Ključevi 'Vukovara'

Prije dvadesetak godina, stanoviti Miguel Reyes Palencia podnio je tužbu protiv Gabriela Garcije Márqueza. Kolumbijskog je nobelovca Reyes Palencia okrivio za plagijat. Krivica Garcije Márqueza bila je u sljedećem: priča iz njegovog romana Kronika najavljene smrti te njen glavni lik, Bayardo San Roman, neodoljivo su podsjećali na lik i djelo samog Reyesa Palencije. 

Nešto se slično nedavno dogodilo i u hrvatskoj književnosti. Naime, mnogi su se duhovi uzburkali, a još brojniji Reyesi Palencije prepoznali u likovima Rupe, novog romana Ivane Bodrožić. Rupa je objavljena u izdanju Naklade Ljevak, u biblioteci Balkan Noir. Smještena u neimenovani grad na ušću Vuke u Dunav, priča iz Rupe u nekim svojim aspektima silno podsjeća na suvremenu vukovarsku scenu... onu političku, naravno.

Protagonistkinja je priče Nora Kirin, novinarka, kćerka Josipa Kirina. On je pak bio hrvatski policajac iz Osijeka koji je, poradi svojih pacifističkih stremljenja, početkom rata smaknut iz zasjede. Nora dolazi u grad u kojem je odrasla, neimenovani grad na ušću Vuke u Dunav, kako bi istražila priču oko ubojstva Ante, hrvatskog branitelja. Antu su ubili njegova žena, Kristina i njen mladi ljubavnik Dejan, inače Srbin srednjoškolac. 

Početna je situacija kozmički kaotična, a prevrtanjima tipičnim za žanr krimića situacija se samo dodatno komplicira. Junakinja pokušava proburaziti 'umrežene strukture' koje korijene vuku iz rata, a upleće se u lokalnu mrežu u kojoj je svatko svakome sve i sva (pomagač, stari poznanik, otac, neprijatelj...)

Kao što smo spomenuli, priča se odvija u gradu specifične nedavne prošlosti, na točno određenim koordinatama (ušće Vuke u Dunav); nazovimo ga radnim imenom 'Vukovar'. U 'Vukovaru' su, dakle, etničke trzavice svakodnevna pojava. Problematično je štošta, od neprocesuiranih ratnih zločina, regulacija školovanja srpske manjine, ćiriličnih ploča. Ako se retorički zapitate zašto je tome tako, odgovor je jednostavan: vladajućim strukturama odgovara status quo koji je, kako naglašava pripovjedačica, uvijek takav da oni koji su na vlasti "osiguravaju potrebne ruke za vlastite neisplative projekte, da dobiju najviše i da grad dobije najmanje".

Ako uočavate sličnost između 'Vukovara' i Vukovara, stvarnog grada na istoku Hrvatske, ne manta vam se i niste u zabludi. Međutim, potrebno je isto tako osvijestiti da to nisu dva ista grada. 'Vukovar' je književni konstrukt, Vukovar nije, a isto vrijedi i za sve ostalo u romanu (imena likova, primjerice) što je podložno iščitavanju u specifičnom referentnom ključu.

Ne kažem da je ovakav tip reference za tekst nebitan. Dapače, on je namjeran i svrsishodan. Međutim, bilo bi pogrešno pripisati umjetničkom djelu osobine koje on, zbog prirode literarnosti, ne može imati. Drugim riječima, Rupa nije parabola koja pokušava raskrinkati vukovarski mulj. S jedne bi strane to bilo sasvim suvišno: na našim se prostorima krade, laže i ubija sasvim transparentno. S druge strane, književni tekst nije jednostrana, realistična slika stvarnosti koja zahvaća sav totalitet svijeta na kojeg se referira. Čak i ako je taj svijet krajnje živ, a akteri praktički precrtani, Vukovar i 'Vukovar' i dalje nisu isti (kao što stvarni Napoleon nije jednak onom iz Rata i mira). 

Sve reference kojima tekst barata postaju njegovi gradivni elementi. Toposi, likovi i odnosi koji se čine preslikani samo su materijal za priču. Odnos između tog dvoje, stvarnosti i reference, nije jednostran i jednostavan, te se u svakom slučaju ne može svesti na potragu za 'ključem' i na njegovo banalno interpretiranje. 

Umberto Eco rekao je da pri čitanju moramo aktivirati enciklopediju. To znači – pronaći i objasniti sve one elemente koji su u tekstu stvarnosni (npr. neki topos). No, Eco navodi i jednu anegdotu vezanu za svoj roman Foucaultovo njihalo. Neki su ga čitatelji nazvali i upozorili da jedna ulica u Buenos Airesu, a koju ovaj spominje u romanu, jednostavno ne postoji. 

Što nam govori ova anegdota? Za početak, trebamo uvažiti činjenicu da je jedna od autorovih semantičkih strategija – preuzimanje iz stvarnosti. Međutim, ako bolje razmislimo, uvidjet ćemo da pisac odnekud mora preuzeti svoj materijal. Drugim riječima, novi se (književni) svjetovi mogu stvarati samo od već postojećih. To što su autoričine reference očite ne znači da se ona bavi svijetom van književnosti. Znači samo da je konkretan vanknjiževni splet odnosa među likovima, lokacije i sve ostalo, tek građa kojom gradi svoj književni tekst. Sve se reference ulaskom u tekst deformiraju i postaju njegove funkcije. Ako su vam imena poznata, super, a ako ne – i dalje možete bez problema čitati roman. Kao što će ga moći čitati i buduće generacije, kojima će Željko Sabo i Vojislav Stanimirović biti neka mutna imena iz prošlosti. 

Ta nam činjenica – nadilaženje konteksta vlastitog nastanka – govori da umjetnička vrijednost (ili, ne daj Bože, smisao ili poanta) književnog teksta nije u njegovoj snažnoj interferenciji sa stvarnošću. Mogli bismo pretpostaviti da je autoričina namjera bila isprovocirati publiku, poškakljati problematične momente društva o kojem govori. Mogli bismo reći – Bodrožić pišući o 'Vukovaru' govori o Vukovaru. Međutim, autoričine namjere ne možemo znati, a definitivno ih ne možemo uzimati u obzir kad govorimo o kritičkoj analizi i evaluaciji samog teksta. Čitateljske će interpretacije i načini čitanja svakako biti drugačiji ako čitatelj naprosto poznaje stvarnosne korelate tekstualnih elemenata, i to je jedina razlika koju će ostvariti čitatelj s naših prostora u odnosu na, recimo, nekog Kolumbijca koji će Rupu čitati za pet godina. 

Kulturološka singularnost još je jedan problem, posebno vidljiv kad se radi o prijevodima (kako kaže Eugene Ionesco, na francuskom se Rim kaže Pariz). Međutim, čak i ako ne zna tko su Sabo i Stanimirević, čitatelj koji barata koliko-toliko sličnim kultorološkim kodovima moći će bez problema uživati u čitanju. Dva su razloga tome. Prvo, niti jedno društvo nije cijepljeno od korupcije, muljanja i neprestane borbe za moć. Drugi je razlog literarne prirode: svatko će osjetiti obrat koji donosi novo pronađeno tijelo, svatko će prepoznati dinamiku među vješto povezanim likovima i junakinju koja ide glavom gdje nitko drugi neće nogom. To je zakon kriminalističkog žanra i nema mnogo veze sa Stanimirovićem, ondosno Velimirovićem.

Što se likova tiče, autoricu valja pohvaliti zbog njihove funkcionalnosti. Mnogo ih je, a nijedan nije suvišan. Putevi im se vrlo precizno isprepliću, a čitatelja tijekom cijelog romana bombardiraju dijelovi slagalice. Priča je pritom žanrovski dinamična i isto tako žanrovski blago komplicirana (treba koncentracije da bi se popratili svi odnosi). 

Uz to, radi se o dvije pripovjedne linije koje dijeli nekoliko mjeseci, a označene su vremenskim prilozima sada i onda. Isto tako, roman je podijeljen na dva dijela ('Rupa' i 'Ovo je zemlja za nas'). U prvom su dijelu prisutni i sada i onda, dok drugi obrađuje samo sada. To je logično, jer je priča iz onda (ubojstvo Ante) samo okidač za junakinjino rovanje po 'vukovarskom' sada, što je ustvari 'prava' tema romana. Podtekst priče su ratne okolnosti devedesetih, do kojih se dolazi što pripovjednim flashbackovima, što dijalozima, a spisateljska je vještina u tome što je sve uspješno spojeno u skladnu pripovjednu cjelinu. 

Ti elementi, kao što smo rekli, proizlaze iz pojedinačnih prošlosti svakog lika, koje su pak uronjene u kolektivno krvavo nasljeđe prostora u kojima se priča odvija. Podtekst nacionalnog sukoba u romanu sveprisutan je, a autorica posebno vješto i životno dočarava taj komšijski kompleks prisutan na svim poratnim područjima. U jednoj sceni pijanog branitelja Antu vode na hitnu. Ante se otima, vrijeđa sve Srbe, "da im jebe majku, da ih treba poklati, govna...” U jednom trenu u bolnici ugleda svoju susjedu Svetlanu, inače medicinsku sestru: "I tek kad je ušo, onda sam ukapirala da je on. Ne da im ni da ga vode, ne može hodat, a otima se. I onda, i on ukapira mene, i odjednom se prestane derati, zašuti, pogleda me pa kaže: - Ti Ceco izvini, nisam mislio na tebe.”

Na tu se Antinu rečenicu može svesti sav taj gorki suživot na poratnim prostorima: diskrepancija pojedinca i skupa kojem pripada te njegov odnos s drugima. Dakle, ljudi koji su živjeli skladno prije rata sada se dijele po etničkom ključu koji je, kako smo već rekli, nametnut izvana i služi raznim interesnim skupinama za kamuflažu svojih kriminalnih radnji. Uvjerenje da je sukob od svog samog početka režiran i nametnut, a ljudi gurani u propast, proteže se cijelim romanom, a dijele ga glasovi pripovjedačice i same Nore, inače slični po tonu (opaskama i opservacijama) i ideološkoj ravni. To je, ruku na srce, očekivano: Nora je ipak tipični good guy. 

Spomenimo ovdje i da poglavlja nose imena pjesama EKV-a. Iako mi se taj manevar čini jeftinim, ako imamo u vidu antiratni angažman benda, možemo reći da i ona odražavaju autorski stav spram svijeta o kojem se radi. Sukob se simbolički završava predvidljivim ljubavnim zagrljajem junakinje Nore i Marka, dobrog obraćenika, veterana koji je svojevremeno bio osobni čuvar Velimirovićev, zatrpavao jame nakon masovnih ubojstava i radio sijaset drugih stvari koje ljudi u ratu rade. 

Iako stilski prilično nemaštovit, čak dosadan, s mjestimičnim izletima u vrlo efektno (pogotovo kad se radi o mučnim scenama i specifičnim situacijama: ljudi pregaženi automobilom ili vlakom, skup za zabranu abortusa, itd.), možemo zaključiti da je Rupa prilično uspjelo žanrovsko djelo. Mnogo je faktora koji slažu priču, nove se informacije unose na pravim mjestima, elementi su sitno vezani, svi poprijeko, i ništa nije suvišno. Pružit će vam dinamični čitateljski užitak zabavnog krimića, a posebice ako se čitajući ne budete opterećivali onime što je tištilo Reyesa Palenciju.