Ponedjeljak
07.03.2011.

KRITIKA 109: Saša Ilić




A+ A-

Kako bismo izašli mentalno neokrznuti iz svakidašnje poplave potresa, orkana, terorističkih napada, pučeva, nemira i ostalih nevolja koje nadiru iz svih medija, nužno je razviti posebnu taktiku preživljavanja: instant-zaborav. Velike događaje i katastrofe konzumiramo voajerski, brzo i nezajažljivo, a zaboravljamo ih momentalno, čim se dogodi nešto još strašnije, krvavije ili drugačije. Naravno, osim ako nas tragedija nije vezala emotivno, odnosno natjerala nas na svojevrsnu identifikaciju svojom blizinom, okrutnošću ili sudionicima. Eto, tko iz glave precizno može odrediti godinu indonezijskog tsunamija, talačke krize u moskovskom kazalištu, poplave u New Orleansu ili pada francuskog aviona na putu za Brazil? 

Saša Ilić, autor hvaljenog Berlinskog okna (Fabrika knjiga, Beograd, 2005.) kao lajtmotiv svoje nove knjige iskoristio je upravo jednu takvu, zaboravljenu katastrofu koja je koincidirala s ubojstvom prvog ministra Zorana Ðinđića, katarzičnim događajem iz recentne srpske povijesti. Naime, mjesec i pol prije spomenutog ubojstva, u veljači 2003, ulazeći u zemljinu orbitu zajedno sa sedam kozmonauta eksplodirala je 'Columbia', prvoizgrađeni svemirski shuttlePad Kolumbije (Fabrika knjiga, Beograd, 2010.), kako je naslov Ilićevoj knjizi, simbolizirao je kraj jednog razdoblja u istraživanju svemira, jer su zbog toga zauvijek prizemljene i preostale letjelice. Na sličan je način i Ðinđićevo ubojstvo simboliziralo kraj postmiloševićevske ere u tranzicijskoj Srbiji. 

Taj je brutalni čin, ubojstvo snajperom premijera na štakama, okvir u kojem se događa radnja Ilićeve knjige. Kroz taj okvir, u sfumatu vidimo uvjerljiv i plastičan opis tog olovnog vremena kad je na duži rok, praktički sve do Tadićevog dolaska na vlast, suspendirana tinjajuća nada o evropskoj Srbiji koja sama sa sobom ima snage raščistiti glib u kojem se našla, te priznati svoju ulogu u raspadu Jugoslavije i u ratovima koji su potom slijedili. Ðinđić je bio na braniku te proevropske Srbije; bivajući takvim, smetao je raznim interesnim skupinama proizašlim iz krvave magle ratova devedesetih godina pa je zato i uklonjen, a stvarni naručioci ubojstva ostali su nepoznati do današnjih dana. Tih godina glavnim gradom Srbije harali su sumnjivi ratni heroji zločinačkih biografija, paravojne i paraobavještajne formacije igrale su ulogu policije, bezakonje i opće beznađe nalazili su se u nadrealnom kontrapunktu s glamurom brakova narodnjačkih diva i krvavog kapitala, a obračuni među mafijaškim kartelima čiji su članovi regrutirani direktno s fronte, 'sačekuše' i otmice nouveau riche biznismena bili su samo dio tadašnjeg društvenog kolaža kojeg Ilić u svojoj knjizi temeljito secira (nota bene, slična mizanscena u tek malo ublaženoj varijanti viđala se i u Hrvatskoj praktički donedavno, sve do Pukanićeva ubojstva).

Na stranu kontekst, više riječi o romanu: glavna junakinja Irena Berat vraća se iz Amerike (usput prateći medijski coverage pada Columbije) u Beograd, jer je dobila uznemirujuću vijest o očevoj nesreći – izgorio je u neobjašnjivom požaru i u kritičnom je stanju. Doslovno preko noći, Irena se nađe u kovitlacu neobjašnjivih zbivanja, upletena u paranoičnu zavjeru u kojoj je posve nejasno tko je na čijoj strani, a tko se protiv koga bori i s kojim motivima. Na prvi pogled otkriva nam se vrlo korektan tranzicijski triler, međutim, dublji značenjski slojevi brzo izlaze na površinu.

Uz dvije paralelne radnje, suvremenu tranzicijsku iz Irenine vizure i predratnu miloševićevsku iz vizure njenog oca razaznajemo kako posljedice medijske harange s kraja osamdesetih (primarno kroz dnevni list Politiku) još uvijek imaju neopisivo velik utjecaj i na današnje vrijeme. Želimo li izvlačiti zaključke u oba vremenska smjera, možemo reći da je današnje društvo još daleko od izlječenja od radioaktivnog medijskog trovanja s kraja osamdesetih, a uopće je nemoguće procijeniti kakve će posljedice imati današnja izloženost novomedijskom zračenju u višestruko većim dozama od dopuštenih. S one dublje stilske strane, Ilić se uopće ne bavi sadržajem nacionalizma osamdesetih – zanima ga isključivo forma, medij, nosilac tog virusa nacionalizma, a "(...)suština stvari je nestala".   

A propos stila: Ilićev je vrlo prijemčiv, likovi su mu uvjerljivi i sasvim u skladu sa socijalnom kategorijom u kojoj se nalaze, bili oni kriminalci, taksisti, znanstvenici ili policajci, bili u Srbiji ili u Americi. Tu i tamo se prepozna Ilićev izraz poštovanja herojima postmoderne i pop-kulture (primjerice, jedno se poglavlje zove Maksvelov demon, kojeg je popularizirao Pynchon, citiraju se Kraftwerk, Bowie i Charlie Parker...), a tek rijetki dijelovi knjige odaju dojam da su zbrzani i da bi ih se još dalo razraditi (poput iznenadnog i neuvjerljivog Ireninog nastupa u KST-u i prepjevavanja pjesme 'Space Oddity'). Inače, čitavo je djelo, kako strukturom, tako i detaljima prepuno referenci na Columbiju, odnosno, prenešeno, na vrućinu (od poglavlja označenih poput odbrojavanja, preko spomenutog Bowieja, Ireninih naglih valunga u autu koje ona proživljava kao nagli porast temperature pri ulasku u orbitu, pa sve do razloga očeve nesreće – podmetnutog požara.) Uz čitav taj subjektivni siže - potragu za istinom među historijskim slojevima, na marginama pripovijedanja raspliće se i objektivna zavjera – Ðinđićevo ubojstvo.

Saša Ilić u svrhu razvijanja paranoje vrlo lukavo koristi jednu do danas nerazjašnjenu srpsku novinsku aferu iz 1988, koja je služila polarizaciji javnog mišljenja i unosu razdora među pravovjernu ljevicu (zaslužni pojedinci iz Drugog svjetskog rata) i tvrdu desnicu (koja je taman počela dobivati na značaju objavljivanjem Memoranduma SANU koju godinu prije). Naime, u Politici je s jasnom namjerom i pod izmišljenim imenom objavljena (loša) kvazihumoreska s ključem pod nazivom 'Vojko i Savle', koja je opisivala (kako je tad bilo popularno govoriti) lik i djelo dvojice značajnih, a danas zaboravljenih političkih figura, akademika s polova ranije spomenutog političkog spektra – Gojka Nikoliša i Pavla Savića. Njen je sadržaj danas nebitan, ali pamflet-humoreska izazvala je velike potrese i preslagivanja u tadašnjem srbijanskom rukovodstvu, kao i u samim medijima, odnosno posredno je pomogla daljnjem usponu Slobodana Miloševića, iz čega se može iščitati Ilićeva smiona teza – nepoznati autor humoreske je u krajnjoj konzekvenci izazvao rat.

U konačnici, smatram da je najjači adut Ilićeve knjige njegova kritika moći medija. Mediji su posvuda u knjizi: Irena stalno opaža jumbo-plakate uz cestu, programatski stihovi pjesama se provlače kroz tekst, svuda je još uvijek smrdljivi talog novina s kraja osamdesetih, radio stalno gori u pozadini i prenosi vijesti, a vezu sa 'stvarnim', američkim svijetom Irena održava mailovima. Stoga nije nimalo čudno što je Ilić (kao i Sreten Ugričić), sasvim u skladu sa svojim jasno proklamiranim stavom, povukao svoju knjigu iz konkurencije prošlogodišnje NIN-ove nagrade i odbio sudjelovati u parodiji nekad ozbiljne književne nagrade, koja se danas zbog stava i sastava žirija pretvorila u platformu za tek nešto finije umotani nacionalizam. Riječima samog autora, "NIN-ova nagrada je bitan element u simboličkom sklopu nacionalističke ideologije koja i dalje dominira javnom sferom Srbije." Stravično je kad autor shvati da njegovi izmišljeni negativci s kraja osamdesetih kao da započinju živjeti stvarni život.  A još stravičnije je kad se povijest počne ponavljati.

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu. 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.