Ponedjeljak
21.06.2010.

KRITIKA 79: Slavoljub Stanković




A+ A-

Bauk advertajzinga kruži ex-Yu književnostima: junakinja romana Lutrija Ajle Terzić honorarna je kopirajterica, glavni lik Neljudske komedije Bojana Babića kreativni je direktor marketinške agencije koja istovremeno radi kampanje za različite i suprotstavljene političke stranke, pripovjedač romana Dobro izgledaš Igora Rajkija predstavlja se kao 'sloganist' i onda ispisuje potpuno sumanute reklamno-metafizičke poruke, u NIN-ovom laureatu, Hobu Zorana Ćirića ključni je dramaturški zaokret pokretanje marketinško-reketarskoga businessa, u prozama Roberta Perišića i Tomislava Zajeca prepričavaju se propagandni spotovi... A niz bi se mogao nastaviti unedogled. Nema, naravno, ničega novog ni regionalno specifičnog u književnome preuzimanju reklamnoga diskursa i oglašivačke ikonografije, ali zastupljenost account juniora, kopirajtera, dizajnera, PR-menadžera i ostatka advertajzerskoga proletarijata u pričama, romanima, dramama i pjesničkim zbirkama raste na predziđu EU-a takvom brzinom da ćemo uskoro, po svemu sudeći, umjesto o tendenciji moći govoriti o trendu. E, sad, ako dolazi vrijeme novoga trenda, s njim će neminovno doći i trendovski naslovi: nije isto kada semantičke potencijale kopirajtinga u kompleksnom 'tranzicijskom' romanu Generation P aktivira Viktor Pelevin i kada se njima frivolno i ne naročito ambiciozno poigra Frédéric Beigbeder, kao što nije isto kada, recimo, Dora Bilić i Tina Müller sjajno 'kolažiraju' pjesme od fragmenata postojećih reklamnih slogana i kada – evo nas, konačno, kod prvoga domaćeg kandidata za priručnu kategoriju trendy 'reklamne književnosti' – slogane u svoj tekst 'ubacuje' Slavoljub Stanković.

Miša, glavni lik njegova drugog romana Split (Algoritam, Zagreb, 2010.) – istovremeno objavljenog u Srbiji i Hrvatskoj – bavi se, baš kao i sam autor, kopirajtingom; i po godinama su tu negdje, obojica su Beograđani, pa su autobiografski signali sasvim jasni... Upoznajemo ga pri poslovnom dolasku u Zagreb, 2000: ratovi su završili i vrijeme je za početak regionalne suradnje na zdravim temeljima neoliberalizma. Šarmantan, pametan i duhovit kakav jest, Miša prvo u par minuta rješava zadatak smislivši odličan headline za promociju nekakvih čokoladica a onda, onako usput, odvuče u krevet svoju hrvatsku kolegicu Renatu: 'kupio' ju je čudnom pričom o svome tri dana mlađem bratu, kojeg pritom niti ne poznaje. To je nešto što, saznat ćemo, nikome ranije nije govorio; ono što nećemo saznati jest zašto govori baš sada i zašto baš Renati, koju tek što je upoznao, ali to je, uostalom, tek prva u nizu motivacijskih 'rupa' i nelogičnosti ovoga romana... Bilo kako bilo, Miša ubrzo shvaća da priča ima efekt španjolske mušice, pa na uvodnim stranicama u klasičnom mačističkom pohodu na isti štos redom 'padaju' Milena, Tanja, Jovana, Maja, Anabela, i tako dalje, i tako dublje (mada seksa u romanu skoro da i nema, sve se tu svodi na registriranje novih 'recki'). Poduža analepsa potom nas baca natrag u Mišino djetinjstvo, a taj portret marketinškog stručnjaka u mladosti, na koji odlazi skoro cijela prva trećina romana, ujedno je i najslabiji dio: razvučen, dosadan, nakrcan stereotipnim likovima i situacijama. Ukratko prepričano: odrastao je uz brižnu majku i gruboga, hladnoga, često odsutnoga oca (kojeg onda i ne zove ocem, nego ga oslovljava isključivo imenom, Dušan); već u desetoj godini saznao je da u Splitu ima polubrata, jer je Dušan, očito, bio regionalno aktivan, pa je paralelno održavao dvije ljubavne veze, u Beogradu i na moru. Obje su djevojke zatrudnjele, i to skoro istodobno, oba su se dječaka rodila, i to u razmaku od samo nekoliko dana, ali u beogradskom stanu o tome se, nakon što je tajna otrivena, više nije pričalo: majka je preuzela klasičnu ulogu patnice koja će otrpjeti i odšutjeti što god treba radi 'mira u kući', Dušanu je takva konstelacija odgovarala, a neprestana se šutnja nepogrešivo pretvorila u traumu hipersenzibilnoga budućeg kopirajtera... I tek puno godina kasnije, nakon Renate, Milene, Tanje i ostalih gore spomenutih ili prešućenih 'trofeja', Miša se odlučuje potražiti svoga brata, a u tome će mu pomoći poznati hrvatski pisac Roberto i poznati hrvatski urednik urednik Bruno (u kojima nije teško prepoznati 'zamaskirane' Renata Baretića i samoga urednika ove knjige, Krunu Lokotara). Ispostavlja se da je Niko, Mišin polubrat, sada član komune za odvikavanje od droge: nakon devet godina na horsu, spas je pronašao u Kristu, a Miša se, došavši u najlipši grad na svitu, suočava sa svitom kakvog nije poznavao: oni organiziraju zajedničke molitve, javno ispovijedaju svoje nekadašnje morfinske grijehe, pjevaju u slavu Spasitelja i ne čitaju ništa osim Biblije. Istodobno, pokazuje se da je ona mračna priča iz Dušanove prošlosti ipak nešto drugačija od 'službene verzije', a u Split dolazi i Renata, želeći – što je valjda najneuvjerljiviji motiv romana – da joj naš junak napravi dijete, kao što su se dogovorili one zajedničke zagrebačke večeri prije nekoliko godina, polupijani i poluozbiljni... To je, što se sadržaja tiče, uglavnom to: stvar, konačno, završava vrlo patetično, obraćanjem ocu, kojega Miša, sasvim predvidljivo, po prvi puta oslovljava s 'tata'.

Split je roman vrlo jasne i jednostavne strukture: priča o razdvojenoj braći, jasno, tu je i priča o ex-Yu narodima, a perspektiva pripovjedača koji je prve ozbiljnije školske lekcije iz jezika i književnosti svladavao nakon raspada države, pa nikada nije čuo, na primjer, za Antuna Branka Šimića, tu ipak donosi neke zanimljive epizode: u Hrvatskoj ga, tako, dočekuju i dobronamjerni radnik na benzinskoj stanici koji mu, vidjevši BG-registraciju, poklanja auto-kartu, ali i nabildani, ćelavi vozač bijesnih kola koji ga, zbog iste te registracije, proganja po splitskim ulicama. Niz citata i aluzija uspostavlja nategnute intertekstualne veze s Biblijom (braća se upoznaju u 33. godini, Bog postaje supstitucija za odsutnoga oca, motto romana je "U ime oca i sina, i još jednog sina" itd) i ta je duhovna 'nadgradnja' često preglomazna, preteška za jednostavnu narativnu 'bazu'; općenito, dojam je da bi roman bio bolji da je dosljedniji u svojoj 'lakoći', da je manje pretenciozan. Ovom primjedbom, naravno, ulazimo direktno u staru kritičarsku zamku propisivanja 'recepta' za poboljšanje već objavljenoga teksta, pa je vjerojatno pametnije vratiti se na priču s početka, priču koja je za Split ključna, priču o odnosu reklama i književnosti.

Jedina zbilja zanimljiva strategija transpozicije reklamnoga diskursa u romanu vezana je uz Stankovićevo strukturiranje teksta po poglavljima: naslov je svakoga poglavlja neki od poznatih reklamnih slogana ('Slatka tajna', 'Lakše se diše', 'Think Different' itd.), a oni onda na razne načine koreliraju s ispripovijedanim. Ostali su postupci predvidljivi i banalni: jukstapozicija reklamiranja kao 'laži' i potrage za bratom kao potrage za 'istinom' vlastite životne priče, manje ili više efektna citiranja i prepričavanja reklamnih poruka i kampanja u tekstu i, konačno, uobičajeno iščitavanje različitih 'životnih' situacija kroz kodove reklamnoga diskursa (priča o bratu zahvaljujući kojoj Miša defilira kroz tuđe krevete tu postaje uspješna kampanja, rat postaje "proizvod koji se teško prodaje" pa ga treba znati izreklamirati itd.). Ovo posljednje implicira ciničan svjetonazor pripovjedača, a on ga pritom neumjereno gura u prvi plan, komentirajući, često redundantno, zamorno i posve neivnentivno, skoro svaku repliku, skoro svaku situaciju. I tu smo na tragu jednoga od najvećih problema romana: Stankovićev pripovjedač jednostavno podcjenjuje čitatelja, pretjerano razjašnjava i tumači (recimo, dvoznačnost naslova knjige), a pritom nudi malo što osim općih mjesta i brzopoteznih generalizacija.

Split je, tako – usprkos relativno interesantnoj 'postjugoslavenskoj' perspektivi, ponekoj uspjelijoj epizodi, duhovitijoj šali i jednom zanimljivom epizodnom liku, onome psihologa iz Mišine marketinške agencije – knjiga koja se zaboravlja jednako kao što se i čita: brzo i lako.

Boris Postnikov


Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!