Krah jezika na kraju zemlje

Camino de Santiago je 880 kilometara duga hodočasnička ruta koja se proteže od juga Francuske do grada Santiago de Compostela u španjolskoj pokrajini Galiciji. U tamošnjoj se katedrali navodno nalaze ostaci sv. Jakova (po kome je put i nazvan). Ovaj put, koji je u srednjem vijeku imao gotovo jednaku važnost kao hodočasnički putevi do Jeruzalema i Rima, protekom vremena zadobio je širu simboliku. Na njega se više ne odvažuju samo vjernici, već svi koji žele doći do odgovora na razna egzistencijalna pitanja, oni koji žele pronaći sebe, vratiti se u prirodu (retour à la nature), vratiti se sebi, Caminom očistiti svoje 'ja' od smetnji i šumova svakodnevnog života.

Upravo su ovo bili neki od glavnih razloga koji su pjesnikinju Maju Klarić (1985.) ponukali na hrabar pothvat – da pješice, sa sestrom, dečkom i prijateljem, prijeđe 880 kilometara, od gradića Saint-Jean-Pied-du-Port u Francuskoj do Finisterre na španjolskoj obali Atlantskog oceana. Autorica je svoje hodočasničko iskustvo iz 2010. ukoričila u putopisu Vrijeme badema u nakladi Kulturne udruge Fotopoetika. 

Cjelokupne izvedbe knjige, od grafičkog dizajna do kvalitete papira, ne bi se posramila ni veća izdavačka kuća. Mislim da je Vrijeme badema jedna od grafički najbolje izvedenih knjiga zadnjih godina. Knjiga se može pohvaliti i fusnotama na rubovima stranica, koje su više iznimka nego pravilo u hrvatskim knjigama, a upotpunjuju je prigušene fotografije španjolskih pejzaža (koje potpisuje Dijana Klarić) dodajući time tekstu treću dimenziju.

Vrijeme badema je prva prozna knjiga Maje Klarić koja iza sebe ima tri objavljene zbirke putopisne poezije. Ipak, i ovdje bitno mjesto zauzima poezija – zato su urednici knjigu okarakterizirali kao putopoeziju. Naime, esejistički se odlomci isprepliću s poezijom, kako autoričinom, tako i onom drugih autora. 

Intertekstualnost je jedna od važnijih stilskih značajki ove knjige. Autorica citiranjem stihova drugih književnika (Thoreau, Wordsworth, Hamvas, Kenneth White, Sterne) razgovara s njima. To je dijalog srodnih duša – da citati nisu označeni navodnicima i fusnotama, teško bi se razgraničilo što su riječi autorice, a što njenih literarnih prethodnika. Oni zapravo zrcale samu pjesnikinju i njene preokupacije: romantičarsku zanesenost prirodom, simboličku povezanost putovanja i života, davanje primata subjektivnom naspram objektivnom.

Sam autoričin izričaj je jednostavan, razumljiv i tečan iako njime problematizira kompleksna spoznajna, egzistencijalna i intimna pitanja. Dinamičnost teksta očituje se u ispreplitanju poetskih elemenata s proznim dijelovima koje obilježuju introspekcija, metafore, naglasak na prirodi i evokativnim opisima ljepota pejzaža. Prozu često prekida poezija već spomenutih autora te autoričina poezija koja često opisuje neku misao potaknutu odnosima s najbližima ili određeni trenutak tijekom putovanja, bilo da se odnosi na neko mjesto (kao što su most iznad rijeke Turón i osamljena cesta kraj ruševina samostana), bilo na intimne trenutke ispunjene srećom u prenoćištima za hodočasnike. Autoričini stihovi su zapravo trenuci zamrznuti u riječima, verbalni ekvivalent fotografija u knjizi. 

No riječi često znaju iznevjeriti. Autoricu frustrira nemogućnost jezika da zadrži trenutak, da se zadrži njegov doživljaj u svom njegovom intenzitetu. Tu se ona prebacuje, kako citira Chea Guevaru, "s jednog razumijevanja svijeta na drugo."

Vrhunac te frustracije, ali i svojevrsno oslobođenje od nje događa se u trenutku kada autorica stigne do krajnje točke puta – Finisterre (što na latinskom, sasvim prigodno, znači 'kraj zemlje'). Tu se događa "potpuni krah označitelja". U tom trenutku prestaje svaka misao; autorica se sasvim saživljuje s divljim valovima Atlantskog oceana kojima vjetar udara o stijene i postaje jedno s Prirodom. Sve se nebitno rasipa i otkriva ono što je zapravo cijelo vrijeme tražila – sebe. Njenim riječima (zanimljivo je primijetiti usporedbu preuzetu iz prirode!): "Ako sam ikada igdje i stigla, bilo je to do vrta duboko u mom srcu gdje ću odsad uvijek moći doći i odmoriti se."

Paradoksalno, upravo su riječi, odnosno poezija, ono u čemu se autorica nalazi. Ona izjednačava riječi s iskustvom. No da bi riječi postale iskustva, "kako bi [pjesnik] nešto napisao, najprije mora živjeti."

Što se tiče odnosa između poetskih i proznih dijelova putopisa, zanimljivo je što se upravo u prozi autorica s hvalevrijednom iskrenošću ogoljuje, secira sebe i svoj odnos prema drugima, više nego u stihovima. Svjesna je svojih i tuđih mana te pogrešaka u komunikaciji i odnosu sa sestrom i dečkom. Kroz te konkretne primjere dotiče ono pitanje koje oduvijek muči pisce: mogu li se dvoje ljudi istinski razumjeti? Koliko nas u tome sprečavaju naša ega, naše sličnosti i razlike? Što je nit koja povezuje ljude?

W. Somerset Maugham je rekao da je kod knjige najvažnije kakvo ona značenje ima za nas. Značenja ovog malenog putopisa (koji je mnogo više od putopisa) su mnoga, ali ih sve povezuje jedno pitanje: kako živjeti? Vrijeme badema nije samo knjiga o fizičkom putovanju od točke A do točke B; ovo je knjiga o duhovnom putovanju određene individue koja može biti bilo koja indvidua – jer svi zapravo tragamo za odgovorom na pitanje življenja (sličnom se temom bavi i nedavno objavljeni roman Zorana Žmirića Putovanje desnom hemisferom).

Nadalje, vještim baratanjem širokim rasponom tema, elegantnim isprepletanjem proze i poezije te efektnom uporabom intertekstualnih postupaka, Maja Klarić pokazala je svoj autorski autoritet. Time je ujedno osvježila i postavila hrvatski putopis na višu razinu koju će se s teškoćom nadmašiti.