Ponedjeljak
24.11.2014.

Kiš i mi(t)

naslov knjige Izvod iz knjige rođenih - Priča o Danilu Kišu autor Mark Thompson
izdavač Buybook (Sarajevo) godina izdanja 2014. prevoditelj Muharem Bazdulj (engleski)



Extra_large_288205577_6d44f1acc3_z
A+ A-

Mark Thompson: Izvod iz knjige rođenih - Priča o Danilu Kišu (Buybook, Sarajevo, 2014.; S engleskog preveo Muharem Bazdulj)

Od devedesetih godina naovamo, Danilo Kiš postao je jednim od simbola građanske, liberalne postjugoslavenske inteligencije, koja sebe definira u opoziciji spram nacionalističke najezde. Liberalna inteligencija, koja bi htjela biti podjednako udaljena od svake političke 'krajnosti', ali i suprotstaviti se, zajedno s nacionalizmom, 'ideologizacijama' uopće, u Kišu pronalazi arhetipsku figuru 'antiideologa'.

'Danilo Kiš' – ovdje pod navodnicima budući da ne mislim na empirijsku ličnost, nego na konstrukciju – postaje ime za ideal istinoljubivog pisca-disidenta, koji stoji u opoziciji spram komunizma, nacionalizma, ali i 'ideologije' sve i svuda. Preciznije, Kiš počinje simbolizirati navodno nadpolitičku i nadideološku suštinu književnosti, koja je po svojoj naravi nespojiva s političkim lažima i obmanama (naravno, ovakav ideal književnosti nije lokalni izum, nego je impliciran i npr. u kriterijima za dodjelu Nobelove nagrade).

Citiranje ovoga pisca postaje manir u razračunavanju s nacionalistima, provincijalcima i šovinistima svima i svuda (pitanje pravilne interpretacije Kišovih riječi može se uzdići u vrlo relevantno pitanje u dnevnopolitičkom kontekstu, kako nam svjedoči ova polemika).

Percepcija Kiša kao figure koja stoji iznad svake političke i ideološke partikularnosti jezgrovito je izražena i u prvoj rečenici knjige Marka Thompsona: "Opsjednut pisanjem, politikom i slobodom umjetnosti od politike, strastveni antikomunista i antinacionalista, Danilo Kiš je bio čovjek liberalnih shvatanja i jakih emocija.” (str. 11)

Thompsonova knjiga idiosinkratičan je autorski pothvat. Ona je u cjelosti organizirana oko istoimenog Kišovog zapisa, neke vrste pastiša na žanr 'bilješke o piscu' u kojem je Kiš u stiliziranom obliku sažeo velike dijelove osobne i obiteljske povijesti. Iz Izvoda Thompson izvodi fragment po fragment – u rasponu od nekoliko riječi do nekoliko rečenica – a fragmente onda koristi kao polazište za istraživanje, razmatranje i raspravu o pojedinim segmentima biobibliografske slike o piscu. Između ovih dionica smješteni su interludiji u kojima se Thompson bavi pojedinim Kišovim knjigama i kontekstom njihova nastanka i recepcije.

Izvod tako ne samo da nije 'školska' biografija, nego je, kako i otkriva njezin podnaslov, prije svega priča – djelo na granici fikcije. Kako je u svom prikazu lucidno primjetio Zoran Milutinović, sama ova struktura – esejističko-evokativni pasaži organizirani oko jednog zapisa, kojem se pripisuje status dokumenta i iz kojeg se rekonstruiraju cijela razdoblja – i sama je poprilično kišovska.  

Nesvakidašnja forma ne sprečava ovu knjigu da često funkcionira i kao vrlo dobro dokumentirana studija. Ona se čita s velikim zanimanjem, mjestimice kao dobra proza, a mjestimice kao književnopovijesni priručnik; Bazduljev prijevod, iako mu na nekim mjestima možemo naći zamjerke, uglavnom je uspio. U središtu Thompsonova zanimanja nalaze se iste teme koje su preokupirale i Kiša: veze i odnosi između života i književnosti, fakata i fikcije, laži, povijesne istine, književne istine...

Međutim, pišući o Kišovom javnom djelovanju i polemičkom angažmanu autor često zapada u istu onu matricu koju je moguće naslutiti već iz prve rečenice njegove knjige. Radi se o ideološkoj predodžbi o 'totalitarizmu', snažno ukorijenjenoj u hladnoratovskoj 'kremljinologiji' i zasnovanoj na binarnim opozicijama – od kojih je glavna ona između režimske Laži i potisnute Istine. Thompson s jedne strane postavlja figuru pisca, liberalnog i istinoljubivog disidenta, a s druge Režim, Ideologiju i sveprisutnu Laž koju oni kreiraju; mjestimice uspijeva misliti jedino unutar ovih binarnih opozicija.

Paradoksalno, Thompson također pokazuje da je dobro upoznat s različitim kompleksnostima i proturječjima jugoslavenskog socijalizma. To je očigledno npr. iz niza njegovih zapažanja o kompleksnom odnosu između nacionalnih književnosti i jugoslavenskog književnog polja, te evoluciji ovoga odnosa od progresivnih pedesetih do konzervatorskih sedamdesetih godina (str. 296-299). Uz neizbježne ekskurse o jezičnoj problematici o Jugoslaviji, autor tu istražuje i Kišove stavove o jezičnim i književnim pitanjima u kontekstu višenacionalne jugoslavenske zajednice.

Povremeno dolazi upravo do kratkog spoja između 'totalitarne' optike koju Thompson nekritički preuzima, te nijansiranog prikaza kulturne i političke klime u SFRJ koju paralelno s tim podastire. Recimo, on s odobravanjem navodi, a onda i ilustrira citat Kišova francuskog studenta Alaina Cappona, kako je za njega i njegove kolege Kiš bio 'savršeni Jugoslaven' – višejezičan, multikulturalan i višenacionalnog porijekla.

Pisac bi tako istodobno bio i 'savršeni Jugoslaven' i savršeni disident, istodobno veliki zagovornik i branilac jugoslavenske (multi)kulture, ali i protivnik politike koja je takvu kulturnu situaciju činila mogućom. Ovakav zaključak nepomirljiv je s logikom binarnih opozicija: javlja se paradoks, ili u najmanju ruku tenzija, koju Thompson nažalost ne prepoznaje kao takvu.

Izvod neporecivo sadrži puno zanimljivih i poticajnih refleksija, koje su nerijetko smještene u marginalne rukavce teksta. Kratka analiza utjecaja poetike mađarskog pjesnika Ferenca Juhásza (str. 229-231) na Kišovu poeziju, ali i na njegovo oblikovanje pjesničke i književne slike i prizora uopće, doista je hvalevrijedna. Završni dijelovi knjige, u kojima Thompson piše o recepciji i recentnom proučavanju Kiša u postjugoslavenskim okvirima mogu biti od posebnog interesa za naše čitateljstvo. Thompson navodi primjere nacionalističkog čerečenja Kiša, te kao protuprimjer razmatra brojne studije koje slave značaj ovoga pisca i vrijednost njegovog djelo.

Pomalo neočekivano, on se dotiče i jedne studije koja se ne može olako ugurati niti u jednu od ovih kategorija: to je knjiga Tatjane Rosić Mit o savršenoj biografiji, feministička interpretacija Kiševa djela i njegova mjesta u nacionalnoj kulturi. Uz sve nedostatke koje možemo pripisati knjizi i autoričinim pozicijama u polemici koja je uslijedila, Mit o savršenoj biografiji predstavlja jedinu teorijski koncipiranu i argumentiranu studiju o Kišu koja njegovom statusu i opusu nalazi (i) ozbiljne kritičke zamjerke.

Knjigu je po objavljivanju građanska javnost u Srbiji dočekala sa zgražanjem, a autorica nije bila pošteđena ni prizemnih seksističkih prozivanja. Zapleta s Rosić i Mitom Thompson se ipak ne dotiče: premda implicitno priznaje rasprostranjenost Kišova kulta, on staje na mjestu gdje bi ovaj bilo nužno kritički sagledati.

Na drugoj strani, Thompsonova knjiga sadrži i niz omaški, materijalnih grešaka i previda. Milutinović ih u svom tekstu ekstenzivno pobraja, a ovom prilikom spomenut ću samo najznačajnije. Premda u tančine analizira polemike oko Grobnice za Borisa Davidoviča, istražujući političke motivacije njihovih sudionika, pa i spekulirajući o mogućoj antisemitskoj pozadini afere, Thompson ne obrazlaže njezin širi kulturni značaj, osobito onaj koji je imala po promjene u samome književnom polju. Općenito, on malo toga kaže o Kišovom književnom utjecaju, i cijeloj poetici koju je njegovo pisanje porodilo.

Postoje i segmenti gdje se Thompson, naizgled, povlači iz analize i interpretacije. On uvrštava cjelokupne dionice Kišove proze bez da ih postavi i u kakav eksplanatorni okvir, nego ih pušta da govore za sebe. Premda je zasnovao knjigu na postupku minuciozne kreativne interpretacije jednog zapisa riječ po riječ, Thompson se mjestimice neobjašnjivo povlači kad treba upregnuti interpretativnu mašineriju. (I to kad su posrijedi tekstovi literarno, a vjerojatno i izvanliterarno, relevantniji od Izvoda).

Izvod iz knjige rođenih djelo je koje u mnogočemu zaostaje za ambicijom vlastitog autora. Uz materijalne greške, javljaju se kompozicijski i strukturni, ali i politički problemi. U isto vrijeme, Thompsonova knjiga vrijedna je pažnje kao nesvakidašnji formalno-interpretativni eksperiment, ali i zbog nezanemarive količine 'klasične' biobibliografske i parabibiliografske građe koju okuplja. Čitatelj/ica zainteresiran/a za Kišovu pojavu i djelo ne bi trebao/la zaobići ovaj naslov, ali bi morao/la ostati na oprezu i kritičkom odmaku.

Dinko Kreho
foto: Erman Akdogan

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.