Jasnoća bjeline

Godine 1979. relativno nepoznati mančesterski bend objavio je pjesmu koja će svojom nervoznom tekstualno-muzičkom sinergijom obilježiti kultnu dionicu post-punka. Bend je, naravno, Joy Division, a pjesma – čiji je stih Touching from a Distance 'uplivao' i u naslov poznatih memoara – Transmission. Proces prijenosa koji sugerira naslov pjesme, distancirani iskaz subjekta impliciran izloženim stihom i sumorna, distopijska atmosfera čine mi se i poetičkom osnovicom nove zbirke poezije Petra Matovića naslova Iz srećne republike, objavljene u ediciji 'Džepni anagram' Kulturnog centra Novi Sad.

Već etabliran u regiji knjigama Kamerni komadi (1996.), Koferi Džima Džarmuša (2009.) i Odakle dolaze dabrovi (2013.), Matović je Koferima priskrbio prijevod na poljski (Maximum, Kraków, 2011) i španjolski jezik (La Cantarida, Palma de Mallorca, 2013), a aktualnom Republikom nagradu Branko Miljković za 2017. godinu. Dugovječni Miljković, nalik našem Goranu (obje nagrade dodjeljuju se od 1971. godine) očekivano 'podiže letvicu' u kontekstu autorovog daljnjeg rada, ali i onu kritičarsko-čitateljskih očekivanja. S time na umu, treba odmah reći da je riječ o sjajnom tekstu koji bi podnio pokoji urednički rez.

Na formalno-tematskoj razini, zbirku čini šest ciklusa čiji su naslovi (Ne hleb, već morfijum, Kapitalizam, Nova tržišta, Pre plamena, Osipanja i Podeljenost) ekstrakti uključenih pjesama i značenjski putokaz za prostor teksta. Iako sve pjesme opjevavaju turobni 'duh vremena', zbirka se tematski kreće između intimističkog, u ciklusu Pre plamena naglašeno ljubavnog, i angažiranog tona koji razlaže kapitalističku svakodnevicu (uzgoji mišićnih masa, atmosfera hipermarketa, rasprskavanje demokratija, hijerarhije, norme i otplate, itd.) 

Također, prva i posljednja pjesma, Isijavanje i Somot i dim, kompozicijski su polovi, lokacije subjektovog putovanja doživljajnim spektrom – uvodna u kojoj s jutrom nastupa "dizanje magle i rušenje krova u plamenu" (str. 7), a poezija je pokušaj da se umakne manipulaciji sistema, i posljednja u kojoj smirenje dolazi na baršunastoj fotelji, u fantaziji rasplinjavanja u duhanskom dimu (str. 71). Suprotno Isijavanju, u Somotu subjekt osvještava beznadnost pjesničke riječi. 

Metrički, pjesme su organizirane između discipliniranog i slobodnijeg izraza koji izaziva ubrzanje ritma i frenetičnu atmosferu. No, takva ritmičko-semantička uparenja su rjeđa; većina pjesama upošljava interpunkciju i veliko početno slovo, a svojevrsni stilski paraf je figura opkoračenja. Taj postupak ishoduje eliptičnost i ujedno odražava upisani kaos moderniteta ("Repetitivni ritmovi kvartova, izmaglice/ skrivaju pogone prljavih tehnologija i/ radničke barake, sledi varka: grad postoji// samo kao odrazi zdanja na staklenim/ soliterima. Od njih bivaju klanci,/ na dnu tokovi svetlosti, sa tih vrhova// prihvataš noć ozvezdanu crvenim/ signalima repetitora (...)", str. 28).

Specifikum Matovićeve Republike je pažljivo građen, nestabilan odnos subjekta i svijeta, uspostavljen procesom prijenosa. Njega bi trebalo promatrati u relaciji s pojmovima bjeline i svjetlosti  – u pjesmi Čitač autor dovodi u vezu belinu koja blešti i prenos slike, bez tona, iza kapaka (str. 34). Ako je prijenos uspješna izmjena (podražaja, reakcija) između subjekta i svijeta, u recima Republike posreduje ga međuprostor bjeline. No, kao što bijela, a to i Matović na jednom mjestu primjećuje, uvjetuje spektar boja, tako ona u zbirci, uz osjetilne fenomene, konotira ludilo, stvaralački impuls i ono što bi Kant nazvao transcendentalnom idejom, dušu (slično se, kako navodi Dinko Kreho, bijelom bojom poigrava Mateja Jurčević u debitantskoj zbirci Bijela vrata). 

Neke od formulacija – belina koja steže na ivici, reči koje izazivaju svetlost i sumnju, neprozirna belina koja upija zvuk i tišinu – sugeriraju nadosjetilni kanal koji subjekt u kratkim bljeskovima povezuje sa svijetom. No, upravo flashevi, brza semantička pretapanja, proizvode višak značenja koji izmiče potpunoj recepciji. Štoviše, motivi bjeline, blještavila i sjaja u čitatelja izazivaju deer in the headlights efekt – ne u smislu simptoma zbunjenosti i straha, nego zasljepljenosti opisanim / viđenim. 

Znakovito je i što se bjelina u jednom stihu pojavljuje kao pauza između kadrova, prekid celuloidne trake. Pa ako smo bjelinu maločas označili točkom kontakta, mjestom jasnog uvida i osjećaja, kadrove je moguće označiti mjestom otklonjenog svijeta. Otklonjenog, jer je između subjekta i njega postavljena distanca, mutno staklo kroz koje prvi drugog gleda, pa i dodiruje, iz daljine. Motivi prozora, radara, ekrana i webcama pritom umnažaju posredničku vizuru, pojačavajući iluziju 'ostakljene' stvarnosti. Paralelno, oni čovjeka (subjekt) panoptikonski izoliraju, motre u tehnologiziranom krajoliku. Kao potvrda rečenog može poslužiti pjesma Snovilište iz ciklusa Kapitalizam: 

"Noći su ozvezdane jedino/ elektroinstalacijama. Iz/ spavaćih kaveza staklenih// kula osluškuje se kruženje/ dronova: potmuli huk elisa,/ poput zenica crvene se senzori// nadzora: blagoslovi ili kletve?/ Beskrajni nizovi solitera./ Asfaltna vrelina, polusan, trola// trošna; otežani udisaji. Kakvi/ mirisi su u snu? Letnjih trava?!/ Vulkanizerskih deponija?!// U odmorištu uzgoji mišićnih/ masa. Informacije/ kajroni pod/ kapcima/ sa rubova svetova// za poverenje, bezbednosti,/ utehe: kao bulave, ras-/ prskavaju se demokratije." (str. 19)

Tu se dâ primijetiti i izraženo distopijski ugođaj zbirke. Matovićev ambijent je langovski futurističan; opkoljen zgradama i prometnicama, ovijen monokromatskim slojem dima, snijega i vlage. Slične somnambulne scenografije u proznim pjesmama Iluminacija gradio je Rimbaud (zvučne su sintagme čudovišni grad, vinsko nebo, vječni dim ugljena, travnjaci od čelika i smaragda, hodnici od crnih gaza, itd.). O gradu potonjeg Zvonimir Mrkonjić piše kao o prostoru desenzibilizirane zbilje, Babilonu modernog barbarstva (Rimbaud, Poezija, str. 77 i 79). 

Slično tome, Matovićev urbani krajolik postavljaju dvije stilske varijable – tehnički motivski inventar (uz već ispisane pojmove, navedimo kablove, mašine, fiskalne kase, pikselizaciju, HD rezoluciju, bar-kod čitače) i onaj romantičarski indikativnog vremena (uz naglašenu zimsku atmosferu, nižu se stanja južine, vreline, žestine, leta pedalj do zenita, kako Matović navodi, citirajući Ivana V. Lalića). Prostor je tako izvor i odraz subjektovog otuđenja; u njemu se nastoji doseći toplina kao mjera ljudske ugode, ali je ona uporno blokirana – raskvašena, prošlosna (topla supa djetinjstva) ili 'van ruke' (borbe za topline i trajanja). Slično je, a to sam i ranije spomenula, s bojama – izuzev crvene i plave koje odražavaju umjetni puls grada, dominiraju rubovi kolor-palete, crna, bijela i siva, čime se vizualno 'pojačava' osjećaj hladnoće.  

U ocrtano raspoloženje teksta uliježe motiv egzila (ili bekstva, neizlaza, nemogućnosti bivanja ovde i sada) koji autor podupire intertekstom. Ukus aluminijuma posvećen Rastku Petroviću je nostalgični flash socijalističke stvarnosti (radnička menza, plavi kombinezoni, borosane kuvarica, str. 31), a uradak U selu Norenska evocira sužanjske dane Josifa Brodskog. Prvi od dvojice umro je u američkom egzilu gdje je radio kao vicekonzul, a drugi je, nakon rada u logoru Norenska zbog tzv. 'društvenog parazitizma', protjeran u Ameriku gdje je živio do smrti. Pišući o piscu-egzilantu, Dubravka Ugrešić egzil naziva "neurozom, nemirnom aktivnošću testiranja vrednosti i poređenja svetova, onog koji smo napustili i onog novog u koji smo stupili." No, Matovićevu subjektu, za razliku od njegovih aktera pisaca, ti se svjetovi preklapaju; oni su, kao i njegov poetički cogito, prostor paradoksa, pat-pozicija. Budući da u vlastitom svijetu ne učestvuje, ne ostaje mu drugo nego da motri i secira iz pjesničke bjeline.

Još jedna stvar otkriva se s one strane subjekta. Opisanoj zbilji pripadajuća je pervertirana duhovnost, uz mjesta i ikonografije prepuštene kapitalističkom postrojenju ("Znak ribe postoji još samo na konzervama", str. 26). Pritom se derutna crkva (str. 26) doima kao ostatak nekog prošlog svijeta, a Ezekielov citat suvremeni društveni kontekst postavlja uz onaj starog Jeruzalema i upućuje na njegovu propadljivost, nužnu smjenu 'dobrih' i 'loših' vremena. Ipak, čini mi se kako ta proročka dimenzija (može joj se pridodati i opomena anđela o blizini smrti u pjesmi Muke po sumnji) potpuno automatiziranom svijetu (p)ostavlja neku višu, božansku instancu. 

Sve izloženo upućuje na to da Matovićevu Republiku odlikuje unutarnja koherentnost i širina značenjskih upisa, pa tako i interpretacijskih mogućnosti. Također, komunikativnost izraza tekst ne troši nego poziva na drugo i pedantnije čitanje. Po mom sudu, moglo je i bez pjesama Metež i Svežina, uglavnom zato što neke druge pjesme u zbirci, operirajući istim setom motiva, postižu širi imaginativni i stilski zamah. Njihovu prisutnost moguće je donekle opravdati intencijom ciklusa kojem pripadaju.

Konačno, ako se autorovu subjektu čini da će svijet ostati ležati između nas i ove hartije, nepodeljeno (str. 71), na hartije zbirke ipak je, prilično dojmljivo, unijeto i razloženo mnogo od tog svijeta i mnogo od njegovih izglednih sudbina.