Utorak
09.04.2019.

Književnost i odgovornost

naslov knjige In illo tempore autor Željko Ivanković
izdavač Fraktura godina izdanja 2018



Extra_large_1200px-guernica_rathaus_pf
Foto: Moleskine
A+ A-


"Šest silnika, šest obijesnih bandita, toliko ih je prebrojano, to jest šest predstavnika narodne vlasti, kako su sami sebe zvali, ni nakon što načelniku Idžakoviću nisu dokazali ni jednu jedinu krivnju u otužno isceniranom suđenju, odvelo ga je vezana sa sobom izvan grada, u pravcu Diknjića, i drugi dan su ga, nakon što su se nad njim životinjski iživljavali, izmasakrirali i zatukli kao psa u točilu podno sela..."
(kurziv N. B.)

Književne kritike najčešće ne počinju citatima, ali u ovom slučaju, ovaj jedan citat najbolje sažima poentu novog romana Željka Ivankovića naslovljenog In illo tempore. Naime, roman anahrono napisan u andrićevsko-selimovićevskom ključu, najavljen kao knjiga čiji je cilj da se pripovijeda kako se ne bi zaboravilo, "a zapisuje se da bi se nešto otrglo nestalom sjećanju", u stvari književnost koristi kako bi se afirmisala teza o "dva totalitarizma", jednom nacističkom u obličju NDH, i drugom komunističkom, kroz priču o NOB-u i na samom kraju knjige o realsocijalizmu. 

Ipak, i pored tog upitnog izjednačavanja, u romanu nisu na isti način i istim intenzitetom kritikovane mane obiju ovih ideologija. Svakako, čim se izjednače socijalističke borbe sa nacističkim zločinima, onda se previđa njihova suštinska razlika – prve se bore protiv nacizma i za pravedniji svijet, druge ni pod kojim okolnostima nemaju opravdanja jer su zasnovane na otimanju i uništavanju tuđih života, rada, dobara, sloboda. Samo tako grubim previđanjem moguće je uopšte dovesti u vezu ove dvije struje, a potom i posljedično opisati NOB kao nikad viđeno zlo, nimalo inventivno i suptilno, a u prethodnom citatu i doslovno kroz đavolji broj 666.

Glavni likovi u romanu su fra Miroslav Milošević, vareški župnik, i njegov prijatelj Haim Altarac, apotekar koji iz Sarajeva dolazi u Vareš. Osim njih pojavljuje se veći broj usputnih likova. Takođe, u već mnogo puta viđenoj matrici, kao svojevrstan lik pojavljuje se i grad Vareš, izolovan od ostatka svijeta, i njegovi mještani, uredni i prkosni, usmjereni samo na sebe i svoje malo mjesto. Fra Miroslav prikazan je kao častan čovjek u mutnim vremenima Drugog svjetskog rata, koji zarad prijatelja Jevrejina piše ustaškim vlastima i više puta mu spašava život. On je čak spreman da izdejstvuje dogovor sa četnicima i potplati ih kako ne bi napadali grad. 

Zbog svog je aktivizma i umjerene kritike nove hrvatske države – o čemu će detaljnije biti riječi kasnije – čak i optuživan da je crveni, ali se u njih razočarao, kao i apotekar Haim, koji im je izvjesno vrijeme bio još i bliži. Međutim, nakon kulminacije radnje, kada partizani zvjerski usmrte ustaškog načelnika Idžakovića, koji je iz perspektive glavnih likova i građana Vareša nevin jer se ne propituje šta je sve on morao ili potencijalno mogao raditi da uopšte bude na tom položaju, i svakako zaslužan za Haimovo spašavanje od internacije, stvari se mijenjaju. Najednom, fokus knjige više nije kako da se Vareš sačuva od rata, već kako da se NOB prikaže kao zločinački uvod u potonji realsocijalistički sistem kojim se knjiga i završava.

Najčešće se otvoreno angažovanim (ljevičarskim, feminističkim) pristupima književnosti iz ugla "nadideološki" dominantne poetike zamjera da zbog ideološke kritike previđaju kritiku onoga što je "čisto" literarno u književnim tekstovima. Međutim, podjednako često će se pokazati kako su formalna i ideološka kritika međusobno uslovljene, tako da ova potonja najčešće svoje argumente pronalazi baš i počevši od pažljivog i teorijski utemeljenog čitanja strukturalnih aspekata književnih tekstova.

Tako je i u ovom romanu prije svega forma konzervativna, a prati je pretenciozni stil, uz patronizujući ton i nevješte opise (poput navedenog opisa partizana), što rezultuje tekstom koji djeluje kao beživotan i neuspio pokušaj da se piše u tradiciji Andrića i Selimovića. Glavni junak bi trebalo da prođe iskušenje poput Ahmeda Nurudina, ali to se ne dešava. Svijet oko njega je uvijek kriv, a on je uvijek ispravan. Time izostaje ona vrsta moralne dileme kojom se završava Derviš i smrt, zbog čega je taj roman toliko izuzetan.

U poređenju sa Andrićevim mnogobrojnim likovima koji su svi realistično uobličeni i ostaju u sjećanju, glavni likovi u romanu In illo tempore pamte se samo zato što im je dato više prostora, no i tad su tipski. Fra Miroslav bi trebalo da je slika i prilika pravednog i srčanog čovjeka, na što nam se u maltene svakoj situaciji iznova ukazuje, putem opisa njegove pojave ili kroz komentare iz ugla sveznajućeg pripovjedača. No, kako suštinskijeg razvoja lika u njegovom slučaju i nema, vrlo brzo prihvatamo tu njegovu karakterizaciju koja ponavljanjem samo postaje monotona i predvidljiva. Lik apotekara najavljen kao fratrov pandan, nakon što na početku dobija podjednako prostora, polako se povlači i ostaje nedovoljno razvijen. Zbog toga tekst iznevjerava i gubi fokus između dvije teme, na kraju niti je priča o prijateljstvu, niti o sudbini jednog, dominantnog lika.

Jednako tako, i sporedni likovi su plošni i nezanimljivi. Među njima su i svi ženski likovi jer u ovako konzervativno koncipiranom svijetu za njih preostaju samo sporedne uloge. Na jednom mjestu sveznajući propovjedač eksplicitno kaže kako bi mogao detaljnije da piše o intimno prijateljskom odnosu između dva ženska lika, ali kako ipak ovom prilikom ta priča nije u fokusu. Ovo ograđivanje može biti opravdano, jer jedan književni tekst ne može da pokrije mnoštvo različitih tema, međutim ostaje propuštena prilika jer bi pomjeranje perspektive sa tradicionalne muške na i dalje marginalizovanu žensku sigurno unijelo i neophodnu inovativnost u ovaj tekst. 

O Bosni, životu u malom i izolovanom gradu, takođe se ništa novo ne saznaje, osim što se insistira na floskulama preuzetim od spomenutih književnih uzora, svedenih gotovo na karikaturu.


Zamka kolektivnog mi

Kad već likovi ne mogu da nose priču i nisu uvjerljivi, tekst se onda poziva na perspektivu nekakvog kolektivnog mi Varešana i Varešanki, na njihova sjećanja, dajući pritom više verzija istog događaja. Međutim, ovaj postupak nije iskorišćen kako bi se dublje preispitala uloga i nepouzdana priroda kolektivnog sjećanja, koje ima tendenciju da se vremenom mijenja, nerijetko u zavisnosti od promjene političkih okolnosti. Ne, kolektivna perspektiva se koristi ili kako bi se (ponovo očekivano) kritikovala malograđanska ogovaranja koja kolaju po tadašnjem Varešu, ili kako bi se čitatelji i čitateljke gotovo neprimjetno uvukli u zajedničko mi. A kada se jednom upadne u tu literarnu zamku, onda je potrebno veliko čitalačko iskustvo kako bi se prozrela podvala teksta.

Naime, oni koji čitaju emotivno su "ucijenjeni" kako bi se poistovjetili sa nevinim "nebranjenim" narodom, nakon što partizani u obličju samih vragova (666) napuste grad:
"Cijeli je grad tih dana, osim što je bio silno uplašen čak i nakon dolaska dviju satnija elitne ustaške bojne, bio i ojađen nasiljem, gnusnim zločinom kakav u Varešu nije upamćen od najtežih turskih vremena."

U vezi sa prvim navedenim citatom je i onaj kojim se priča o partizanskim "zločinima" prema poštenim građanskim predstavnicima vlasti NDH završava, a u kojem se ponovo poziva na neku vrstu nepouzdanog pamćenja: "Ostalo je zapisano, ne zna se je li to bilo stvarno ili tek u promidžbene svrhe, da im se ustaška vojnica uskoro krvavo osvetila, te da nije imala nimalo milosti prema uhvaćenim banditima [...]"

Sentiment na koji tekst upućuje svakoga ko čita ovu knjigu jeste kako su ustaške bojne branile napaćeni narod, a partizani se animalno iživljavali nad "pravednicima", čak i njihovim čestitim ženama. Stoga, to kolektivno mi, čijim su, ne svojom voljom, dijelom postali i oni koji čitaju tekst, nemaju drugu opciju sem da navijaju da je ono što je ostalo zapisano istina, te da je "pravda" konačno zadovoljena. A kada se roman završi dolaskom nove vlasti, ona se u skladu sa logikom ovog fikcionalnog svijeta prikazuje kao licemjerna, i kao ona koja, kad već ne ubija "pravednike", saradnike ustaša i četnika, onda ih "nepravedno" šalje na robiju.


Književnost, istorija i odgovornost

Kada je riječ o kritikama knjiga ovakvog tipa, koje su napisane u formi istorijskog romana, a tematizuju događaje iz Drugog svjetskog rata, pokazuje se koliko je nedostatna ona kritika književnosti koja ujedno nije i ideološki osviješćena. Ali na drugom nivou, pokazuje se i kako je odnos sadržine i forme dijalektički, te da bila u polazištu analize kritika forme, ili kritika sadržine, na kraju dolazimo do istog suda – nužno je ogoliti tekstove od patetičnih oblandi u koje su upakovani, i kojima se pokušavaju predstaviti kao pripovijesti koje od zaborava čuvaju neispričane priče.

Ne, njihov krajnji cilj nije ispravljanje istorijske nepravde i otkrivanje "prave, prećutane" istorije. Njihov cilj je revizionistički pogled unatrag, namjerno prekrajanje istorije, kako bi se i u sadašnjosti zamutila granica između zločinaca i žrtvi, između emancipatorskih snaga i onih koji su (bili) saradnici fašizma i nacizma. U toj perfidnoj igri mijenjanja narativa o Drugom svjetskom ratu u kojem najednom borci i borkinje NOB-a postaju glavni zločinci, na djelu je činjenje istorijske nepravde. 

Utoliko je pozicija književnosti, koja ne mora da ispunjava zahtjev istinitosti niti dokumentarnosti kao što se to postavlja pred istoriju, vrlo kompleksna. U književnom tekstu sve može i ne mora biti utemeljeno na istorijskim faktima, ali u knjigama poput ove ili najnovijem romanu režisera i pisca Gorana Markovića Beogradski trio, koja je bila u ovogodišnjem najužem izboru za NIN, baš to insistiranje pripovjedača na tome da su u svoje narative unijeli "autentične" priče samo je pokazatelj toga kako su i pisci svjesni da i književni tekst ima neku vrstu političke, čak i etičke odgovornosti kada prikazuje istorijsku građu, i kada je "kreativno" mijenja.

Stoga, ključno pitanje kada se analizira kniževnost i njena uloga u istorijskom revizionizmu ne može biti da li se radi o "istinitim" događajima, jednostavno riječ je o fikcionalnoj obradi građe, dakle o istinitosti u tom smislu i nije riječ. Ali je moguće postaviti pitanje: šta nam knjiga kao zaokružen literarni tekst u konačnici poručuje? 

U slučaju Ivankovićevog romana je jasno kako je načelna namjera knjige da se govori o velikim ljudima koji se suočavaju sa izazovima u teškim vremenima slaba obmana iza koje se želi progurati teza o NOB-u kao o zločinačkom pokretu, kao ubjedljivo najgorem kada se uporedi sa drugim pokretima iz Drugog svjetskog rata (iako ni oni nisu uvijek bili idealni).

Nasuprot prikazu NOB-a kao "zločinačke" animalne bande, kako nas to ovaj roman uči, prikaz NDH je mnogo kompleksniji i daleko je od jednoznačnog. To je već po sebi veliki problem jer oko ove ustaške tvorevine ne može biti nedoumice, niti relativizovanja njene istorijske uloge. Tako, na samom početku romana fra Miroslav o ovoj novoj državi govori kritički i prikazuje se kao mudra glava, koja zanesene predstavnike ustaške vlasti upozorava da olako ne prihvataju ovu državu kao svoju i da ona ne može "braneći se" da čini zlo: "Jest, sve je kako kažeš. Ali ja se plašim zla koje bi ta naša Hrvatska mogla počiniti već na početku... Ili je već možda i počinila... [...] U našoj će državi morati biti mjesta za sve, ako već ne i lijepo i dovoljno prostrano svima. Svima!"

Kao što kritikuje novu vlast, fra Miroslav daje podršku Haimu i protivi se njegovoj internaciji, čime se pokazuje kao moralna veličina i u najtežim okolnostima. Samo, fokusiranje na likove fra Miroslava i Haima funkcioniše kao svojevrsna obmana, koja se lako dekonstruiše kada se sagleda šira slika. Oni su još jedna vrsta mamca kojim nas tekst zavodi. Naime, ako su fra Miroslav i dobri Varešani baš zato puni vrlina i karaktera jer spašavaju svog apotekara jevrejske nacionalnosti, kakav je onda ostatak te države? Kakva je onda ta NDH u kojoj građani neke nacionalnosti toliko strahuju od internacije, iako nisu ništa pogrešno učinili?

Jedan od najupečatljivijih primjera vrlo dvosmislenog opisa NDH dat je kroz razgovor fra Miroslava i Haima, u kojem su tema paketi pomoći koje apotekar sa građanima i građankama Vareša sakuplja i šalje u logore svojim sunarodnicima. Haim kaže: "Nećete vjerovati, ali nikad ovoliko pošte nisam dobivao kao ovih ratnih dana... Ljudi kojima, zahvaljujući i vašoj ljubaznosti, šaljemo neke sitnice u Gradišku, Jasenovac, Đakovo, Lepoglavu... pišu, javljaju se, zahvaljuju..."

Malo kasnije, fra Miroslav dodaje: "Drago mi je da se ti vaši javljaju. Jer, to je dobar znak. Znak da su pošiljke stigle do njih, a bogme je i vama satisfakcija da radite hvalevrijedan posao."

Dok tako razgovaraju, obojica piju vino, čime se pouzdanost njihove perspektive dodatno narušava i u kratkom trenutku Haim na fra Miroslavljevom licu primjećuje "buru koju je živio, susprežući se da ne plane". I to nam signalizira da fra Miroslav ima neka znanja o nepravdama koje NDH sprovodi i, kao na početku romana, on sam ih ne odobrava, pa je zato ljut, ali se ujedno i suspreže. 

Dalje se scena nastavlja: "'Dobro, dobro...' govori sebi u bradu. 'Opa, logornik Wiener', komentira sad već glasnije, pa naglas čita: 'Jasenovac, Radni logor III.' // Zastade i diže pogled prema Haimu. // 'Znači, sve je uredno stiglo, sve uredno isporučeno. Čuj ti logornika', nasmiješi se fra Miroslav, 'Vaše pošiljke smatram humanim gestama...'"

Poslije još jedne strane, razgovor između dva prijatelja se završava fra Miroslavljevim riječima: "Najposlije, gospodine Haime, i da nema ove logornikove potvrde, nama je uime Boga, uime čovječnosti, uime... ovisi o tome tko ušta vjeruje, činiti dobro. Nama je činiti ono što mi možemo, ja bih čak rekao što moramo! A ostalo je, kako mi to kažemo, u Božjim rukama."

Na prvom nivou, sve zvuči sasvim u redu, dva poštena čovjeka šalju pomoć, sve je u Božjim rukama, na njima je da sačuvaju obraz. Samo što, na sljedećem nivou, postaje jasno da mi nakon čitanja ovog odlomka ne možemo sa sigurnošću reći stižu li te pošiljke kome treba ili ne, je li doista Jasenovac radni logor ili ne jer samo nam je prikazan segment pisma, i to pod navodnicima, te fra Miroslavljev unutrašnji bijes u jednoj polurečenici. Njih dvojica to ne mogu ni znati, pitanje je koliko su ti zločini bili poznati u trenutku dok su se odvijali. I da, to jeste naravoučenije za svaki rat, dobri ljudi treba da čine dobro, kao kontratežu zločincima. Ipak, ni u toj sceni u kojoj se ne zna tačno, a ni do kraja knjige, sa sigurnošću se ne saznaje koliko je strašan zločin počinjen u ustaškim logorima i nespretno izbjegavanje da se to otvorenije izloži (a za to je moglo biti mnogo kreativnih ako već ne doslovnih umjetničkih rješenja) vrlo je upitan postupak.

Osim što o zločinima na kojima je NDH nastala jedva da se govori, i njena vojska se gotovo isključivo prikazuje kao ona koja štiti narod (izuzev na jednom mjestu kada se kratko, u svega nekoliko rečnica, pominju Francetićeve Crne legije kao opasne i zločinačke; a i to se može čitati tako kao da su one radikalne naspram "umjerenih" ustaša koje su u samom gradu). Obratno, najviše prostora i kulminaciju romana obilježavaju preuveličani "zločini" NOB-a, tj. suđenje i egzekucija "nevinog" ustaškog načelnika grada čiji se stanovnici plaše internacije jer su drugačije nacionalnosti. 

U pitanju je jednostavna zamjena teza: na početku teksta najavljuje se zločinačka država, čitav zaplet se gradi oko Haima, kao potencijalne ustaške žrtve, i onda kada treba prikazati sam zločin, umjesto pravih zločinaca, na scenu stupa Narodnooslobodilački pokret: "A onda je jednom, dok je ustaški tabornik Mato Franjić bio na redovitom izvještavanju u Veležupi, nakratko u grad upala banda, šumnjaci, kako su tada u Varešu službeno zvali i četnike, ali i one koji su sebe zvali partizanima, jer im je zajedničko bilo da su u šumi, da su prljavi i neuredni, čupavi zarasli, raspojasani i odrpani, puni ušiju. Čista hajdučija. Pogotovu u odnosu na uredne, čiste, uglancane i blisave njemačke vojnike ili nešto manje uredne ustaše, koji bi, kad bi došli u Vareš, izazivali znatiželjne, pogotovu djevojačke poglede."

I isto kao što ustaše "brane" narod, tako je i glavna odlika njemačkih nacista to što su "uredni, čisti, uglancani i blistavi", a sa četnicima se, iako su neuredna banda, ipak može sarađivati i potkupiti ih tako da ne napadaju grad. Sve ovo spada u stalni repretoar i školski primjer prekrajanja istorije, u ovom slučaju loše prikrivenog kroz književno uobličenje.

Na ovom nivou književni tekst postaje opasno političko oruđe, pritom oruđe u rukama pisca čija su djela uvrštena u lektiru, čija se odgovornost i zato ne smije previdjeti. Nomen est omen važi i za ovaj roman jer, iako on izlazi u kontekstu i dalje dominantno desničarske političke klime, danas je ipak "bilo jednom davno" – i ne ponovilo se! – da se objavljuju tekstovi u kojima će se protivno istorijskoj istini braniti NDH i napadati NOB. Danas svaki pokušaj revizije istorije u najmanju ruku mora računati na to da će biti kritikovan, što jednako važi i za književno pisanje koje je dio šireg revizionističkog diskursa.

Istorija se, nažalost, može mijenjati i revidirati do neke mjere, mogu se i pisci poput Ivankovića truditi da se uloge zamijene, ali i dalje ostaje činjenica da su komunistkinje i komunisti bili ti koji su u Drugom svjetskom ratu izborili slobodu.

Foto: Moleskine; Wikimedia Commons

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!