Ponedjeljak
20.12.2010.

KRITIKA 100: Kruno Čudina




A+ A-

Prije par mjeseci, dok je još Zrće radilo punom parom, a temperatura nije padala ispod nule, na jednom domaćem portalu izašla je prigodna preporuka pod naslovom 'Top 5 knjiga za plažu'. Na prvom mjestu te liste, nalazi se roman Kruna Čudine Nije bilo dovoljno (Naklada Ljevak, 2010.). Na prvi pogled, nema u toj preporuci ništa čudno. Knjiga k'o knjiga, a kad još pritom guglajući naiđete na podatak da je riječ o srcolomnoj obiteljskoj drami koja tematizira raspad braka i odvajanje oca od kćerke, već vam je jasno kako spomenuta knjiga ima potencijala postati ljetnim hitom. Vi ste pod sjenom borova, desetak metara dalje vaše vam dijete pokušava privući pozornost povremeno se utapajući, a suza iz oka sama ide. Postoji li bolji ljetni odmor? Neovisno o kvaliteti ljetnog odmora, jedno se ipak sa sigurnošću može reći. Onaj tko je pisao spomenutu listu, Čudininu knjigu nije ni otvorio. Ili je riječ o sadistu koji se zabavlja paleći stroboskopska svjetla u prostoriji punoj padavičara. Istina je, Čudinin roman jest 'srcolomna obiteljska drama', ali ne onakva na kakvu ste navikli. Sa poetikom romana Danielle Steel i filmova Douglasa Sirka, spomenuti roman ipak nema nikakve veze. 

Kad promislite o načinu na koji se knjiga reklamira, gotovo je neizbježno pomisliti na žene natapiranih frizura u prigradskim vilama i njihove muževe čelična osmijeha s doživotnom zalihom briljantina na polici u kupaonici. Malo tko će pomisliti na rastrojene ličnosti na rubu shizofrenije, na iskrzano pripovijedanje koje obiluje elipsama, na glavnog lika koji ima više od jedne dimenzije i koji se u stanju izražavati bez uobičajenih parola o ljubavi, obitelji i dužnosti. Nije bilo dovoljno prikaz je obiteljskog rasapa, no priču nam ne pripovijeda staloženi pojedinac oboružan hladnim cinizmom i neumoljivom logikom. Priča dolazi iz usta rastrojenog čovjeka iz čijeg fragmentarnog diskursa čitatelj mora sastaviti smislenu pripovijest. Uskoro pak postaje jasno kako kompletna slika ne može biti sastavljena. Jer Čudinin pripovjedač sve je prije nego li pouzdan. Eskalacije bijesa, tragovi psihičkog sloma, kontradiktorne izjave, optuživanja i samooptuživanja samo su dio standardnog repertoara ove knjige. Dijelom je riječ o manifestaciji autorovog iskustva pri susretu s državnim institucijama (autor je, poput junaka romana, vodio/još uvijek vodi pravnu bitku za skrb o djetetu), o pretapanju vlastitog bijesa i nemoći na papir, a dijelom o vještoj konstrukciji nalik onoj detektivskog romana u kojoj središnji misterij ne leži u otkrivanju identiteta zakrabuljenog zločinca, već u odgovoru na pitanje što se doista dogodilo – o kakvoj je obitelji riječ? 

Tragove misterija pratimo u dva različita diskursa. Temporalno određena s 'prije' i 'poslije'. U onome 'poslije', u kojem se glavni lik (Dario) nalazi u Mučilištu (za kojega nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li riječ o stvarnom mjestu ili o halucinatornom stanju – kompleksnoj metafori nemoći. Postupak je sličan onome u recentnim filmovima Davida Lyncha), pratimo izlaganje u ich-formi. Odvojen od kćerke, izoliran od vanjskog svijeta, glavni je lik primoran suočiti se s prijašnjim životom. Neimenovani autoriteti, koji upravljaju Mučilištem, povremeno svraćaju u njegovu izbu te ga podvrgavaju praktičnoj psihoanalizi, neprestano nudeći aluzivne, prozračne komentare o statusu misterioznog sudskog spora. Kafkijanske reminiscencije koje vam vjerojatno padaju na pamet, nisu sasvim slučajne. Ipak, službenici koji su jednog jutra osvanuli na vratima Jozefa K., mala su djeca prema onima koji jedne večeri doslovno kidnapiraju Darija. No, kafkijanski apsurd ovdje je izjalovljen. Zločin postoji i Dario ga priznaje. To što ga nikad u potpunosti ne izriče važan je signal za razumijevanje pripovijesti.

'Prije' upoznajemo preko drugog pripovjedača. Onog objektivnog. Preko njega upoznajemo događaje koji su se odvijali prije rasapa braka. Doznajemo za zdravstvene tegobe Darijeve kćerke (curica, naime, povremeno gubi sposobnost hodanja), doznajemo o odnosu Darija i njegove žene Marije, kao što doznajemo o liku i djelu samoga Darija. Ipak, ni u ovom diskursu slika nije potpuna, spomenuti pripovjedač nikad ne pristupa događajima iz sveprisutne, sveznajuće pozicije. Kada se i spusti s visina da bi nam donio nečiji govor, to je gotovo uvijek Darijev govor. O svijetu koji se nalazi izvan glavnog lika, čitatelj gotovo ništa ne zna. Povremene replike Darijeve kćerke i njegove žene daju pokoju indiciju o njihovim karakterima, no glavni fokalizator svih zbivanja, neovisno o glasu pripovjedača, biva sam Dario. U tom smislu ovaj roman valja istovremeno čitati kao studiju karaktera i kao studiju odnosa. Aluzivni karakter govora u ovom romanu, Čudinino inzistiranje na tajanstvenosti i izostanku klasičnog rješenja koje bi zadovoljilo žanru sklonog čitatelja, imputira nekoliko epistemoloških aksioma, od kojih je možda i najbitniji onaj kako je istina, kada je u pitanju interakcija među ljudima na emocionalnoj razini, u osnovi nedokučiva. Nije bilo dovoljno pripovijest je o jednoj varijanti istine, onoj očevoj, pri čemu se potencijalni protuglas u obliku žene, a priori diskvalificira spominjanjem njene povijesti psihičkih bolesti. No i očev je glas samom svojom strukturom diskvalificiran kao mjerilo istine. Dariovo odbijanje suočavanja s vanjskim svijetom, njegova nevoljkost korištenja konkretnih referenata pri opisu vlastite situacije, sve nam to govori, u frojdijanskim terminima, kako trauma još uvijek nije prevladana. Bilo autorova, bilo pripovjedačeva. Tko je u prikazanom sukobu na 'pravoj', a tko na 'krivoj' strani, do kraja će knjige ostati neriješeno. Krećući se, dakle, kroz historiografiju jedne traume, čitatelj će postati sudionikom začudnog putovanja. Putovanja u kojem će, poput kakvog patologa, tumačiti ostatke nekad stabilnog identiteta. Kojem će glasu dati prednost, onome koji se kroz čitavu knjigu nameće i postavlja u ulogu glavnog semantičkog arbitra ili onom potisnutom, pritajenom, čije glasove nazire tek u tragovima, odluka je koju će sam morati donijeti.

Još jednom se valja vratiti na Davida Lyncha, s kojim Čudina u ovom romanu dijeli mnogo zajedničkih točaka. U jednom intervjuu, Lynch je izjavio kako je njegova glavna smjernica pri radu na filmovima ljepota. Smisao je tek usputna konzekvenca koja može ali i ne mora biti prisutna. Slična je priča i s ovim romanom. Neovisno o tome što se iz njega može iščitati (a svaki će čitatelj ponuđeno probaviti na drugi način), ono što će ostati nepromijenjeno i zbog čega se, na kraju krajeva, roman i isplati uzeti u ruke jest njegova ljepota. Ljepota čiji su glavni aduti struktura, pripovijedanje i, u podlozi svega, emocija. Bez banalnih spominjanja svakodnevne politike, bez trivijalnih likova i prepametnih cinika, Nije bilo dovoljno donosi nesvakidašnju pripovijest čijoj razradi nemam što zamjeriti. Izbjeći patetiku i jeftinu melodramu, a pri tom pisati o pipljivoj temi raspada braka i pripadajućih posljedica svjedoči ako ni o čemu, a ono o talentu pisca kojemu je ovo tek drugi roman. 

Je li riječ o važnom prinosu hrvatskoj književnosti? Jest. Je li riječ o knjizi za čitanje na terasi kakvog kakvog hotela usred srpnja? Samo ukoliko ste mazohisti. Nije bilo dovoljno potrebno je konzumirati u malim dozama. Nezasitno gutanje ekvivalentno je litri rakije. Bezopasno u boci, u krvotoku – zabrinjavajuće.

Matko Vladanović

***
 
Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.