Ponedjeljak
05.04.2010.

KRITIKA 69: Franjo Janeš




A+ A-

Naslovnica knjige Franje JanešaNoć mrtvih živaca (Algoritam, 2009.) govori dovoljno sama za sebe. Ne govori ona ništa o sadržaju romana (premda bi se i sama riječ 'roman', s obzirom na strukturu djela, ovdje trebala uzimati sa zrnom soli) koliko o njegovom diskursu, načinu pripovijedanja koji se proteže na nešto više od stotinjak stranica same knjige. Sam je naslov parafraza Romerove Noći živih mrtvaca /naslovna/, a razgranato stablo u prvom planu simulira živčane dendrone, dendrite i aksone. Ovaj metonimijski sustav koji vrišti s naslovnice uvodi nas u tijelo romana u kojemu sve vrvi od sličnih igara. 

Sam roman pripovijeda nešto slično ovome. U velikome gradu (možemo ga, ali i ne moramo nazivati Zagrebom), u jednoj od onih filmskih noći u kojima se događaju raznorazni naoko nepovezani bizarluci, unutar nekoliko kvartovskih blokova, odvija se život u svom svojem sjaju i prljavštini. Sudionici ove drame imaju svoja provizorna imena, no ona su tu samo kako bi se održao privid romanesknog simuliranja stvarnosti koji nalaže kako se svi likovi, eto, moraju nekako zvati. Oni su ipak daleko više određeni svojim funkcijama (gradonačelinkove kćeri – od kojih je jedna, naravno, heroinski ovisnik i povremena prostitutka, gradonačelnikova žena, slučajni sadist, nesuđeni redatelj snuff filmova, itd...) i strukturalnim ulogama negoli ičim drugim. Njihovi životi čine živopisnu, isprepletenu mrežu bizarnih događaja i slučajnosti koji kao da su izašli iz kakvoga filma kojeg zajednički potpisuju Tarantino i Rodriguez. Negdje u pozadini glavnih događaja nailazimo i na parole protiv konzumerizma, na satirične objede na račun svijeta spektakla, na kritiku dubioznih emisija u kojima kojekakvi učenjaci raspravljaju o pitanjima od životnog značaja i na čitav niz sličnih sitnica koje su se već udomaćile u svakodnevnici u tolikoj mjeri da ih više ni ne primjećujemo. Na toj i takvoj pozornici, pratimo živote opskurnih likova koji su odavno raskrstili s malograđanskim konceptima uzoritog javnog života, likove čija ideja morala naširoko zaobilazi glavne tokove velikih etičkih škola, likove bez interesa za javnim angažmanom u bilo kojem smislu te riječi – Janešovi likovi parazitiraju na tkivu društva, ispisujući na njemu svoje male, ogavne tajne, boreći se za još jedan dan i još jednu noć u svijetu čija se zadanost ne može promijeniti, u svijetu koji im je odavno ušutkao glasove i sa kojim su raskrstili sve veze. Destrukcija, zaobilaženje pravila, hedonistički užitci, sadizam te želja za osvetom i sitnim pakostima ono su što ih pokreće – pogonsko gorivo malih života bezimenih likova iz kvarta – likova koji čitavu civilizacijsku nadgradnju percipiraju kao nešto u potpunosti nebitno, nadsustav kontrole u kojem samo odabrani imaju šanse za bilo kakav uspjeh.

Janeš ne simpatizira sa svojim likovima, ne melodramatizira njihove postupke i ne krivi ustroj svemira i društva za sve ono što im se događa. Na čistoj fizikalnoj osi zakona akcije i reakcije, uz svesrdnu suradnju ciničnog božanstva sa bolesnim smislom za humor baca ih u kaos svakodnevne egzistencije ostavljajući ih da se u njemu snalaze kako najbolje znaju i umiju. Također, pomalo netipično za recentnu hrvatsku književnost, Janeš izbjegava svakodnevne političke teme, opća mjesta javnih debata i polemika. Njegov svijet je samostojeći mikrokozmos koji se vodi vlastitim pravilima i potrebama, rijetko probijajući intertekstualne odnose ili uopće priznavajući postojanje nekog svijeta izvan teksta.

Sve to je više ili manje predvidljivo. Hrvatska i svjetska književnost pune su takvih likova čije ospkurnalije pune stranice moralno osjetljivih tiskovina – i da je kojim slučajem čitav roman ostao samo na tome, mogli bi se mirne duše okrenuti od njega i proglasiti Janeša za još jednog od onih što šibaju mrtvu kobilu koja ne samo da je mrtva nego joj je i meso već odavno rastrančirano i prodano kao delikatesa nekom trgovačkom lancu. Otprilike ovdje negdje u čitavu se priču, kao nepozvana gošća, umiješala književnost – i to ona njena inkarnacija koja tvrdoglavo tvrdi kako je književnost umjetnost riječi. Janešov tekst možemo označiti raznoraznim imenicama iz područja književne kritike (poput postmoderan, intertekstualan, dekonstruktivan, citatan, verbozan, hipertekstualan, itd.), ukazujući na taj način na njegove bitne karakteristike (ako su takve oznake uopće zadržale ikakvu bitnost). Ono što ne možemo s njim učiniti vrlo je jednostavno – ne možemo ga optužiti za linearnost. Klasični koncept romana sa svojim početkom, vrhuncem, raspletom i krajem u ovom se slučaju ne može primijeniti, a čitanje romana u realističkom ključu u kojem odnos između označitelja i označenog ostaje nenarušen vodi pravo u propast. Ključna riječ koju valja imati na umu u susrestu s Noći mrtvih živaca jest 'kalambur', kako onaj leksički (semantički) tako i onaj strukturalni. Ima tu svega – dramskih ulomaka, prodiranja grafike unutar teksta, poglavlja koja se mogu čitati unazad, velikih elipsi i raznoraznih subverzija i malverzacija narativnog tkiva od strane autora, a kao šlag na kraju knjiga dolazi opremljena soundtrackom (!sic) benda Astridian čiji je Franjo Janeš jedini član (glavni aranžer, kompozitor, vokal i instrumentalist). I opet, tolika posvećenost konstruktivizmu i razaranju čitateljevih očekivanja teško bi mogla značiti išta više od puke manire kada iza nje ne bi stajao golemi jezični igrokaz, hip-hopersko privlačenje pozornosti i bravurozna retorika u stilu Slamniga u najboljim godinama. Iskupljuje li se time ovaj postmodernistički kolaž koji tek uvjetno možemo nazvati romanom? Iskupljuje. Njegova snaga ne leži u reprezentaciji svijeta, nema u njemu značajnijih ontoloških i epistemoloških opservacija koje ne bi susreli negdje drugdje. Nakon čitanja romana čitateljev svijet ostat će netaknut, bez nove spoznaje na obzoru – u maniri Tarantinovog Pulp fictiona, postmodernog kolaža američke pop-kulture koja je neshvatljivom logikom javnog mnijenja zaslužila kultni status, no sve mu se to može oprostiti. Premda je potpisnik ovih redaka navikao u knjigama tražiti upravo ono čega u Noći mrtvih živaca nema, pred ovom je knjigom nemoguće ostati ravnodušan ili zauzeti kakvu pijedestalnu pozu te s visine kukati o raspadu svih vrijednosti u 21. stoljeću. Činjenica je kako Kovač ili Ðikić nikada ne bi mogli napisati ovakvu knjigu. Jednako je tako i činjenica kako Janeš ne želi pisati poput njih. Stvar je prilično jednostavna – Noć mrtvih živaca savršeno ispunjava jednu od uloga književnosti. Književnosti koja se ne uzima ozbiljno, koja je raskrstila s iluzijom velikog romana i od sebe odgurnula spoznajni, Hegelov, moment. Ova je književnost razigrana, glasna, primamljiva, pomalo kulerska, ispunjena postodernom ironijom i željom za sviđanjem. Ona ne docira svome čitatelju, ne uči ga o velikim istinama, niti je (osim u modusu ironije i parodije) zanimaju nepravde i obmane svijeta oko nas. To je knjževnost Youtube generacije kojoj je jedini cilj prikazati stvarnost koju svi iz nekog razloga uzimamo zaozbiljno na što apsurdniji mogući način. I povrh svega (ili unatoč) toga uspijeva biti inteligentna i vješta u pripovijedanju, koristeći medij jezika do maksimuma, vraćajući nam u velikom stilu ideju kako je moguće pisati izvan prilično hladnog i nezanimljivog novinarskog diskursa.

Moguće je kako će mnogi zamjeriti spomenutu apatičnost i apolitičnost Janešove knjige proglašavajući je još jednim odvjetkom bezbrižnog i nevažnog eskapističkog pisma. I koliko god se možda i mogli složiti s takvim kritikama valja reći kako one potpuno promašuju bit ove knjige. A ona je očevidna. U svijetu video-isječaka s Youtubea, u svijetu Twittera i Facebook statusa potrebno je vratiti knjizi i jeziku samome relevantan status. Noć mrtvih živaca pokazuje kako književnost nije anakroni ostatak predračunalnog svijeta, već nevjerojatno moćan medij u kojemu vješt pripovjedač može postići bilo što što zamisli. Ona je onaj "Yo!" uzvik koji skreće pozornost na hip-hop izvođača i njegovu pjesmu, uzvik koji kazuje "obrati pozornost na ono što slijedi". I uspjela je u tome. Obratili smo pozornost. Čekamo što slijedi.

Matko Vladanović


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

 
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.