Utorak
15.05.2018.

Treba da se čisti

naslov knjige Izlet u Dachau autor Marko Pavlovski
izdavač Fraktura godina izdanja 2018.



Extra_large_kameni_cvijet
Bogdan Bogdanović: 'Kameni cvijet', Jasenovac (Foto: Tomislav Medak / Flickr)
A+ A-
Ako je rimski Kolosej, kao što primjećuje Philip R. Stone, prva stvarna lokacija mračnog turizma, 20. stoljeće njegova je vrlo živa i posjećena figurativna lokacija. Dva događaja koja bi se mogla izlučiti kao dokazi te teze, različite naravi, ali slične jezovite rezonancije, svakako su černobilska katastrofa (o njezinoj turističkoj egzotici pisala je Lea Horvat) i holokaust prilikom nacističkog režima. Ostavljajući po strani etičke dileme koje fenomen mračnog turizma implicira (a koje Stone navodi u svom članku) te podrazumijevajući praksu koju pokriva – posjete mjestima individualnih i kolektivnih nesreća – pjesničku zbirku Marka Pavlovskog (1987.), Izlet u Dachau, nazvat ću pjesničkim mračnim turizmom. 
 
Objavljena u nakladi Frakture, pod paskom urednika Seida Serdarevića i Delimira Rešickog, četvrta zbirka Pavlovskog uslijedila je nakon izdanja Nebo nad Drinovcima (Naklada Vitagraf, 2010.), Загрепска анатомија на самотијата (Vig Zenica, 2013.) i Zagrebačka anatomija samoće (Zavičajna naklada Žakan Juri, 2015.) S time na umu, može se reći kako posljednjom knjigom autor potvrđuje odlučnost pjesničkih nakana, ali se i nešto zvučnije priključuje najmlađoj pjesničkoj sceni. 
 
Načelno, Izlet u Dachau mogao bi se nazvati dnevnikom holokausta, iako propituje univerzalnu ljudsku prirodu i praksu zla. Riječ je, dakle, o pjesmama koje, posuđujući obiteljsko iskustvo, dokumentiraju tijek i ideju genocida. Blago asimetričnoj kompoziciji (prvi dio Izlet u Dachau sadrži dvadeset i jednu, a drugi Božić u Auschwitzu četrnaest pjesama) supostavljena je formalna, sadržajna i ugođajna simetrija zbirke. 'Slijepe pjege' rukopisa pak formiraju neki suviše eksplicitni, patetični stihovi kojima dolazi do urušavanja čitavih pjesničkih jedinica.
 
Formalne odlike – odmjerenost i kratkoća, poentiranje u zadnjem stihu, dosljedno su provedene u većini zbirke, a dobro ih pokazuje pjesma Neću vam govoriti o proljeću: "Neću vam govoriti o proljeću/ jer mnoge su riječi procvale na tom polju./ Neću vam govoriti o proljeću/ niti o blagoj omamljenosti pod travanjskim/ suncem što prelije nas mlazom tekućeg srebra./ Neću vam govoriti o proljeću/ što dolazi nakon zime razuma -/ nedavno su iz zemlje iznikle,/ kao opomena nama probuđenima,/ plinske komore Sobibora." (str. 39)
 
Lirski prosede 'malih pomaka', pomne, ali ne i destruktivne redukcije stiha, proveden je i u nešto duljim uracima – Ahasver, Il giuoco della spada, Ti koji si se vratio iz Staljingrada, Promatrao sam, Logoraši. Na stilskoj razini, zvučnim figurama ponavljanja, anafore i asonance, Pavlovski semantičkoj dimenziji pridodaje onu akustičnu. Primjer toga nalazimo u pjesmi Arbeit macht frei u kojoj zloglasni natpis s logorskih ograda 'otvara' marksističke teze o otuđenju: "Rad oslobađa radnika od ljudskosti,/ rad otuđuje čovjeka od čovječnosti,/ rad proizvodi životinje iz ljudi,/ rad je divovski crni pauk što gmiže/ po bijelom otoku usred mora krvi." (str. 29)
 
Opominjući naboj koji pjesma ostvaruje propušten je u zbirci kroz različite stilske filtere. Komadi U pivnici i Stara Hari, preuzimanjem obrasca crnohumornog vica, na ugođajnoj razini 'opuštaju' rukopis, ali i opominju savjest naroda koji, svaki put kada izgovori A možda je Židov (str. 23), perpetuira fašističke ideološke mehanizme. Pjesma Šutnja, pak, doima se kao lirska elaboracija onoga što je Hannah Arendt u povijest filozofije upisala kao banalnost zla:
 
"O čemu šutimo kad šutimo/ i što nam pripovijeda naša šutnja?/ Tišina je najglasniji od svih zvukova,/ uhu kao vododerina kućnom prilazu./ Da povičem glasno usred iličkoga/ poslijepodneva/ „HEIL HITLER!!!"/ o čemu bi vaša šutnja govorila -/ o suprotstavljanju?/ Ili pak, odobravanju?" (str. 27)
 
Ideja kolektivne krivnje na sličan način utkana je u pjesme Praška ulica, Inge, 'Nebo je orao'. Situacije srama i groze na drugim mjestima prikazane su sentimentalnije, ucrtavajući prostor buduće nade i oprosta. U pjesmama Via Ghega i Pijanist, proces čišćenja provodi se putem glazbene ("Otac moga nećaka, posljednji svoga roda/ sjedne pred klavir i dodirne Bacha/ te cijela Via Kavana utone u svjetlo/ (...)", str. 13), a u pjesmi Jasenovac putem kiparske umjetnosti ("Izrastao je jednoga dana/ usred močvare/ kameni cvijet./ Svaka njegova latica/ bezbroj kapi posljednje krvi/ istisnute skupa sa životom. (...) Jednoga će dana izrasti/ usred močvare/ cvijet/ koji neće biti od kamena." str. 41). Bogdanovićev Kameni cvijet trebao bi, u kontekstu ove priče, iskupiti čovječanstvo, obnoviti narušeni životni ciklus.
 
Čitajući Izlet nemoguće se odmaknuti od književnih, filozofskih i popkulturnih naslova koji su, svaki u svom medijskom i stilskom ključu, iznijeli misao o ratu. Pjesma Pijanist, primjerice, mogla bi evocirati istoimeni dramski film Romana Polanskog, komad Forever Young morbidna je parafraza antihladnoratovske himne Alphavillea, pjesma Ti koji si se vratio iz Staljingrada posveta priči Miljenka Jergovića Staljingrad (scenografija jednog romana), a Pjesma Ani poetski spomen-kamen vjerojatno najpoznatijem simbolu nacističkog stradanja, Anne Frank. Ovaj mozaik sastavlja i već spomenuta misao Hanne Arendt, prethodeća joj radikalnost zla Immanuela Kanta, i niz proznih naslova od kojih se u mojoj biblioteci posebno ističe onaj Imrea Kertésza, Čovjek bez sudbine
 
Tu mentalnu 'slikovnicu' Pavlovski pobuđuje ujednačenom 'slikovnicom patnje'  - motivima logora (Risiera, Buchenwald, Dachau, Jasenovac, Auschwitz, Mauthausen...), ikona (Hitler, Josef Mengele, Anne Frank) i ikonografije nacističkog režima (svastika, Hugo Boss uniforme, žuta zvijezda). Spomenute tradicijske uplive, na razini pojedinačne pjesme, koristi kao reference, zaodijeva u autorska rješenja.
 
Motiv Boga, s obzirom na veličinu užasa koja uvijek transcendira ono svjetovno, u Izletu je stavljen u zagrade. Ipak, u pjesmi Vlak za Treblinku pojavljuje se kao logoraš-veteran, poniženi Židov koji se među svojima natiskuje u vlaku za poljski logor, dok je u Logoraševoj jadikovki izmješten iz tog u kontekst molitve. U oba slučaja riječ je o bogu, ne indiferentnom, već potpuno nemoćnom pred najvećom ljudskom mašinerijom zla. Prema viziji autora, njegovu moć praštanja preuzet će pjesme (Ti koji si se vratio iz Staljingrada, str. 35 i 36), a uveseljavanje duhova u vječnosti vršit će djed lirskog subjekta (Na Kozali, str. 33).
 
Na kraju, stihovima pjesme Uzaludna molitva za Adolfa Hitlera objasnit ću ono što sam uvodno nazvala 'slijepim pjegama' rukopisa: 
 
"Adolfe, jesi li zaplakao/ u tmini svojih uvjerenja,/ jesi li si odgrizao jezik u deliriju,/ jesi li slomio šake/ udarajući o hladni mramor istine,/ o smrznutu zemlju spoznaje,/ o spaljenu berlinsku ulicu,/ o zidove svog urušenog bunkera?/ Adolfe, jesi li se pokušao očistiti od sebe sama?/ Adolfe, jesi li se pokajao?" (str. 37)
 
Uspjele naturalističke slike Hitlerovog samoranjavanja urušene su sintagmama tmine uvjerenja i čišćenja od sebe sama. Ono što je autor mogao uokviriti mekšim, manje dramatičnim stihovima koji bi zauzvrat snažnije odjeknuli, riješio je očekivano, artikulirajući spoznaje koje smo davnih dana pripisali najvećim ratnim zločincima (tmina uvjerenja) i što smo, prisjećajući se njihovih žrtava, barem jednom zamislili kao scenarij (čišćenje od sebe sama, pokajanje). Tako se na ovom i još nekoliko mjesta u zbirci (npr. Izlet u Dachau, Božić u Auschwitzu i Zvao se Nikola), umjesto autentičnih, pojavljuju pjesnička opća mjesta koja, nažalost, čitavu pjesmu odvlače u prostor banalnog.
 
Izuzev toga, riječ je o djelu koje bi se, s obzirom na konceptualnu dorađenost, moglo označiti solidnim 'pjesničkim projektom'. Njegov soundtrack, pak, mogla bi biti mantra istoimene pjesme Ekatarine Velike – treba da se čisti.

POVRATAK NA VRH STRANICE