Ponedjeljak
06.09.2010.

KRITIKA 85: Tihomir Mraović




A+ A-

Pri kraju zbirke priča Uljez u kući književnosti (Fraktura, 2010.) čitamo zafrkantsku Bilješku o piscu. Samo šest riječi: "Tihomir Mraović, uljez u kući stvarnosti..." Iz neke formalnije sročene Bilješke moglo bi se doznati, recimo, i da je taj uljez stigao do sada, pored pisanja scenarija za stripove, filmskih angažmana i još koječega, objaviti već desetak knjiga proze. Ova, najnovija, poetički im dosljedno slijedi: njezine su pripovjedne strategije nešto poput vježbe na temu 'postmoderno pismo za početnike', pa nailazimo na standardan repertoar metafikcionalnosti, intertekstualnosti, citatnosti, poigravanja konceptom mogućih svjetova, raznoraznih mistifikacija, problematiziranja odnosa zbilje i fikcije... Nažalost, kod Mraovića je i egzekucija, ranije napisanim knjigama usprkos, pomalo 'početnička': ništa u Uljezu ne odmiče niti koraka dalje od osnovnih 'zanatskih pravila' koja su, još u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima, postavili veliki igrači (i igračice, of corse); da stvar bude gora, čak i njihova primjena (pravila, ne igrača) nerijetko zaškripi.

Nije da Mraović nije maštovit pisac – ima kod njega visprenih i zabavnih motiva, poput onoga Pisca koji dolazi u naslovnoj (i završnoj) priči, a koji "najavio se kao najveći pisac svih vremena. Bilo je to prije dvadeset, i više godina. Ove godine napunio je 48, i u međuvremenu ništa nije napisao (ili barem ništa vrijedno spomena)"; kasnije doznamo još i da mu ova nezgodna činjenica nije nimalo umanjila slavu, jer on predano i vrlo angažirano drži predavanja o svojim budućim djelima, a kada konačno objavi nacrt za roman koji planira napisati, javnost je vrlo uzbuđena... Sve u svemu, stvar zvuči kao dobar zaveslaj u benignu, mada načelno simpatičnu satiru, ali Mraoviću kao da nije stalo do toga; on radije razvija motivaciju svoga lika unutar predvidljivih obrazaca pa se ispostavlja da ovaj, zapravo, ne piše samo zato što ga brine elementarna materijalna propadljivost onoga što je zapisano – tu slijedi poduži ekskurs o tisućama i tisućama nestalih, spaljenih i uništenih knjiga i rukopisa, od perzijske pljačke hramova u Tebi i Memfisu u 6. stoljeću p.n.e. pa sve do nacističkih lomača – i htio bi, zapravo, nekako prenijeti svoje misli u jantar, jer je baš jantar očuvao i prenio najstariju poznatu strukturu, tijela davnih kukaca, iz pretpovijesti u sadašnjost. Umjesto očekivanoga parodiranja suvremene medijske proizvodnje literarnih superstarova tako smo prilično pretencioznom gestom, preko dajdžestirane povijesti nestalih knjiga, bačeni nekih pedesetak milijuna godina unutrag; i nije da nam nije žao zbog toga.

Ovo je dobar primjer kako zanimljivu premisu priče odvesti stranputicom (molim, ne moramo se složiti), ali problem nastupa kada je ne odvedete nigdje (dobro, oko ovoga se, barem načelno, nije teško složiti). Kao, recimo, u priči 'Tajna Krležine ostavštine', koja postavlja parafaktografsko pitanje 'četrnaestoga sanduka' s bardovim manuskriptima - sanduka je, znamo, zapravo bilo trinaest i otvoreni su prije nekoliko godina a kod Mraovića je tu još jedan, o kojem se u javnosti nije znalo. Kada je konačno otvoren, umjesto očekivane šeste knjige Zastava ili zapisa razgovora s Titom, u njemu je pronađena – zaostavština Ernesta Hemingwaya. Sa scenarijem za ekranizaciju Starca i mora i alternativnim, nikada objavljenim krajem romana Kome zvono zvoni, između ostaloga. Nažalost, iako je upravo razvio sjajnu apsurdističku situaciju, Mraović s njom potom ne radi skoro pa ništa; tek nekoliko nejasnih indicija i nagađanja o mogućem rješenju misterije premalo su. 'Otvoreni kraj' – koji su postmodernisti rado tradirali iz moderne – slab je tu alibi; ipak bi mu, valjda, trebalo prethoditi i nekakvo 'otvaranje' priče, a na dobrobit čitatelja.

Ova su dva primjera, nadam se, sasvim dovoljna da naznače jednu od glavnih karakteristika Mraovićeva pisanja, a to je gusta referencijalna premreženost njegovih tekstova. Sam popis linkova & migova na književne, glazbene, filmske, slikarske i ostale motive, djela i autore bio bi predug za ovaj tekst: od Joycea, Kafke i Pynchona, preko Davida Bowieja i Boba Dylana, Barbarelle i Simpsona, van Gogha i Bauhausa, i tako dalje, u nedogled... Ta uronjenost u bogato razuđen kulturalni krajolik dobar je ključ za čitanje Bilješke o piscu s početka teksta i sasvim lijepa differentia specifica u odnosu na ono što se kritičarskom lijenošću naziva 'recentnom domaćom proznom produkcijom'. Ipak, oba su primjera dovoljna i da ukažu na glavni problem Mraovićeve proze: čak i kada postavi sebi domišljat i intrigantan trampolin, ne uspijeva s njega odskočiti visoko. Neki naslovi ostanu pritom na razini skicirane 'dosjetke' ('Šaptači drveću', 'Olovka', 'Tišina') – što je, uostalom, legitimno, ali premalo da bi duže zadržalo čitateljsku pažnju. Neki se pak u dosjetci iscrpe, poput 'Viracoche', priče o misterioznome čovjeku koji je nadahnuo golemi broj umjetnika i znanstvenika u novijoj povijesti, od Nikole Tesle do Johna Barta, a usput bio i velika ljubav Grete Garbo - broj je tu, jednostavno rečeno, pregolem, pa sve završava u repetitivnom nabrajanju i svjedočenjima velikana koji su bili pod presudnim Viracochinim utjecajem. Većina priča, ipak, odvaži se na ambiciozniju narativnu razradu glavnoga motiva, ali najčešće im ponestane daha; previše je tu kompozicijskih nespretnosti, praznoga hoda i redundancija, premalo onih pripovjednih suptilnosti – očuđujućih detalja, igre očekivanja i njegova iznevjeravanja, pažljivo upletene 'faktografije' - na kojima počiva uvjerljivost fikcionalnoga teksta. Stilistička proklizavanja općim mjestima – kada lik 'izleti' na balkon, on to čini 'kao katapultiran'; kada trči, trči 'kao bez daha' itd. – također ruše dojam, barem unutar ovakvoga pripovjednog diskursa. Uljezu u književnosti, čini se, trebale su ipak intervencije malo mrzovoljnijega urednika...

Takav bi, ako mene pitate, najmanje posla imao oko priča 'Pratitelj pratitelja ili Povratak Pynchona' (tu kao da se izvrće ona lakanovska po kojoj, parafrazirano, činjenica da paranoika stvarno progone ne znači da on nije paranoičan; naime, priča je o tome kako je najpoznatijega nepoznatoga pisca današnjice i meštra paranoidnih literarnih konstrukcija nadgledao FBI), 'Boksač' (o prvaku svijeta u apsolutnoj kategoriji koji je puno lakši, niži i, sve u svemu, neugledniji od svojih protivnika, ali ima čudnu sposobnost da ih nokautira otprilike u trećoj sekundi meča; btw, boksač se zove Tycho Brahe!?) i još nekih; s druge strane, 'Zaboravljeni smijeh', 'Novi portret Doriana Graya' i poneku drugu mogao bi izostaviti bez ozbiljnije grižnje savjesti.

Sve ovo, međutim, vjerojatno bi tek donekle popravilo konačni dojam: Uljez u kući književnosti knjiga je koja je najslabija baš u onim aspektima na kojima najviše inzistira – u reproduciranju postmodernističkih narativnih zavrzlama – a najzanimljivija na marginama vlastite ambicije, u povremenim bljescima uvrnute duhovitosti.

PS.
S obzirom na, kako se to već kaže, negativnu intoniranost ovoga teksta, a u skladu s navodnom demokratičnosti medija, rado skrećem pažnju eventualnome čitatelju ili čitateljici na to da se Uljeza može sasvim argumentirano čitati i u puno ljepšim nijansama.

Na kraju krajeva – kvragu, problem ne mora biti u izostanku mrzovoljnijega urednika, nego u pretjeranoj mrzovolji doljepotpisanoga.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.