Ponedjeljak
27.03.2017.

Dosada književne korektnosti

naslov knjige Specijalna potreba / Knjiga žalbe autor Lada Vukić / Ivica Ivanišević
izdavač VBZ godina izdanja 2016.



Extra_large_coelho
Foto: symphony of love / Flickr
A+ A-
 
Lada Vukić: Specijalna potreba (VBZ, 2016.)

Ivica Ivanišević: Knjiga žalbe (VBZ, 2016.)

***
 
Lingvist i književni teoretičar Roman Jakobson dao je vrlo efektnu definiciju književnosti: "organizirani čin nasilja nad običnim govorom." Čin književnosti je nasilan zato što izvrće načine na koje mislimo. Svaki je pojedinac iz nekog društva uronjen u kulturu u kojoj biva podmetnut različitim diskurzivnim praksama. Uloga je književnosti da te ustaljene načine mišljenja izvrće, da pruža mogućnost radikalno drugačijeg mišljenja. 
 
Budući da je njena priroda radikalna, književnost ne bi smjela moći biti korektna, a upravo mi taj atribut pada na pamet kada govorim o dvjema knjigama, dobitnicama nagrade VBZ / Tisak Media za najbolji roman 2016. godine. To su romani Lade Vukić, Specijalna potreba te Ivice Ivaniševića, Knjiga žalbe.
 
Radi se, ustvari, o dva književna ostvarenja koja su na prvu ruku prilično dopadljiva. Specijalna potreba prvi je roman spomenute autorice koja je prije pisala priče i bajke za djecu. Roman je to o dječaku Emilu, desetogodišnjem pripovjedaču koji boluje od poremaćaja u komunikaciji zvanog selektivni mutizam. Osim toga, dječak teško hoda (ima posebno izrađene ortopedske cipele), a i percepcija svijeta i uočavanje uzročno-posljedičnih veza su mu otežani. S druge strane, Emil je jako osjetljiv dječak koji se svijetu predaje intuitivno, a izdvaja se i po nevjerojatnoj sposobnosti sluha (čuje, primjerice, kucanje srca fetusa u ljudskoj utrobi). Živi sa samohranom majkom koja je i ekonomski deprivirana te jedva krpaju kraj s krajem, a ni tzv. institucije i okolina im baš ne ide na ruku: obrazovni sustav nema razumijevanja za klince s posebnim potrebama, socijalna radnica puše za vratom, šef gnjavi i seksualno napastuje, susjeda zabada nos...
 
Specifičnost je ovog romana što je ispripovijedan iz perspektive djeteta koje ima poremećaje u razvoju, i to je to napravljeno prilično uvjerljivo. Tako pripovijedanje često prerasta u odlomke struje svijesti s čestim analeptičnim momentima (flashbackovima) koji u obliku relativno kohezivnih i zaokruženih ekskursa čine dobar dio pripovjednog materijala. Emilov unutarnji monolog prati posebnu asocijativnu logiku koja se podjetinjuje nizanjem kratkih rečenica ili nezavisnih surečenica: "Smirio sam se jer je apoteka dućan drugačiji od onog s hranom. Sve miriše. Sve je čisto. Nije zagušljivo." Kao što je vidljivo iz citiranog odlomka, mali pripovjedač ističe mnoge svoje osjete te, na razini utvrđivanja istine o svijetu, uglavnom naglašava ono što je očito.
 
Spomenutom odnosu s majkom poklonjeno je najviše prostora te je on odista autentičan i uvjerljiv. Međutim, baš svi ostali likovi su tipski i slabi, a pripovjedaču ili pomažu ili ga uvaljuju u nevolje. Iako uvjerljiv, govor selektivnog mutizma zagušuje sve ostale postupke u djelu, tako da osim njega ovaj roman ne nudi skoro ništa. Na razini priče motivacija je upitna u nekoliko navrata, što je najbolje vidljivo na primjeru lika dilera, koji je naprasno uveden i izveden iz priče. Na stilsko-simboličkoj razini posebno je diskutabilan kraj romana i slika ptice u krletci koja samo treba raširiti vrata i poletjeti, što je preočita i prebanalna aluzija. Sve u svemu, dojma sam da je ovaj roman svojim potencijalom pripovjedačeva glasa mogao i trebao mnogo više od pristajanja na plošne likove, nedorađenu priču i patetičnu metaforiku.
 
Drugi je laureat roman pod naslovom Knjiga Žalbe. Radi se o primjeru rezidencijalne književnosti (takozvana "štiftungsliteratura", u okviru kojeg ga je pročitao Boris Postnikov). Osim njega, o romanu je pisao i Dinko Kreho, koji je potpuno u pravu kada kaže da roman (barem na razini priče) djeluje puno bolje kada ga se prepričava: četvoro pisaca našlo se u književnoj rezidenciji pored nekog rumunjskog seoceta. Oni su redom: Petar Grah, pisac western romana iz Hrvatske; Aimée Kuusisto, spisateljica horor-krimića iz Finske; Vasilij Pankratov, pisac neorealističnih romana o Sovjetskom savezu; Zdena Zahradníková, metafizička pjesnikinja iz Češke. Roman je kompozicijski uobličen u niz dnevničkih zapisa svih sudionika rezidencije (od 5. do 29. travnja), a pripovjedač na kraju prilaže i 'press-cliping' o književnim djelima nastalim na rezidenciji.
 
Podnaslovljen kovanicom 'Eroteska', Knjiga žalbe prati odnose likova i njihova posrtanja, dvojbe, seksualne fantazije i kontakte itd. Kao što je spomenuto, kad ovako prepričamo radnju Knjiga žalbe djeluje kao simpatično i zabavno štivo. Međutim, roman u svojoj cjelini pruža jako malo. Kao prvo, sav se 'šarm' kompiliranja različitih pripovjednih glasova gubi u krajnjoj nedorađenosti. Svi oni imaju eventualno dvije i pol osobine (Hrvat je zbunjen i 'duhovit', Finkinja introvertirana i zavodljiva, Rus anakron i bahat, Čehinja pijana i sjetna) pa se slažem s Krehom kad kaže da oni nisu čak ni karikature. 
 
Kao drugo, Ivanišević cijelim romanom inzistira na pokušajima humora čija se blaziranost očituje kako na razini leksika (npr. "friga mu se"), tako na razini sadržaja. Tu je katkad (auto)ironičan ("Književni klasik sjeo je uz beznadno škrabalo, to jest mene..."), a katkad pritajeno ili malo manje pritajeno mizogin ("Da, sada mogu s punim pouzdanjem reći: njezina ljupka središnjica nije ni pirsana ni hortikulturno zapuštena. Uredno je oštucana..."), ali u svakom slučaju neduhovit. Nešto su uspjelije dramaturški momenti koji vode komediji situacije ili zabune, ali i oni kao da su pisani za kakav sitcom. Sve u svemu, roman sa četiri pripovjedna glasa i potentnim dramaturškim postavom mogao je i morao više od pristajanja na nekoliko loših fora koje izbacuju likovi-skice. 
 
Možemo zaključiti da su laureati imali potencijala biti punokrvni književni tekstovi. Oni nisu potpuno loši (pogotovo Specijalna potreba), a njihovi autori nisu književno nepismeni. Međutim, oni svojom formom i strukturom – nedorađenim likovima, banalnom radnjom, dosadnim humorom i diskurzivnom patetikom – reproduciraju mainstream dosadu specifičnu za srednjoklasnu definiciju 'lijepog' u književnosti. Drugim riječima, ovi romani povlađuju čitateljskom sloju koji će se zadovoljiti ako pročita nešto što je odmjereno i nazovi-duhovito. 
 
Da je, recimo, glas pripovjedača s mutizmom završio u stenjanju ili mucanju, da je humor Ivaniševićevog pripovjedača izašao iz neinventivno-mizoginog i prešao u punokrvni humor u kojem se slabi smije jačem, mogli bismo govoriti o pravim književnim tekstovima, onima koji izmiču diskurzivnoj logici u koju nas uranja 'kulturna logika kasnog kapitalizma'. Ovako, kako bi rekao Dean Duda: "Kakva srednja klasa, takvi romani."
 
Što se tiče ovih tekstova kao društvenih fenomena, sama činjenica da su odabrani za dobitnike VBZ / Tisak Media nagrade (za najbolji neobjavljeni roman, vrijedne 100.000 kuna) predstavlja problem. Žirirali su Zoran Ferić (predsjednik žirija), Strahimir Primorac, Jagna Pogačnik i Milo Stojić, što su imena koja bi svojim renomeom morala jamčiti bolji odabir. S druge strane, moguće je da na natječaj zaista nisu pristigli tekstovi uzbudljiviji od nagrađenih.

Bilo kako bilo, možda je radikalna književnost prevelik zahtjev za izdanja na čijim se posljednjim stranama nalazi reklama za Janu, vodu s porukom Paula Coelha.
POVRATAK NA VRH STRANICE