Ponedjeljak
27.12.2010.

KRITIKA 101: Viktor Žmegač




A+ A-

Kratka je forma promijenila svijet. Statusi na Facebooku, tvitanje ili postovi na portalima i forumima: danas se informacija ili komentar pišu sažeto, koncizno i uz autocenzuru na broj znakova. Duge rečenice i opširna opisivanja više nisu in – u modi je eliptično i prosto, eventualno prosto-prošireno. Kao što nigdar ni bilo da ni nekak bilo, i novo je doba, po običaju, donijelo svoje zakonitosti. Protok informacija ubrzao se, ali je njihova količina donijela entropiju i šum, odnosno povećala nered u svemiru.  Entropija je poodavno pretvorena u književnu temu (u kriptičnog Pynchona), ali po teoriji informacija, tek pedesetak godina mladoj tehničkoj disciplini, entropija je mjera nesigurnosti neke informacije. Dakle, što je informacija kraća, to je veća šansa da je netočna. I nakon svega, u trenu kad jedan od rijetkih živućih pripadnika 'zlatnog doba' europskog intelektualizma dvadesetog stoljeća, profesor emmeritus Viktor Žmegač objavi knjigu kratkih refleksija i nazove je SMS eseji (Profil, 2010.), ne možemo se dovoljno načuditi činjenici da tek u rijetkih ljudi (poput našeg profesora) um ostaje zadivljujuće renesansan bez obzira na (poodmaklu) životnu dob. Nazvati svoje djelo ovako hrabro nije vic ili podsmijeh – riječ je o prepoznavanju i uvažavanju novog komunikacijskog i civilizacijskog realiteta.

Naravno, časni se profesor nije ograničio na 160 znakova, već je metonimijski uporabio nešto širi izvedbeni registar, ali to ne umanjuje briljantnost njegove kratke forme. Najveći esej ima možda četiri strane, a najkraći stane na Twitter (provjereno!), pa će ga otrpjeti i ovaj moj dugačak, beznadno nemoderan tekst: "Alegorija našeg doba: čovjek desnom rukom prekapa po kontejneru, tražeći odbačene plastične boce, a lijevom drži mobitel i živo telefonira." Par stranica kasnije, Žmegač s pravom zaključuje: "Danas je najmanja društvena jedinica čovjek s mobitelom".

U mnogim Žmegačevim esejima provlači se lajtmotiv decoruma – profesor objašnjava kako je to kategorija retoričke tradicije, naziv za stilski sklad u govoru i pismu, a u stvari, radi se o kulturi ophođenja, općim pravilima, normama ponašanja i uvriježenim navikama koje kao da su nestale, odnosno postale irelevantne u sveopćem kaosu prema kraju XX. stoljeća i s početkom novog. Vrijeme decoruma je kad "(...) otmjene dame hine kolaps čim netko izusti koju opscenu riječ." S druge strane, varirajući taj motiv kroz svoje eseje, profesor Žmegač samo naizgled žali za starim vremenima kad je bilo više reda – u stvarnosti, promatrajući svijet oko sebe veoma kritičkim okom otvara nam vrata nove perspektive i zahtijeva od nas čitatelja, promatrača i sudionika da podjednako kritički primijetimo stvaranje nove realnosti, novih pravila igre, izmijenjenih civilizacijskih zakonitosti - ukratko, novog komunikacijskog decoruma. Stoga ni ne čudi da Žmegač nimalo ne zazire od novogovora – od sklopova poput 'medijske erekcije' ili 'elektronički elaborirana shizofrenija' pa sve do obilatog rabljenja anglizama poput 'cool', 'streamlined', 'freak' ili 'sophisticated'. Pritom je dovoljno ironičan da ne bude sarkastičan, ali s mjerom ukazuje kako danas više nego ikad u povijesti svatko ima potrebu pripovijedati, odnosno pridonijeti "(...) koncentratu općega ljudskog iskustva. Internetska novelistika potvrđuje tu potrebu, koja seže od primitivne dokumentarnosti do duševnog striptiza."

Kad piše o bilo kojoj temi koja mu padne na pamet, bez obzira radi li se o apelu za povratak čistih filmskih žanrova ("Tko posegne za krimićem, ne želi takozvani totalitet života, nego krajnje sužen sektor" – čitatelj tu ne može, a da odmah ne dekonstruira taj esej s vlastitim tumačenjem najfriškijeg književnog uspjeha Stiega Larssona) ili pak o reminiscencijama na zaboravljene strip-junake Fantoma, Mandrakea, Flasha Gordona ili Popaja (a esej je poentiran sasvim suludim uparivanjem vođa i polit-birokrata s pasminama goveda i jogurtima – dekonstrukcijski kod upišite sami!), Žmegač priziva u sjećanje iznimno djelo W.G. Sebalda i njegovu briljantnu suverenost u neočekivanim mentalnim analogijama širokog spektra. Recimo, zastrašujuća je lakoća kojom i Sebald i Žmegač preskaču s najvećih strahota stoljeća na lokalne trivije ("Židovska biblioteka u Slatini je preživjela NDH, za razliku od većine čitatelja")... A kad Žmegač piše o povijesti vulgarizama, ne treba čak ni spomenuti nijedno ime, a da u "licemjerju svojstvenom dualizmu Javnog i Skrivenog" ne prepoznamo mnoge donedavno okrunjene glave koje danas odsjedaju u salcburškim ili novozagrebačkim kaznionicama.  

Za razliku od gotovo svih svojih vršnjaka koji utjehu sijede kose pronalaze u religiji, profesor Žmegač potrebu za vrhovnim bićem humanistički suprotstavlja slučaju, usudu i stohastici, apelira kako predrasude uvijek moraju podlijegati intelektualnoj radoznalosti i s pravom poentira kako "(...) klišeji postaju kobni kad se u njih uvuče mržnja, pa se ruganje pretvori u pogrom". A da tkogod slučajno ne pomisli da se tu radi samo o visoko- ili suhoparnom intelektualiziranju, rečenica "Klupa u hladu, okružena ljetnom žegom, ili jednolično bubnjanje jesenske kiše, sve to ne postoji, stvaran je samo Llano Estacado" pokazuje da je itekako moguće u zbirci eseja postići onaj čarobni poetski efekt koji se danas tako rijetko nalazi čak i u domaćoj romanesknoj formi.

U jednome, SMS eseji su zbirka lucidnih skica natopljenih beskrajnim eruditskim znanjem profesora Žmegača, splet zaigranih i počesto poetskih krokija s nepredvidljivim završecima ili pak efektnim poentiranjima, ali posve otvorenog tipa, na način da u njih svatko ponaosob može upisati svoje razumijevanje pojava, vlastito tumačenje stvarnosti ili osobni dekonstrukcijski kod. Bez obzira piše li s puno ljubavi o Mannu ili Krleži, ili ustoličenim književnim kanonima evropskog kulturnog kruga Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu i Goetheu hrabro nudi alternativu u Kafki i Borgesu, čini se kao da je našu suvremenost vremenskim strojem pohodio neki renesansni čovjek koji se nije uplašio modernosti, nego nam je tumači vlastitim neiskvarenim objektivističkim misaonim aparatom. Nakon Žmegačevih i u evropskim okvirima kapitalnih djela o njemačkoj književnosti, glazbi i kulturi, ova mala i nepretenciozna, ali sadržajem moćna zbirka samo dokazuje da je Viktor Žmegač pravi enfant du siècle – premda osamdesetogodišnjak, on je pravo zaigrano dijete XX. stoljeća, opsjednuto analizom tereta historije i ulogom intelektualca u modernosti trenutka. I što bismo više mogli tražiti?

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.