Ponedjeljak
25.10.2010.

KRITIKA 92: Feri Lainšček




A+ A-

Premda je generalizacija bilo koje vrste paušalna i reducirajuća po samoj svojoj definiciji, ponekad joj valja pribjeći kao oruđu za dokazivanje kakve teze. Elem, promotrimo li postjugoslavenske književnosti kroz te dokazne naočale često jeftinih okvira, možemo reći da je suvremena hrvatska proza mahom stvarnosna, odnosno čvrsto ugniježđena u surovi realitet ovog sad i ovdje, pri čemu su ishodišta autorefleksivnosti i trauma uglavnom u nedavnoj ratnoj prošlosti. Srpska se, pak, suvremena proza poziva na svoje slavne postmoderne predšasnike, ekstremno je ironična, kroz rat uglavnom ne traži katarzu, a stil joj je zaigran i podosta eksperimentalan, možda kao posljedica nebrige za sam jezik zadnjih dvadesetak godina. 

Slovenska je književnost, pak, izabrala 'treći put'; s obzirom da su ih balkanska politička događanja tek rubno dotaknula, u slovenskoj suvremenoj prozi možemo naći vrlo rijedak sastojak – jasnu, centralnu priču vrlo čvrste fabule. Naravno, veliki recepcijski problem slovenske književnosti u regionalnim književnim centrima Zagrebu i Beogradu jest jezična barijera, jer znano je da se čak ni neka kapitalna djela svjetske književnosti još uvijek nisu prevela na jezik razumljiv u široj regiji, a kamoli da se tu može probiti netko iz male Slovenije. Tu i tamo se prevede neprijeporni klasik Drago Jančar, priče Andreja Blatnika, pjesme Tomaža Šalamuna i Aleša Debeljaka i to je uglavnom sve. 

U nedostatku prijevoda sa slovenskog (premda to nije bio isključivi razlog), u suradnji EPH i Novog Libera, te uz uredničko sekundiranje i vjerojatno na prijedlog sveprisutne Jagne Pogačnik, prošle godine objavljen je roman Razdvojit ću pjenu od valova Ferija Lainščeka (1959), iznimno cijenjenog slovenskog prozaika i pjesnika, (začudo) već ranije prevođenog na hrvatski (Pijetlov doručak, Umjesto koga ruža cvjeta). Po običaju, knjiga nije doživjela neku značajniju percepciju, premda je riječ o vrlo lijepom romanu kroz koji se dade iščitati jasna razvojna linija suvremene slovenske proze. 

Lainščekov roman odmah doziva u misli kanonsko Jančarovo djelo barokne ljepote Katarina, paun i jezuit; radi se tu o krasnoj posveti sjevernom rubu panonske nizine, sa sunčane strane Alpa, na način posve drukčiji od onog karakterističnog standardnim kroničarima tog područja specifične povijesne težine, Krleži ili Kišu. Nema tu previše krvi i blata, zlog usuda i tragedija čitavih naroda ili etničkih skupina. Au contraire, Lainšček u svom romanu piše sjetnu elegiju Pomurju, nad njegovom poetskom prozom lebdi tužna međimurska pjesma prožeta molovima, a on naizgled beskrajno lagano stvara čitav jedan davni ravničarski svijet ispirača zlata, praznovjernih slavenskih seljaka i pomađarene gospode, dvoraca koji propadaju i šumskih duhova uz rijeku. I sve se to događa usred Prvog svjetskog rata, koji prvo tek poput grmljavine u daljini, a onda sve bliže dolazi do Murske Sobote i obližnjih sela uz koja teče Mura, moćna rijeka neurednog toka i gdje se dešava razdvajanje pjene od valova. Taj romantični panonski vestern očito poziva na (u zadnje vrijeme neopravdano nepopularnu) usporedbu s magičnim realizmom (ne samo zbog kratkih i efektnih mističnih, ali za radnju vrlo bitnih epizoda snova), pa ga kritičari smatraju jednim od najboljih primjera tzv. slovenske pokrajinske fantastike (zajedno s ranijim Lainščekovim djelom Ki jo je megla prinesla). Očito je da Lainšček vrlo umješno brodi kliskim terenom na kojem samo jedna kriva riječ ili kap patetike viška može roman diskvalificirati iz lige visoke književnosti i svrstati ga među herc-romane za napirlitane frajlice bez previše mozga (ako takve danas uopće išta čitaju). 

S druge strane, roman željom autora podijeljen na tri novele (koje su međusobno potpuno ovisne i kronološke) možemo lako iščitati i kao apoteozu ženskoj emancipaciji. Radnja je gotovo pa kliše – glavna junakinja Elica, usidjela kći dvorskoga sluge živi s majkom u seoskoj kućici na rubu siromaštva, i jednog dana, baš kao u bajci, u nju se zaljubljuje pandan sanjanog princa na bijelom konju, rječni nadzornik i carski upravitelj voda Ivan Spransky, čovjek koji živi s Murom i od nje, na mnoge raznolike i moralno upitne načine. Elica ne ostaje imuna na posljednju priliku, rađa se ljubav, cvjeta, donosi plod i, po svim uzusima herc-romana, seljenjem u grad polako trune. Kroz taj višegodišnji duhovni proces Elica promatrajući sebe, svog muža i svoju novostečenu građansku okolinu na mučan način spoznaje da živi usred vrtloga malograđanštine, rata, sitnih interesa i profiterstva, konformizma i politike, te shvaća svoju sudbinsku zadanost u tim okvirima. Panonskog boga kojem se molila ispod stare kruške na selu više nema – selo propada, granice se mijenjaju, rat uzima danak, vlastela gubi značaj i moć, a stari bog je mrtav. Međutim, autorovi strukturni postupci su ovdje jasno modernistički – poglavlja su jasno razdijeljena po fazama junakinjina života ili po ključnim događajima, vrijeme teče nejednoliko (godinama se ne dešava naizgled ništa, dijete raste, muž gomila sumnjivo bogatstvo uz rijeku, a Elica živi ispraznim prividom života), erotski naboj romana maksimalno je stiliziran, uvod u roman kratak je i neuobičajen izvadak iz diplomskog rada Eličina sina, a konačno objašnjenje i realistično razrješenje ponovno nalazimo na samom kraju, na jednoj jedinoj stranici iz istog izvora. Rijeka Mura, nemirna i nepredvidiva, nejasnih granica, potpuna je personifikacija glavne junakinje – riječima autora, "(...) rijeka koja je tekla kroz nju bila je lijena ali nezaustavljiva. Ivan, koji je stvorio njihov svijet po svojim planovima sada je uzalud pružao ruke nastojeći je istrgnuti moćnome toku. Ta je rijeka bila život sam, i što joj se više prepuštala, gospođa Spransky je, začudo, to više ponovno postajala Elica."

Dokaz za 'žensku' teoriju je i neprekinuta nit koju Lainšček prati od početka do samog kraja, njome dokazujući kako je Ljubav, bila ona na trenutke sretna, nesretna ili pak zabranjena, pa samim tim i nemoguća, odnosno osuđena na propast, jedini  put i jedini mogući način osobne borbe protiv malograđanskog morala i uskogrudnosti životne sredine, pa čak i ako mora po svim kanonima romanopisanja završiti tragično.

Konačno, možda će pokoji izbirljivi čitatelj ostati pomalo razočaran očitom i hotimičnom staromodnošću romana, ali magično fantastična ljubav na srednjoeuropski old-school način dobrodošao je vid promjene u preobilju literarnih eksperimenata, isfabricirane i prenaglašene stvarnosti, posljedica rata, bijede, frustracija i razočaranosti kapitalizmom i društvenim promjenama u kakvima grca ovdašnja književnost, s koje god strane rijeke gledali - Save, Une ili Drine, svejedno je.

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.