Utorak
24.04.2018.

Postindustrijska fantazmagorija

naslov knjige Kap veselja autor Selvedin Avdić
izdavač Sandorf (Hr) / Vrijeme (BiH) godina izdanja 2018.



Extra_large_zenica
Zenica (Foto: Tomáš Jungwirth / Flickr)
A+ A-
Romanom Kap veselja Selvedin Avdić vraća se okruženju koje smo imali priliku upoznati u njegovom široko hvaljenom i prevođenom romanesknom debiju Sedam strahova
 
Štoviše, nije riječ o pukom ponavljanju na tematsko-motivskom ili stilskome planu: diskretno, ali dovoljno jasno, novi Avdićev roman daje nam do znanja da je smješten u isti svijet kao i prethodnik, tj. da s njim oblikuje zajednički svijet (shared universe). I Kap veselja tako se odvija u ambijentu 'tranzicijom' poharanog industrijskog središta, očigledno modeliranog po uzoru na Zenicu, ali takvu Zenicu u kojoj se interesi krupnoga kapitala i novopečene mafije susreću s onima nadnaravnih sila i bića iz drevne predaje. Kao što se i iz ovog opisa može naslutiti, i Kap veselja je, baš poput Sedam strahova, kodirana prvenstveno kao proza zagonetke (mystery fiction) sa snažnim elementima fantastike i magijskog realizma. Možemo je shvatiti i kao njihov svojevrsni nastavak ili spin-off, no najvažnije je istaknuti da Kap predstavlja novi korak u oblikovanju i istraživanju jednog iznimno intrigantnoga fiktivnog univerzuma.
 
Kao protagonista Kapi veselja uvjetno bismo mogli odrediti Mirana – muškarca neodređene, vjerojatno mlađe dobi, koji se nakon višegodišnjeg odsustva vratio u rodni grad, u sada prazni roditeljski dom. Osim rata i kapitalizma grad je za njegova izbivanja među ostalim pretrpio i starozavjetnu kombinaciju trodnevnog zemljotresa i poplave, kao i razdoblje u kojem je njegove stanovnike svake noći izluđivalo tajanstveno potmulo brujanje nalik na ono zubarske bušilice, koje je po svoj prilici dolazilo ispod zemlje. 
 
Miranov status protagonista uvjetan je utoliko što je primarni protagonist Kapi veselja upravo sam grad, i to prvenstveno dva njegova toposa: Miranova zgrada, te hotel 'Metalurg'. Oronula, ali stamena socijalistička zgrada u kojoj Avdićev junak živi okuplja cijelu galeriju pomaknutih likova – u rasponu od umirovljenog inspektora po nadimku Lombroso, ledeno racionalnog tipa koji pritom izrađuje svojevrsnu enciklopediju nadnaravnih bića pod naslovom Knjiga zvijeri, pa sve do femme fatale Verene, odbjegle supruge lokalnog moćnika zvanoga Kralj Banana – čiji se životi zajedno s pripadajućim uspomenama, traumama i nadama stapaju na način da daju život i samoj zgradi. Nekoć dični 'Metalurg', s druge strane, nakon zatvaranja u postindustrijskoj eri izmjestio se iz naših prostornovremenskih koordinata, nastavivši zajedno s cjelokupnim osobljem život u nekoj drugoj ravni stvarnosti. Šef sale 'Metalurga', koji grad i njegove stanovnike može vidjeti 'izvana', panoptički, nastupa kao jedan od pripovjedača u romanu; njegovo umirujuće, bajkovito intonirano pripovijedanje smjenjuje se s Miranovim anksioznim, fragmentarnim, pripovijedanjem 'iznutra'.
 
Kao i Sedam strahova, i Kap veselja je kratak i sveden roman visokog tempa radnje. Takvu formu zacijelo diktira i autorova sklonost sugestiji i nagovještaju kao stilskim postupcima i dramaturškim rješenjima – sklonost koja u kontekstu suvremene postjugoslavenske proze, tako često opterećene viškom tumačenja i 'dopisivanja', djeluje naprosto spasonosno. Rezultat je rijetko atmosferična proza, koja čitatelja već s prvim stranicama usisava u srce misterije, bez obzira je li on uopće stigao osvijestiti da misterija postoji. 
 
Kombinacijom trilerske gradacije napetosti, bajkovitog podteksta, elemenata fantastike i strave i užasa te, da ni taj aspekt ne ostane nespomenut, ljubavnog zapleta, a sve na pozadini kronotopa koji bismo po automatizmu vezali uz neorealističku prozu (industrijski grad u limbu 'tranzicije'), Avdić je napisao još jedan izvrstan roman. Kap veselja istodobno se nadaje kao pitko i napeto štivo, ali i intrigantna i poprilično složena prozna struktura. Dok će se u jednom od svojih glavnih rukavaca pripovijest ispostaviti predvidljivom – čim roker-frik-pustinjak Honda stupi na scenu, jasno je da će služiti kao Supernatural Hobo – na drugim planovima ova za to itekako kompenzira. Fascinantni lik Lombrosa, misterija podzemnog svijeta i njegovog odnosa s površinom, ili otvoreno pitanje sudbine junakā uopće, tek su neke od potencijalnih motivacija za ponovna čitanja Kapi veselja.


 
Istina, drugi Avdićev roman u odnosu na prethodnika ne donosi nikakvu veću inovaciju ili radikalnije iznevjeravanje očekivanja. Pa ipak, bilo bi nepravedno da Kap veselja ostane u sjeni Sedam strahova: posrijedi je podjednako uspjela i upečatljiva cjelina. Također, premda sam autor tvrdi da je uspostavljanjem poveznica sa Strahovima htio tek pojasniti ono što je u njima "ostalo nedorečeno", pa i bez obzira na činjenicu da finale Kapi djeluje poprilično konkluzivno, i puka mogućnost da će se Avdić vraćati fantazmagorijskom settingu koji je izgradio kroz ova dva naslova razlog je za radovanje. 
 
Uostalom, i njegova zbirka priča Podstanari i drugi fantomi, kao i, bez obzira na sve razlike u formatu, 'intimna monografija' o zeničkoj željezari Moja fabrika, s njegovim romanima imaju više sličnosti nego razlika: pišući o našoj neveseloj sadašnjosti Avdić u proteklih desetak godina upravo probija barijere stilskih registara i žanrovsko-rodovskih formacija, a ponajviše one šturo i štreberski shvaćenog realizma.

***

Selvedin Avdić gostuje 15. svibnja u 19:00 na Booksinoj tribini pod vodstvom kritičarke Katarine Luketić.
POVRATAK NA VRH STRANICE