Ponedjeljak
08.11.2010.

KRITIKA 94: Olja Savičević Ivančević




A+ A-

Formula prema kojoj pisanje o našem 'sada i ovdje', posebno ako je kritički intonirano, podrazumijeva škrt, ogoljen, 'svakodnevni' leksik postala je toliko samorazumljivom da se pojavljivanje proze kao što je premijerni roman Olje Savičević Ivančević Adio Kauboju (Algoritam, 2010.) nužno pretvara u mini-eksces: (post)tranzicijska stvarnost koju živimo tu je razlomljena u poetiziranim fragmentima i prokazana suptilnom jezičnom stilizacijom, ali zbog toga nije manje hrapava, mučna, deklasirana; naprotiv.

Glavni narativni tok romana prati povratak pripovjedačice Dade kući, u dalmatinsku provinciju, gdje će je svi opet zvati nadimkom iz djetinjstva – Ruzinava. Iza nje ostaje nekoliko generacijski kodiranih zagrebačkih godina, potrošenih na nezavršen studij i vezu s oženjenim muškarcem, pretenciozne tulume kojima se klatare pijani marketingaši a u sporednim sobama projiciraju Disneyevi crtići i amaterski pornići, slabo plaćeno kratkotrajno radno iskustvo internetskoga copy-paste novinarstva; doma je čekaju distancirana, cinična sestra i majka, otupjela od tableta i svakodnevnih posjeta groblju. A tamo, na groblju, su muški članovi obitelji: otac, preminuo početkom rata, zatrovan azbestom iz cementare u kojoj je radio, i brat Danijel, koji se u osamnaestoj bacio pod Intercity vlak Osijek – Zagreb – Split. Potraga za razlogom bratova suicida otponac je priče i vodi Ruzinavu susjedu, 'Her Profesoru' Karlu Šainu, kulturnom i obrazovanom veterinaru koji je uglađenošću dovoljno odskakao od grubih malomišćanskih rituala ponašanja da ga proglase 'pedofilčinom' i 'pederom' (ne sasvim bez razloga, pokazat će se) i onda isprebijaju skoro do smrti, a družio se s Danijelom...

U ovako skiciranu narativnu okosnicu romana Savičević Ivančević upleće digresivne epizode i ekskurse: sjećanja Ruzinave na djetinjstvo, nagovještaj ljubavi s lijepim lokalnim mladićem Anđelom, scene iz kafića pred kojima se pijani mačo-tipovi, oslonjeni na haubu automobila iz kojeg trešte cajke, nalijevaju viskijem. Kroz njih, pomalja se slika gluhe hrvatske provincije; Staro Naselje, kako se u Kauboju zove malo primorsko mjesto, stiješnjeno je između procvjetaloga mora i magistrale na kojoj se svakih nekoliko dana gine, između ruiniranih, devastiranih betonskih giganata, zahrđalih željeznih konstrukcija propalih tvornica i 'digitalne avanture' jeftine adrenalinske zabave u pomodnim koktel-barovima i na luksuznim jahtama ruskih bogataša, ispresijecano uskim kaletama koje 'nigdje ne počinju i ne završavaju', zagušeno sparinom vrelih ljetnih noći. S jedne strane, radnici koji štrajkaju, kunući se da su 'rušili komunizam', s druge lokalni moćnik, tajkun koji pretvara propali hotel u privatnu vilu i onda u njoj udaje kćer uz nezaobilazni kerumovski dernek; takvim mjestom vucaraju se rijetki turisti, ostarjele udovice u crnini sjede po kantunima šuteći cijeli dan, dok se muški odjel gerijatrije okuplja na vlastitoj, izdvojenoj štaciji kako bi tumačio politiku i prekrajao povijest, a prijatelji iz djetinjstva već su nastradali u saobraćajnim nesrećama ili su upucani u nekakvom sablasnom noćnom okršaju...

Starim Naseljem vlada logika isključivosti, mržnje i nerazumijevanja svega što je drugo i drukčije – 'Stranče, ovdje te zakon ne štiti', stoji kao moto na početku romana citat lokalnoga grafita. Već u dječjim igrama, oni koji su doselili kasnije i žive kraj željezničke pruge su 'prugaši', posebno 'pleme', pa i sami sebe zovu Irokezi; početkom rata, neki susjedi zauvijek odlaze, bez pozdrava i objašnjenja, dok zidove prekrivaju prva 'ušata U'; obitelj Ruzinave porijeklom je njemačka, pa će im mještani u svađi odmah 'jebati švapsku mater', a ovi njima zauzvrat, jasna stvar, 'vlašku'... To nasilje spram svega što izmiče zadanoj matrici normalnosti i pripadanja, inače ključni motivski sklop romana, jedna je od razina na kojoj se aktiviraju semantički potencijali westerna, najavljeni već naslovom knjige; upravo je podjela na 'kauboje' i 'indijance', 'civilizirane' i 'divljake' ona os oko koje konstruran najveći dio mitologije Divljega Zapada.

Ta se mitologija u tekst Kauboja uvlači i kroz brojne druge sporedne ulaze, citatnim postupcima, dugom i zaokruženom epizodom o snimanju nekakvoga spaghetti-westerna pokraj Staroga Naselja (pri čemu ledine sparušenih mediteranskih trava 'glume' preriju), poigravanjem pravilima žanra (kao u sceni 'velikog obračuna' na filmskom setu, u kojem neočekivano lete pravi meci, ili u završnoj sceni romana), duhovitim transpozicijama ikonografije Divljega Zapada u svakodnevicu nimalo pitomijega postsocijalističkog Istoka... Savičević Ivančević nije autorica koja bi oslonila roman o jednostavnu metaforu, ona maštovito i vrlo diskretno razigrava različita značenja sugerirana westernom, čuvajući se doslovnosti i ostavljajući dovoljno prostora čitateljskom angažmanu. Prizivanje žanra koji je odavno izgubio privilegirano mjesto u kolanju popularne kulture, naposlijetku, evocira i razdoblje kada je gledanje Fordovih ili Zinnemanovih filmova na TV-u nedjeljom poslijepodne bilo raširen obiteljski ritual, 'kaubojci' se posuđivali u – u međuvremenu skoro pa nestalim – videotekama, a šarene dječje figurice poput one s naslovnice knjige gospodarile uličnim štandovima, prije nego što će ih otamo potjerati plastični high-tech kiborzi i bizarni dalekoistočni mutanti. Upisana između redaka, ta nostalgija nije samo strategija intimističkoga eskapizma, nego i potencijalno subverzivna podloga na kojoj se jasnije ocrtavaju malformacije ovdašnje postindustrijske proizvodnje stvarnosti. Iz takve stvarnosti, na kraju romana, Ruzinava bježi: odlazi kod nekadašnje cimerice u Berlin, priključivši se tako velikome migracijskom trendu koji je kod autorica i autora iz 'regije', generacijski bliskih Olji Savičević Ivančević, u proteklih desetak godina iselio svu silu književnih likova na 'obećani Zapad'.

Uklapanje Kauboja u aktualne prozne trendove, doduše, pipav je posao – on se itekako razlikuje od velikoga dijela recentno ukoričenih tekstova, i to prvenstveno bujnim, razuđenim, gipkim leksikom koji zavodljivo lavira između mimetizma i poetizacije, mijenjajući i miješajući različite registre. Što, opet, nije razlog da se ne potcrtaju i neke lošije stran(ic)e romana: epizoda pri samome kraju, kad spisateljica Nula ukrade pripovjedačici njezine bilješke (tj. tekst romana) funkcionalno je donekle opravdana, ali ne i uspješno uklopljena; dijalozi znaju zazvučati kao autorska 'pisma namjere', a poduži monolog jednoga nimalo zanimljivog lika, novinara Krešimira Jovice (str. 158/159.) i nije ništa drugo... Zbog takvih povremenih 'spoticanja', čini mi se da bi skoro pa unisono kritičarsko oduševljenje kojim je Adio Kauboju dočekan ipak trebalo malo korigirati (kao što to, primjerice, čini Saša Ćirić u za sada najtemeljitijoj kritici romana na koju možete kliknuti). Ovo zasigurno jest jedan od četiri-pet naslova koji će, kako se to već kaže, 'obilježiti tekuću godinu', bez straha se kladim kako će 'trajati' još dugo nakon što ta sezona završi, znatno je bolji od proznoga prvijenca Olje Savičević Ivančević, zbirke priča Nasmijati psa (koja je imala sjajnih dijelova, ali i bila višestruko neujednačena), ali je sasvim izvjesno i da – ajmo još malo frazirati – 'ostavlja prostora za autorski napredak'.

Ali ono što je vjerojatno najvažnije u ocjeni romana jest da ćemo iduću proznu avanturu Olje Savičević Ivančević odmjeravati (vrlo visokim) kriterijima koji nemaju puno veze s 'recentnom produkcijom', nego ih je sama izborila i postavila. A to je nešto što uspijeva rijetkima.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.