Iako pišući o svakoj sljedećoj pjesničkoj knjizi koju dobivam u ruke, bivam ponukana da čitatelje (a i samu sebe) podsjetim na to što sve može biti poezija te što je poezija danas, ponekad naiđem na knjigu koja me svojom neposrednošću tjera na in medias res analizu. Naime, jednostavnost, izravnost i ogoljenost, kako jezika, tako i lirskoga subjekta, poziva na drugačiju vrstu dijaloga s tekstom od one koju očekujem – na glatko i sigurno kretanje kroz tekst, koje od mene ne traži ponovna vraćanja i promišljanja.
Riječ je o knjizi makedonskoga autora
Igora Isakovskoga, njegovoj posljednjoj zbirci pjesama koja je napisana 2014., a kod nas prevedena i objavljena 2015. godine. Knjiga nosi naslov
Smrt ima kosu od morske trave, koji slikovito najavljuje osnovnu temu djela: suočavanje i razračunavanje sa smrću, ali istovremeno i sa životom, pa i s dotadašnjim te budućim čitateljima i kritičarima. Tom obračunu s Drugim nedavna smrt makedonskoga književnika i prevoditelja dodaje snagu autentičnosti, možda i notu iskrenosti i ljudskosti s kojom bi se čitatelji mogli lako poistovjetiti.
Pjesma 'evo me kako bljujem i ne prestajem (leći ću sam, sam sa sobom)', koja se nalazi na početku drugoga ciklusa zbirke pod naslovom 'to što se mora reći', čini mi se programatskim tekstom. Stihovi iz prve strofe mogu odlično najaviti poetiku Isakovskoga – Evo me kako bljujem / kapi sluzi u kutiju cigareta: / slika koju će neki mlad i nadobudan / scenarist ugraditi u neki jebeni / film u nastajanju / ovo je loša priča za B produkciju – zar bi očekivanja trebala biti veća?
Riječ je o pjesništvu koje se lišava figurativnosti, a uz to, navodno, i bilo kakvog maskiranja stvarnosti. Postupak 'bljuvanja', iako u sebi skriva autoironiju i ciničnost, predstavlja izljev stihova koji se ne da zaustaviti, ali i određenu grubost i nerafiniranost (stila). Subjekt ovih pjesama je sam pjesnik, i to pjesnik koji se opaja i omamljuje alkoholom, rock i blues glazbom te poezijom, a čiji potok misli postojano naplavljuje.
Dakle, Igorove pjesme deklariraju se kao pjevanje istine koja donosi 'potpunu ljepotu', čime se proklamira komunikativnost poezije, ali i svojevrsna 'ljepota ružnoće'. Ogorčeni kazivač, progovarajući u ispovjedno-narativnim stihovima, hvata mrvice stvarnosti oko sebe, prema kojoj uglavnom zauzima negativan stav. Naime, u trećoj strofi navedene pjesme obrušava se na recepciju vlastitoga teksta: bože, pomišljam, pa za koji kurac štedim / sve te jebene tzv. (zapravo nedojebane) / kritičare, teoretičare, pjesnike, pisce, akademike / i razne druge, koji se hvataju za svaku kletvu / iz mojih vlastitih pjesama, a da pritom nisu pomislili,/ pa makar i mrvicom svojih proslavljenih (a šupljih) / mozgova, koliko istine nastojim saopćiti svijetu / (kad kažem 'istina', mislim na potpunu ljepotu.)
Prema tome, istina bi za Isakovskoga bila neposrednost osjetilnih doživljaja i emocija, ili izražavanje vlastitoga stava u razgovornome stilu, u kojem ne nedostaje vulgarizama, a svako udaljavanje od toga nebrušenog stila bilo bi suvišno.
Već se iz spomenutoga da naslutiti kako Smrt ima kosu od morske trave nije knjiga u kojoj se poetsko gradi iz riječi u riječ, ili, dalje, iz stiha u stih. Ponavljanje i nijansiranost odmiču ovu poeziju od dnevničkoga raspisivanja, te se poetičnost verificira u pomaku ili obratu, na koji nailazimo obično na kraju teksta. Moguće je to primijetiti i kada navedem zadnju strofu pjesme kroz koju nas vodim, u kojoj se parafraziraju, i podcrtavaju prvi stihovi pjesme: evo me kako bljujem sluz i krv i smijeh u praznu kutiju / cigareta. evo me. opepeljenog od cigareta, spaljenog od žudnje. / pokušavam se služiti svim prstima dok pišem.
Vidljivo je ovdje kako u zadnjemu stihu Isakovski dodatno ističe potrebu da misli što brže i bez zadrške prenese na papir, odnosno da bude još neposredniji i čitljiviji. Međutim, prepuštajući se bujici misli i pretačući je u ispovjedni narativ, Igor u svojim tekstovima gubi moment igre i potencijalnog izmještanja, zbog čega pjesmama nedostaje semantičkog samouvraćanja. Odnosno, nakon zadnjeg stiha nemam potrebu ponovo se vratiti prvomu i doživjeti pjesmu u punini vertikalno-horizontalne napetosti.
Treba spomenuti i kako Isakovski pjesmu 'ta sjena' završava stihom Modigliani se vraća kući, i ne čudi to što je njegova boemština pronašla druga u talijanskome slikaru. Ne samo da je poznato kako je Modiglianijeva tuberkuloza napredovala u Parizu od prekomjernoga uživanja raznolikih opijata, te se nakon toga morao vratiti kući u Livorno, nego je talijanski umjetnik blizak makedonskomu po ekspresionističkoj stilizaciji portreta i akata te ironijskoj crti. Također, obojica su utjehu i inspiraciju pronalazili u licu, osmijehu te dodiru žene.
Složila bih se sa Sibilom Petlevski, prevoditeljicom knjige, koja u pogovoru ističe kako se Igorovi stihovi kreću između grubosti i nježnosti, odnosno kako se njegov ritam gradi između psovke i oniričke blagosti. Naime, Igorov se lirski subjekt pita treba li zrcalo razbiti ili ga osvijetliti nježnošću, ne nalazeći pomirenje između dvostrukoga poriva. Tako se na samome kraju knjige, u ciklusu koji nosi naslov 'p. s.', a sadrži samo jednu pjesmu, referira na vlastito stvaranje, i to konkretno na pisanje ove knjige. U zadnjim stihovima dolazi do ultimativnoga obrata, kada knjigu posvećuje onima koji, baš kao i on, vole život, i taj je raspon osjećajnosti ujedno i najbolji dio zbirke.
Jasno je kako je
Smrt ima kosu od morske trave u potpunosti obilježena opraštanjem od života, zadnjim
tihim krikom kojim će se pokušati izraziti sva ambivalentnost prema onome što se napušta. O tome svjedoči i njezina kompozicija, podijeljenost knjige na cikluse: 'prolog', 'nježne pjesme dolaze tiho', 'to što se mora reći', 'to što bih prešutio' i 'p. s.', gdje je vidljivo kako riječi iz ove knjige nose teret posljednjih riječi. Budući da je ovo prva Igorova pjesnička knjiga koja je prevedena na hrvatski jezik, uz još jednu knjigu priča
Pješčani sat (2012.), teško mi je prosuditi koliko je opsjednutost smrću utjecala na njegovu poetiku i koliki iskorak
Smrt ima kosu od morske trave predstavlja u odnosu na njegov prethodni opus.
No čini mi se kako Isakovski zaboravlja, da parafraziram
Kiša, da se književnost ne može svesti na život, pa tako ni na smrt. Problem je upravo u pomirenju sa smrću, kao i s osrednjošću i jalovošću života, iz čega proizlazi manjak prijeko potrebnoga zamaha, koji bi doveo do značenjskoga titranja teksta. Svjesna poetičke udaljenosti, kao smjernicu za daljnje čitanje i usporedbu navodim knjigu
Nešto crno (2013.)
Jacquesa Roubauda, koja se također bavi razračunavanjem sa smrću (voljene osobe), no na jedan daleko promišljeniji i kompleksniji način, spajajući intimni i matematički registar. Naime, čak i ako izuzmemo potonje, oulipovsko naslijeđe, Roubaudova knjiga vodi nas do točke između negacije i afirmacije (smrti), na mjesto na kojem zastaje govor, ostvarujući suprotnosti već unutar samih stihova.
Naposljetku, Igorov pitomi luđak koji u vjetru traži svoje tijelo, kojega pronalazimo za šankom ili računalom u sitnim noćnim satima, može u čitatelju izazvati neku vrstu prepoznavanja – gorko-slatke boli koju u nama izazivaju naši egzistencijalni škripci. U izraženoj sentimentalnosti, emotivnosti i ošamućenosti svakodnevicom čitatelj može naići na zadovoljštinu, kakvu s vremena na vrijeme tražimo u iskrenome prijateljskom razgovoru.
Autorovo apsolutno podavanje u takvome (pjesničkom) dijalogu, uz još jednu putnu čašicu ili pjesmu, može se zaokružiti stihovima: uzmi me dok me ima / dok se još nisam rastavio / na slogove i glasove / uzmi me prije nego što mi se kosti i žile / pretvore u kašu / nerazumljivih zvukova i nota / prije nego što se pretvorim u prašinu. Međutim, razmrsivši neizvjesnost u prekomjernu pitkost i prozirnost, Igorova zbirka za mene (p)ostaje tek usputna.
Foto: lalo-reyes / Flickr
