Ponedjeljak
12.04.2010.

KRITIKA 70: Predrag Matvejević




A+ A-

Za početak, mali prilog mapiranju kolektivne memorije, iz sasvim lične perspektive: ako postoji tisuće načina da se prepriča tranzicijsko razdoblje 'ovih prostora', jedan od njih mogao bi biti i priča o kruhu. Prije devedesetih, u vrijeme dekadentnoga socijalizma (i moga djetinjstva), izbor kruha na policama gradskih dućana i pekara bio je, čini mi se, usprkos svoj dekadenciji vladajućega sistema, prilično siromašan: mogli ste kupiti crni kruh (onaj kojeg su nesretni umirovljenici čekali u praskozorje u redovima), polubijeli, bijeli (taj je bio najslađi, ali su roditelji svejedno upozoravali da nije i najzdraviji) - i to je, manje-više, bilo to. Dobro, bilo je svakojakih kifli, pogača, lepinja, pereca, peciva, tamo gdje sam živio i odličnih somuna, ali izbor je, u usporedbi s onim koji će ga zamijeniti desetak godina kasnije, ipak bio mršav. Jer, kasne su devedesete, a za njima i nulte, skupa s obiljem TV-programa, nepreglednim mnoštvom '3 u 1' sredstava za čišćenje i pažljivo brendiranim mogućnostima kreditnih akrobacija u otežale potrošačke košarice smjestile pravo obilje kruha: kukuruznog, raženog, sojinog, alpskog, ječmenog, prosenog, kruha od cjelovitog zrna, dijetalnog, makrobiotičkog, čistog, miješanog, sa sjemenkama, bez sjemenki… Kupovati onaj 'obični', crni ili bijeli, sada je nekako passé – mjera prilagođenosti novim lifestyle trendovima postala je, hoćeš-nećeš, i vrsta kruha koji jedeš. A dijapazon – nikad širi.

Ili, ipak?

"U 'globalnome selu' koje teži da bude jedno, kruh postaje – ajme – sve više jednoličan", govori u svojoj novoj esejističkoj knjizi Kruh naš Predrag Matvejević(V.B.Z., 2009.), mostarski, zagrebački, rimski, kozmopolitski – kako već hoćete – pisac, znanstvenik, intelektualac par excellence. Razlika je, očito, u perspektivi: Matvejevićeva se širi do iskona civilizacija – jer, "kruh je stariji od pisma" – i preko kontinenata, pronalazeći danas, u vremenu naglašeno partikularnih identiteta, baš u kruhu onaj motiv koji nadilazi epohe, civilizacijske i kulturne krugove; utoliko, ova je knjiga, ma kako to staromodno i 'prežvakano' moglo zvučati, u svome temeljnom zahvatu prožeta humanizmom.

Napisana u tradiciji antologijskoga Mediteranskog brevijara i Druge Venecije, rafiniranim, živim, bujnim esejističkim stilom, u kojem se frapantna erudicija miješa s ironijom i zaigranom imaginacijom, ona u sedam poglavlja razvija bogatu i šarmantnu pripovijest o hrani koja je toliko obična da ju se najčešće i ne primjećuje, nižući i ulančavajući običaje, rituale, navike, anegdote, predanja, izreke, poslovice - drevne i novije, poznate i skoro zaboravljene. Matvejević pažljivo promatra kruh, opipava mu koru i pupu, rekonstruira načine njegova pripravljanja i evocira užitak jedenja: od Mezopotamije, u kojoj su već razlikovali brojne vrste, preko Egipta, gdje su ga služili s 'tekućim kruhom' – pivom – i ostavljali u grobnicama unutar piramida, uz mumificirane ostatke pokojnika, gdje je onda ostao očuvan tisućljećima, da bi ga danas izlagali u muzejima, preko Dalekoga Istoka, na kojem ga je stoljećima do zaborava potiskivala riža, antičke Grčke, u kojoj su o njemu pisali Eshil, Sofoklo, Aristofan, Hipokrat, Teofrast, staroga Rima, u kojem je dugo nastajao iz prvotnih kaša, pa siromašnoga Srednjeg vijeka, godina osvajanja Novoga svijeta… U pripovijest se upleću brojne anegdote 'male povijesti', potvrđene ili nepotvrđene: legenda o Rimljanima koji su pokolebali galske osvajače tako što su ih gađali tvrdim hljepčićima, pokazujući im da imaju dovoljno hrane i za najdužu opsadu, priča o hazarderskoj strasti Lorda Sandwicha koji se nije želio odvojiti od kockarskoga stola niti kako bi jeo, pa je zatražio da mu komad kruha nadjenu govedinom, čuvena poruka Marie Antoinette gladnom pariškom puku (pri čemu je, čini se, carica ipak bila malo rafiniranija od napuljskoga trgovca Giovannija Vizenca Storacija koji je, dva stoljeća ranije, izgladnjeloj gomili poručio da, ako već nemaju kruha, jedu kamenje, pa je i završio kamenovan – o čemu je u kapitalnim Strukturama svakidašnjice pisao Fernand Braudel)… Matvejević (p)opisuje najrazličitije načine na koje je kruh miješen, posluživan, pečen: pustinjski beduini peku ga na devinom izmetu, u sjevernoj Africi znali su ga prije pečenja ostavljati na otvorenom, da upija sunce, monasi manastira na Svetoj Gori ponekad bi u potpalu ubacili grančicu brnistre, da mu da poseban okus. Sam popis kruhova koje knjiga spominje bio bi opsežno štivo: srednjoeuropske delicije i orijentalna peciva, suhi mornarski dvopek i tvrdi vojnički kruh, slatki pan di Spagna (kod nas: 'patišpanja') kojeg su Sefardi, bježeći iz Španjolske, odnijeli sve do Sarajeva i dalje, poseban dvopek od rogača koji su davali galijotima jer je "od njega izmet ostaje posve suh i tvrd", pa se potpalublje može lako počistiti, bez odvezivanja zatočenika i riskiranja njihove pobune: "Nečistoća bi se lako skupila i gurnula metlom u more a da pritom ne ostavi traga za sobom. Sjatile bi se ribe unaokolo i time nahranile. Mornari bi ih lovili malom mrežom ili udicom te pekli i blagovali s komadićem pravoga dvopeka, ne onoga od rogača."

Iz Matvejevićeve knjige mogao bi se izvesti i opširan 'leksikon kruha': pregršt je tu naziva na brojnim, mrtvim i živim jezicima, a etimološke rekonstrukcije otkrivaju, recimo, da sama riječ 'kruh' dolazi odatle što se štruce nije sjeklo, nego lomilo, 'kršilo', bile su 'krhke' – slično kao u engleskom, u kojem riječ 'bread' potječe od 'to break'. Rasplićući tkanje teksta, čitatelj nailazi i na nit koja na marginama 'velike tradicije' svjetske književnosti otkriva stihove i odlomke posvećene u kruhu: u epu o Gilgamešu, Ilijadi i Odiseji, kod Dantea i Shakespearea, u romanima Goethea i Manzonija; priložene reprodukcije u boji, s druge strane, otkrivaju ga na Leonardovoj Posljednoj večeri, na platnima Velásqueza, Rembrandta i Van Gogha, pa sve do Picassovih, Dalijevih i Malevičevih djela.

Naročito ekstenzivno zahvaća Matvejević ulogu kruha u raznim vjerama i religijama, listajući K’uran, Bibliju, Talmud, ali i brojne apokrifne tekstove. U judaizmu i kršćanstvu, njegov je položaj poseban: Stari zavjet nalaže jedenje beskvasnoga kruha kao sjećanje na izlazak židovskog naroda iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, kada, bježeći pred progoniteljima, nisu imali vremena staviti kvas u tijesto. Oko beskvasnog i kvasnog kruha sukobit će se kasnije dva krila Crkve, to će biti jedno od pitanja koje će dovesti do shizme, stoljećima potom protestanti će oponirati učenju o transsupstancijanciji, pridavajući usporedbi kruha i Kristova tijela tek simboličku dimenziju…

A sve su ovo tek mrvice s trpeze, okrajci Matvejevićeva raskošnog teksta. Enciklopedijski upućen, stilski virtuozan, slikovit i duhovit, on je najupečatljiviji u završnome akcentu: tamo, u posljednjem poglavlju, autor prelazi u prvo lice pripovijedanja i kroz intimnu ispovijed otkriva motive nastanka knjige: četiri 'gladne godine' proživljene u djetinjstvu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, priču o ocu, odvedenome u njemački logor, gdje ga je mjesni svećenik nahranio kruhom, a otac, vrativši se nakon rata kući, poslao po sinu štrucu kruha zarobljenim i izgladnjelim njemačkim vojnicima… Priče o kruhu prizivaju neizbježno priče o gladi: knjiga završava upozorenjem na zastrašujuću blizinu gladi danas, ovdje, u 'razvijenom svijetu'.
I stoga nije neobično što se tamo, među završnim stranicama, našao i citat velikog anarhista Pjotra Kropotkina, rečenica koju bi se moglo promovirati u credo ove sjajne knjige: "Pitanje kruha važnije je od svih ostalih pitanja."

Boris Postnikov


Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!