Ponedjeljak
16.03.2015.

Jesu li Balkanci novi Skandinavci?




Extra_large_balkan_noir
'Murders in the Zoo' (foto: James Vaughan, flickr)
A+ A-
Emir Imamović Pirke: Vršenje dužnosti (Algoritam, Zagreb, 2014.)
Goran Tribuson: Propali kongres (Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.)
Andrej Nikolaidis: Devet (Algoritam, Zagreb, 2014.)
 
Pokretanje edicije koja okuplja kriminalističke romane autora BCHS / srpskohrvatskoga jezičnog izričaja bio je vjerojatno medijski najvidljiviji događaj u književnom polju tzv. Regije u 2014. godini. Pokretač ove biblioteke, nazvane Balkan Noir (odrednica 'Balkan', dakle, zasad je poprilično reduktivno shvaćena) zagrebački je tabloid 24 sata u suradnji s najvećim izdavačkim kućama u Hrvatskoj – Nakladom Ljevak, Algoritmom, ProfilomMozaik knjigom, VBZ-om i Frakturom
 
U svom osvrtu na ovaj projekt Matko Vladanović ukazao je na njegov sjajan tajming: popularnost skandinavskih krimića na našim prostorima dostigla je vrhunac u proteklih godinu-dvije, a 24 sata i udruženi nakladici primjenili su formulu koja je bila zaslužna za široku čitanost skandinavskih autora – veliki nakladnici plasirali su krimiće u najširu distribuciju.

Uz sve probleme s tzv. kiosk-izdavaštvom i masovnom komercijalizacijom koje ono podrazumijeva, Vladanović skreće pažnju i na dobre i značajne učinke ove prakse. Prije svega, za manja mjesta dostupnost knjige na kiosku, u pošti ili u samoposluzi znači puno. On predviđa i povratak rasprave o visokoj i trivijalnoj književnosti, o umjetnosti i šundu na velika vrata, a s obzirom na komercijalne uspjehe koje Balkan Noir zasad postiže, realno je očekivati da nas takva polemika neće zaobići.
 
Ipak, umjesto refleksije o funkciji, namjeni i rezultatima ovoga projekta, za koju je vjerojatno još uvijek prerano, mislim da bi u ovoj prilici bilo zanimljivije ilustrirati žanrovski i tematsko-motivski raspon koji on zasad obuhvaća. Osvrnut ću se na tri objavljena naslova, različitih žanrovskih varijeteta i registara, triju autora koje je moguće zahvalno razvrstati prema prema generacijskim i statusnim kriterijima. Tu su jedan novinar, koji sve više objavljuje i prozu; jedan postjugoslavenski klasik (ne samo) krimića; te jedan afirmiran pisac koji je osim po prozi poznat i kao žučan polemičar i aktivist, a u prošlosti je imao dodira s krimićem i trilerom.

***
 
Vršenje dužnosti Emira Imamovića Pirketa prati Ivora Bošnjaka, policijskoga načelnika upletenog u svakovrsne mutne poslove koji nevoljko mora preuzeti funkciju vršitelja dužnosti načelnika policije. Prvoga dana na poslu, u uredu zatekne leš bivšega načelnika, koji je netko za tu priliku dopremio i postavio u fotelju. U nastojanju da u nemogućim uvjetima što bezbolnije 'pregura' mandat v.d.-a, Imamovićev će se protagonist zaplitati sve dublje i dublje u mrežu političko-poslovnjačko-mafijaških intriga – dok će u isto vrijeme na privatnome planu prolaziti kroz bračnu krizu i krizu srednjih godina uopće. 
 
U romanu pratimo tri paralelne pripovjedne linije: u jednoj pripovijeda Ivor, drugu čine dnevničke bilješke bivšeg načelnika, dok treća prati Ivora iz perspektive sveznajućeg pripovjedača. Mjesto radnje, osim što je riječ o štokavskom govornom području, nije pobliže definirano, te je očit autorov napor da imena likova – ona koja znamo, budući da ih je veći broj poznat tek po nadimcima – učini što 'neutralnijima'.
 
Početna tematsko-motivska postavka Vršenja dužnosti intrigantna je i dobro osmišljena, dok je ritam radnje dobro postavljen. Međutim, realizacija Imamovićevog romana u mnogome zaostaje za njegovom ambicijom. Recimo, premda je staro fabularno sredstvo pronađenog dnevnika obično efikasno, kod Imamovića ono baš i ne funkcionira. On nastoji emulirati stil pisanja ne odveć pismene osobe, što je težak i rizičan poduhvat: podražavanje 'nepismenosti' kod Imamovića se očituje kao miješanje 'č' i 'ć', često pisanje infinitiva bez završnoga -i, i povremeno korištenje oblika kao što je avijon. 
 
Povrh toga, nije jasno zbog čega bi načelnik vodio dnevnik o svojim poslovima, kad ga oni ozbiljno kompromitiraju – surađuje s mafijom, upleten je u stranačko-političke intrige, i sl. Također, pripovjedna trauma koja prati protagonista iz trećeg lica djeluje posve suvišno. Čini se kao da je ona tu tek da bi nam autor mogao isporučiti poneku pikanteriju koju protagonist ne može znati, pa nam je stoga prenosi sveznajući pripovjedač – poput detalja iz intimnog života ženskih likova. 
 
Imamović općenito ima problema i s izgradnjom likova. Dobar su primjer za to Ivorovi prijatelji: biznismen-mafijaš Dugi, kafanski filozof Kant, propali rock muzičar Simfonija (pomalo odskače jedino vječiti šljaker Pile). Ova trojica likova oblikovana su prvoloptaški, na način na koji su to i njihovi generički nadimci; povremeni Imamovićevi pokušaji da 'uneobiči' stvari, kao kad nam predočava raspušteni seksualni život Kanta i njegove supruge (opet pikanterije!), djeluju kontraproduktivno.

Vrhunac neuvjerljivosti jest preokret u kojem doznajemo da je Dugi nedeklarirani homoseksualac, koji Ivora protežira zato što je u njega već godinama zaljubljen. Umjesto preokretom, čitatelj/ica može eventualno biti zatečen/a time što je on preživio uredničko i recenzentsko čitanje.
 
***
 
Nakon što je u završnom nastavku serijala o detektivu Nikoli Baniću svoga protagonista poslao u mirovinu, Goran Tribuson se njegovom svijetu ipak vratio – u vidu spin-offa. Protagonist Propalog kongresa inspektor je Vinko Dogan – lik s kojim se Banić po prvi put susreo u Dubljoj strani zaljeva iz 1991., u krajnje naelektriziranoj atmosferi, da bi se tijekom kasnijih nastavaka postupno sprijateljili.

Propali kongres smješten je u razdoblje uoči 14. Izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990., na kojem će masovni sukob republičkih rukovodstava odvesti do raspada SKJ. U Zagrebu, tajnovita figura kodnog imena Stršljen ucjenjuje gradsku upravu da će, ukoliko mu ne bude isplaćen poveći novčani iznos, početi ubrizgavati cijanid u različite prehrambene artikle. Prijetnju, dakako, nitko ne shvaća ozbiljno – dok ne padne prva žrtva.
 
Tribuson je veteran kako kriminalističkog žanra, tako i proznoga pisma uopće. Priča Propalog kongresa izvrsno je ispripovijedana, a likovi, kao što to često biva kod ovog autora, grubo ali upečatljivo ocrtani,. Atmosfera je prepoznatljiva iz serijala o Baniću, kao što je to i humorno-ironijska crta. Međutim, implikacije postupaka na kojima Tribuson gradi ovaj spin-off, te mjesto koje on zauzima unutar serijala, vrlo su specifični. 
 
Najprije, on retroaktivno preoblikuje (retconning) lik inspektora Dogana. Kad je uveden, ovaj je utjelovljivao stereotipa 'gorštaka' i 'Dinaroida', koji je zahvaljujući novome poretku dospio u metropolu i postao Bog i batina (uz batinanje, on neprestano propovijeda kako se ovo ili ono "hrvatski reče"). Tek je postupno Dogan 'mekšao', da bi u finalnom nastavku serijala postao ogorčeni penzioner lišen domoljubnih i udarničkih iluzija. U Propalom kongresu Dogan je pak poprilično razdražljiv i neotesan, ali inteligentan i pravičan; daleko je od 'gorštačkog' grubijana kojeg smo upoznali prije petnaestak godina. Sva je prilika da je autor morao prilagoditi lika kako bi ga mogao učiniti protagonistom, a da pritom ne pređe na teren parodije ili farse.
 
Ipak, najznačajniji autorski potez predstavlja smještanje radnje romana u 1990. Naime, cijeli serijal o Baniću predstavlja idiosinkratičnu književnu kroniku tzv. 'tranzicije' uživo, od sredine osamdesetih do početka 2010-ih. Kad čitamo te krimiće danas, upadljivo je kako im je osjećaj opće neizvjesnosti priskrbljivao jedinstvenu, ne samo kriminalističku napetost - kao da se Tribuson upinjao da kroz kriminalističke zaplete što dublje zahvati u turbulentnu društvenu situaciju, da literarnim sredstvima sustigne događanja koja su se munjevito smjenjivala. 
 
Sad kad Tribuson o Zagrebu s početka devedesetih piše s vremenskim odmakom i naknadnim znanjem, novi krimić je, za razliku od prethodnih nastavaka u kojima društvena zbilja 'isijava' kroz rešetku kriminalističkog zapleta, opterećen društveno-političkom situacijom u koju je smješten. Autor zna u kakvu je katastrofičnu povijesnu sekvencu 'propali kongres' bio uvod i računa da takvim znanjem raspolaže i njegovo čitateljstvo. 
 
Sveznajući pripovjedač najavljuje, a fokalizator Dogan sluti na što će stvari okrenuti; fatalistički, suprotno tonu ostatka serijala, inzistira se na neminovnosti kraha. Propali kongres u tom bismo smislu mogli nazvati autorevizionističkim djelom. 
 
***
 
Ulcinjski novinar i kolumnist specifičnog stila (svojevrsni kolumnistički troll) David Hafner pati od povremenih napada derealizacije: učini mu se da se stvarnost u kojoj živi rastače, a kroz 'pukotine' uviru druge stvarnosti. Jednoga dana David neočekivano dobija posao pisca govora (ghostwritera) za crnogorskoga ministra policije. Negdje u isto vrijeme, on slučajno otkriva da mu baka s kojoj je odrastao zapravo nije baka, da je njihovo obiteljsko stablo izmišljeno, te da zapravo uopće nema pojma tko je. Stoga se David daje u potragu koja će ga odvesti u svijet okultizma, ezoterije, i urota. Tako bi, u kratkim crtama, izgledao zaplet trilera Devet Andreja Nikolaidisa.
 
U novom romanu Nikolaidis se vraća mnogim postupcima, motivima i rješenjimana koje nas je njegova proza već odavno navikla. Tu je, još jednom, cinični pripovjedač-mizantrop; žena koju projicira kao bezgrešnu sestrinsku figuru, dubinski je voli ali je smatra "previše dobrom" za nitkova kao što je on; Crna Gora, fatalistički predstavljena kao tamni vilajet, prostor opće zaostalosti, destruktivnih strasti i nasilja; esejistički ekskursi u kojima se ponekad gubi granica između lika-pripovjedača i autora; itd. Ovaj automanirizam svakako ukazuje na autorovu lijenost, a na momente je i iritantan. 
 
Ovoga puta Nikolaidis ide i dalje, pa atmosferu s početka Devet doslovce preslikava iz romana Dolazak: neprirodno dugo i snažno kiši, ulice gradića potopljene su (najlakše je navigirati njima u Trabantu, koji je načinjen od plastike, pa lako plovi), a ljudi gube i ono malo razuma što im je bilo preostalo. Naravno, sam po sebi je takav postupak posve legitiman; ipak, dojam je da se u ovom slučaju radi tek o preuzimanju uspješno konstruirane scenografije, bez temeljitije razrade fiktivnoga svijeta koji, očito, oba romana dijele.
 
Ipak, ne bi se baš moglo reći da je Devet neuspio roman. Nikolaidisov zaplet dobro je konstruiran, a priča koju nam predstavlja u mnogim je dionicama vrlo uzbudljiva. Posebno dobro funkcionira središnji dio romana, u kojem se protagonist, nakon što je prihvatio 'nemoralnu ponudu' državnog aparata, ubrzano upada iz intrige u intrigu. Nažalost, završnica – koja je trebala figurirati kao neka vrsta otvorenog kraja – nije na istoj razini, i doima se brzinski nakalemljenom. Općenito, roman djeluje zbrzano, i ne realizira sve potencijale vrlo intrigantne priče o vezama između političkih događanja i okultnoga podzemlja.
 
***
 
Pred nama su, dakle, jedan političko-mafijaški triler, jedan policijski procedural i jedan okultni triler. Sva trojica autora, poput ostatka njihovih kolega iz edicije – i zasad tek jedne kolegice, Melite Arslani – od ranije su poznati publici u Hrvatskoj i regiji, iako ne uvijek po krimi prozi. Raznolikost ovih triju naslova dobra je ilustracija 'ingerencija' i dosadašnjih dometa Balkan Noira. Pritom, svaki od njih sadrži nezanemarive nedostatke, ali sva tri na vlastiti način predstavljaju zanimljivo štivo i ukazuju na različite puteve razvoja domaćega krimića (u širokom značenju koje uključuje triler, procedural, politički triler, whodunnit, itd.). 
 
Možda kao posljedica intenzivnijeg uredničkog angažmana, veće 'uhodanosti' ili pak istraživanja novih terena, u trenutku zaključenja ovoga testa čini se da je Balkan Noir u uzlaznoj putanji; o tome, prije svih, živo svjedoči roman Mima i kvadratura duga Želimira Periša.

Dinko Kreho
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.