Rijetki preživjeli popkulturni relikt iz
onog vremena, skupljanje sličica s pripadnicima životinjskog carstva koje se nalaze unutar omota mliječne čokolade doživjelo je neobičnu renesansu – prvo potpunim redizajnom samog albuma (sličice više nemaju retro-bijeli rub, a napušten je i promašeni koncept karikatura), potom otvaranjem istoimene Facebook grupe i pripadajućeg virtualnog albuma te prijateljskom prividnom razmjenom isto toliko prividnih sličica, te konačno i službenim uvrštavanjem u
lijepu književnost. Naime, jedan od bitnih motiva u novom romanu
Slađane Bukovac Rod avetnjaka (Fraktura 2008.) vrti se upravo oko popularnih sličica, a po jednom je rodu iz sistematike životinjskog carstva čiji pripadnici obitavaju u tropskim šumama roman i nazvan. Avetnjaku su oči nepomične, ali mu se glava može okretati za 180 stupnjeva.
Besmisleno je i prebanalno povlačiti daljnje paralele romana i relikta, tako da ćemo za ovu priliku zanemariti carstvo životinja i pobliže promotriti
'...jedan od najuzbudljivijih i najpotresnijih romana napisanih u Hrvatskoj u nekoliko posljednjih godina', kako se neskromno, ali bez potpisa tvrdi na omotu knjige. Srećom, na ovim se prostorima još nije razvila struka iz pisanja po omotima kako je to na Zapadu već normalno, tako da takvu hrabru izjavu ne valja uzeti skroz ozbiljno - kaže narod da
svaki Cigo svoga konja hvali. Nu, je li tome uistinu tako?
U domaćoj literaturi prevladava globalno popularizirani sentiment muškaraca s Marsa, a žena s Venere (ili u domaćoj inačici
iz birtije i
s placa) – želim reći da je, napravimo li
gedanken eksperiment, ne pogledamo naslovnicu i roman počnemo čitati iznebuha, najčešće vrlo brzo moguće prepoznati kojeg je autor spola. Međutim, već nakon prvih par stranica Bukovčeva nas furiozno upoznaje s glavnim likom na način vrlo sličan stilu
Marinka Koščeca, izbrušenim (ali mrvicu ipak presiromašnim na onaj novinarski način) stilom i s gotovo pretjeranom dozom cinizma i ironije, što je dostignuće samo po sebi. (Mala digresija: ili je Koščec postavio novu modu i postao rodonačelnik stila, ili u hrvatskoj književnosti postoji tajni
think-tank gdje se pisci dogovaraju što će i kako pisati, a da to bude dio velikog i u književnosti dosad neviđenog koncepta opisivanja svijeta... hmm, to je ipak možda malo pretjerano...) Znači, rodnim podjelama tu nema mjesta, ali pritom ne želim reći da Slađana Bukovac piše kao muškarac, nego da je njen stil posve nebitno prosuđivati kroz rodnu vizuru. Minus joj je uelbekovska sjena koja se u romanu nalazi u natruhama, sklon sam pomisliti da je izronila ne sasvim svjesno, ali je ima dovoljno za prepoznavanje (kvantna fizika je transponirana fascinacija hrvatskih pisaca, a nesretni
Michel je utjecao na hrvatsku književnost 21. stoljeća više no što je bio spreman i zamisliti.)
Stvarnost koju Slađana Bukovac opisuje kontekstualizirana je kroz lik psihijatra Pavela - psihijatrija je najprikladnije ogledalo naše stvarnosti iz crnih kronika koja se prelama kroz pozapadnjenu želju da budemo isti kao i Europljani, da pohađamo skupo plaćene psihoanalize i brinemo zbog načina kako kemijom suzbiti bezvezni
weltschmerz kršćanskog predziđa (što je samo po sebi neistina, jer predziđe kršćanstva može biti eventualno kakav grčki manastir na stijeni). U cijeloj toj priči iz našeg sokaka lokalni začin je rat koji je stvorio supkulturu zrelih i radno sposobnih ljudi kojima su, gledano s povijesne distance, jedini smisao današnjeg postojanja dale te četiri godine domoljubne euforije dok su u isto vrijeme oni realniji i sposobniji, cijepljeni od virusa religiozno-domovinskog zanosa, oni podobni i političko-gospodarski spregnuti grabili ono što se
jamiti dalo i polagali tuđe žrtve pred svoj vlastiti oltar. Svijet promatramo kroz Pavelove oči, kroz cinične komentare i pametne opservacije - psihijatar je ovdje u ulozi ogledala iz Snjeguljice, on najbolje vidi kako je današnjica okrutna i upire prstom iz udobne fotelje, optužuje iz pozicije objektivnog promatrača, sve dok se iz pasivne uloge promatrača s benignim opsesivno–kompulzivnim poremećajem osobnosti (koji ne koristi parfem? Teško zamislivo!) ne pretvori u aktera svoje vlastite male drame, neuspješnog liječnika koji nije spriječio suicid svog pacijenta premda mu je to u
opisu posla, bespomoćnog sina koji promatra umiranje vlastite majke,
izdajicu roda svoga, i 's kim si takav si' prijatelja notornom ratnom zločincu.
Mučni osjećaj nepromjenjivosti i zadanosti jedina je konstanta ovog romana. Za razliku od infantilne izvedbe
Perišićevog Našeg čovjeka na terenu koji tek taksativno nabraja izopačenosti i devijacije našeg suvremenog društva, Bukovčeva se dublje posvetila problemu branitelja tek ovlaš dodirujući druge, potencijalno također zanimljive smjerove (primjerice, epizoda s transseksualcem se tek nazire bez daljnje razrade, problemi u braku domaće gospođe udane za eurobirokrata možda su mogli biti dobrom podlogom za razarajuću kritiku suvremene europske zajednice država koja se nepravedno zove Unijom...).
Strašno je rovati po tuđoj intimi, ali jedan opis u centralnom odlomku romana toliko je brutalno realan, da je naprosto nevjerojatno da itko može imati toliko razvijenu imaginaciju da dođe do razine detalja kao što je presvlačenje mrtvog tijela samoubojice. Iz toga je prilično razvidno da je Slađana Bukovac svoju knjigu zamislila kao svojevrsnu psihoterapiju vlastite traume, što je par internetskih klikova i dokazalo. Malo je pisaca koji bi za takav potez imali muda, ali bojim se da ta hrabrost nije dovoljna da bi literatura bila uistinu dobra. OK, kafkijanski svijet bezveznih izbirokratiziranih ministarstava, liječničkih labirinata i paralelnog svemira u kojem žive ratni veterani je nešto s čime se susrećemo skoro svakodnevno, ali ključni problem je u tome što to nije više ništa novo i revolucionarno. Potresno jest, ali Bukovčeva ne nudi rješenja, ne diže problem na univerzalnu razinu niti nudi ikakav izlaz do onog, nažalost, uobičajenog, na kojeg smo navikli iz spomenutih crnih kronika. Bez tog odmaka ova knjiga je samo uspješno napisano suočavanje s vlastitim mrakovima i traumama i bolna katarza – taj će dio osobne povijesti kao meteor zasvijetliti tek na tren u općoj povijesti beščašća i beznađa i potom biti zauvijek zaboravljen.
Božidar Pavlović
Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.
***
KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije
Bookse i beogradskog
Betona.
Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.
