što u konačnici odaje tek dojam kvaziintelektualnosti. Primjerice, kad djevojčica za koju se osnovano sumnja da je ubila taksista u jednom unutarnjem monologu kaže: "Ja bježim od posvemašnje dosade, učmalosti, uskogrudnosti!", tad su Branki Primorac zaludu sve njene moderne aluzije na tehnologiju, sve (loše) internetske poredbe i svi hotimice spomenuti SMS-ovi, laptopi i MP4 uređaji – u čitateljevim ušima tek ostaje odzvanjati šuplji zvuk otvaranja željeznih vrata i memljivi miris 19. stoljeća, kao iz dugo neprovjetravanog podruma. Kao glavni težinski faktor romana nameće se pokušaj društvene kritike koji proizlazi manje iz samog događaja, a više iz obiteljske anamneze i socijalnih okolnosti. Međutim, svega smo toga tijekom čitanja svjesni i sami, pa je autoričina potreba da nam, poput mainstream američkih filmova, stalno objašnjava samorazumljivo prilično uvredljiva. Sve u svemu, pretenzija za pisanjem ozbiljne književnosti u ovom je konkretnom slučaju propala, nažalost, u bunar neopravdane ili barem nedovoljno sazrele ambicije.  

Jedini razlog za ovaj faux pas kojeg mogu dokučiti jest da zanat pisanja uspješne tinejdžerske proze (da podsjetim – roman Maturalac Branke Primorac ušao je čak i u školsku lektiru) za djecu u formativnoj dobi bez dovoljno čitateljskog iskustva nikako nije isto kao i pisanje ozbiljne proze za odrasle. Bez želje da podcjenjujem mlade ljubitelje književnosti, vjerojatno ipak ima nekog racionalno-odgojnog razloga zašto se Maturalac čita za lektiru u 7. razredu osnovne, a, recimo, Nedjeljko Fabrio u četvrtom gimnazije. Ne smije se zanijekati da Primorčeva najbolje dijelove knjige ispisuje dok piše iz vizure srednjoškolskog djeteta, ali je to ipak daleko od dovoljnog za ozbiljnog pisca literature za starije od 16.

I kad u čitavu tu bljutavu musaku dodamo i lik zagorskog umirovljenog generala, usput i mirnodopskog trgovca ljudima, te njegova neprilagođenog sina – delinkventa, i sve to začinimo s konačnim trikom da čitavu knjigu zapravo piše policajčeva djevojka (što je fora ispod svake ozbiljne razine), doima se kao da nam je poslužen pokvareni šlag na osušenu tortu; čitatelja iz ravnodušja i osjećaja gubitka vremena ne može više povratiti ništa, pa čak ni notorna činjenica da se policajac uspio pomiriti sa svojom djevojkom uz samrtnu postelju njihova mačka Grge koji je, gonjen mačjom znatiželjom, pao s četvrtog kata. Zanima li vas nakon ovog više išta – Grga je ipak preživio.

Božidar Pavlović                  

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.