Feminizam bez iskoraka

Rumena Bužarovska: Moj muž (VBZ, Zagreb, 2016; S makedonskog preveo Ivica Baković)

Natalija Miletić: Nisam (Algoritam, Zagreb, 2016)

***

U toku ove godine, u izdavačkim kućama VBZ i Algoritam objavljene su dvije zbirke priča koje za temu imaju položaj žene u privatnoj i od nje neodvojivoj javnoj sferi. Jedna od njih je treća po redu zbirka makedonske spisateljice Rumene Bužarovske Moj muž, dok je zbirka Nisam prva knjiga autorke Natalije Miletić. 

Obje spisateljice djeluju u polju postjugoslovenske književnosti. Naime, ovo je druga zbirka Bužarovske prevedena na BHSC jezik, a pojedinačne priče su joj objavljivane u više regionalnih književnih časopisa. Ova je autorka gostovala u Beogradu u okviru programa Krokodilove 'Kuće za pisce', a bila je prisutna više puta i u Hrvatskoj na promocijama svojih knjiga. Miletić je, s druge strane, do sada gradila svoju karijeru u regiji uspješnim učestvovanjem na mnogim natječajima za najbolju kratku priču, gdje je, između ostalog, dobila nagradu za kratku prozu časopisa Ulaznica.

Osim generacijske bliskosti (uzimajući u obzir da Bužarovska ima nešto veće književno iskustvo) i usmjerenosti na regiju rađe nego samo na uskonacionalne književne okvire, ovim dvjema autorkama zajedničko je prije svega to što u svojim zbirkama tematizuju feministička pitanja. Ipak, iako tematski srodne, ove zbirke se na poetskom nivou razlikuju. 

Na nivou strukture zbirke u cjelosti, ali i stila pisanja, zbirka Moj muž fokusiranija je i vještije uobličena. U pisanju Bužarovske očigledan je uticaj karverovske, ili još konkretnije, a u vezi sa akcentom na feminističkim perspektivama, poetike Alice Munro. Za razliku od nje, Miletić piše priče koje su često na granici sa čudnovatim, grotesknim, i teže nekoj vrsti začudnosti. 

U svojim najboljim momentima, Miletić uspijeva da prikaže složenost privatnog prostora, kao prostora žene, koji je ograničavajući, ali u kojem se ujedno otvaraju prostori za subverziju, što podsjeća i na foknerovske priče. Takođe, Miletić posvećuje pažnju savremenim temama poput opsesivne usmjerenosti na zdrav život, koje potom vješto dekonstruiše, ukazujući na pukotine u samom diskursu o tim praksama koje propisuju kako da živimo, kako da izgledamo i kako da se ponašamo u skladu sa svojim rodom. Mada nema tu vrstu tematske fokusiranosti na nivou zbirke, kao što je slučaj sa zbirkom Bužarovske, na nivou pojedinačne priče očigledno je da je Miletić uspješno usvojila osnove žanra, te da gotovo u svima pričama uspijeva da poentira u završnici.

Mada su priče u obje zbirke pripovijedane iz ženskog ugla, obje autorke uspješno izbjegavaju zamku da žene prikažu samo kao pasivne žrtve patrijarhalnog sistema. S jedne strane, one ukazuju na neravnopravan položaj žena, ali prikazuju i različite načine ženskog otpora. Stoga obje vrlo nijansirano prikazuju žensko-ženske porodične, (ne)prijateljske, ljubavne odnose. Žene nijesu samo saveznice jedne drugima, mada ima i takvih primjera, već su suparnice, po generacijskom osnovu, ekonomskom ili emotivnom. Tako je odnos između majki i ćerki izraženo dinamičan, jer ćerke žele da se oslobode majčine sjenke, ali u toj želji čine fatalne greške, koje se prenose i na njihove ćerke, tako da na kraju postaju istovjetne svojim majkama, čime se krug zatvara.

Zajednička prednost obiju zbirki jeste to što su korektno napisane, te što spisateljice građi pristupaju iz jasno definisanog feminističkog ugla. Međutim, baš iz tog ugla moguće je uočiti i ograničenja koja Bužarovska i Miletić nameću tekstu izborom određenih tema i načinom na koji se one problematizuju. Naime, teme kojima se ove autorke bave (poput centralne teme bračnog i porodičnog života u zbirci Bužarovske, ili odnosa žene i prostora, suodnosa žena), te način na koji im se pristupa, jesu neke od tema aktuelnih tokom izbijanja tzv. drugog talasa feminizma, 1950-ih godina, gdje je ženski identitet još uvijek percipiran kao uniforman, bez osvješćivanja njegove intersekcionalnosti i performativnosti.

S tim u vezi jeste i to što se u obje zbirke ženski identitet zadržava u okvirima patrijarhalnih uloga supruge, majke i ćerke. Čak i kada se sporadično uvodi lezbijski identitet, ni on ne nanosi veću štetu dominantnoj heteronormativnosti. Najveći iskorak u pravcu uvođenja višeslojnih identiteta jeste insistiranje na žensko-ženskim odnosima i ukazivanje na to da i žene djelaju, da nijesu samo žrtve. Drugim nivoima identiteta, poput klasne pozicije ili 'nacionalnih' identiteta, ne pristupa se sistemski, već se oni pojavljuju tek sporadično. 

Tako se stiče utisak, u slučaju obje zbirke, da na položaj žene u društvu, kao isfrustrirane, nesrećne, u napetom odnosu sa drugim ženama, potencijalnim konkurentkinjama, utiče nekakav 'univerzalni' patrijarhat, bez konkretnog društvenog i kontekstualnog uzroka i određenja. Usljed takvog prikaza patrijarhalnih odnosa, nema mjesta ni za neki iskorak kako u sadržaju, tako ni na formalnom nivou kod ovih zbirki. Stoga izostaju i savremenija preispitivanja onoga što se podrazumijeva pod uniformnim 'ženskim' identitetom.

Mada je pisanje u poetskoj liniji Carvera i Alice Munro, a ne recimo Mirande July, svjesni izbor Bužarovske, riječ je o umjetničkom odgovoru na ženski identitet koji je već ušao u mejnstrim i koji više nema onu dozu snage da provocira i ekspresivnosti kakvu je imao kada je ta poetika bila na vrhuncu. S druge strane, u kontekstu postjugoslovenske književnosti, pozivanje na karverovsku poetiku ili, u ovom slučaju, na feminističke varijacije te poetike, odavno je postalo opšte mjesto. Stoga i zbirka pretežno odaje utisak uspjele stilske vježbe.

Na drugoj ravni, uvođenjem feminističke perspektive, ali ne na način koji bi ozbiljnije ugrozio ili preispitao dominantnu mušku poetiku, već uglavnom slijedeći njen trag, i dominatna poetika se legitimizuje kao ona koja je (lažno) rodno senzibilna, pri tome ne gubeći svoju dominantnu poziciju.

Zbirke Moj muž Rumene Bužarovske i Nisam Natalije Miletić svakako zaslužuju pažnju publike, a ove dvije autorice su pokazale i da nijesu bez književne vještine. Ipak, u kontekstu savremenih feminističkih teorija, s jedne strane, kao i regionalne postjugoslovenske književnosti s druge, ove je zbirke priča moguće čitati i samo kao veoma korektno napisanu, ali ne previše ambicioznu i nedovoljno originalnu i hrabru književnost, koja se najvećim dijelom zadržava u domenima poetičkog mejnstrima.