Ponedjeljak
29.09.2014.

Divan dan za iluziju




Extra_large_kristina_divan_dan_za_iluziju
A+ A-
Marko Gregur: Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, Zagreb, 2014.)
Ilija Barišić: Sitne podvale (Zigo, Rijeka, 2012.)
 
Iskustvo čitanja jedinstvena je iluzija koju gradi i razgrađuje čitatelj. U naoko jednostavnom i automatiziranom procesu čitanja simultano se odvija više različitih radnji prepoznavanja, selekcija i povezivanja – čitateljeva svijest prebire po društvenim i kulturalnim kodovima, svim dotad pročitanim tekstovima, uspoređuje ih, a pritom pamti te reducira novo štivo – a sve samo kako bi razumjela i interpretirala tekst. 
 
No da bi navedenu iluziju održao, ali tako da nas ne odvede u trivijalnost (kao što je naglasio Wolfgang Iser na fonu teorije recepcije), tekst mora sadržavati mjesta koja će nas iznenaditi i iznevjeriti – čime bi nas tjerao na daljnje čitanje i kreativnost. 
 
Težak je to zadatak, posebice kada je u pitanju realistična književnost, i to ona koja se bavi svakodnevnim situacijama, inzistirajući na isječcima iz života običnih ljudi: situacijama s kojima se možemo lako poistovjetiti i na koje nailazimo na svakome koraku. Ipak se mnogi autori, posebice oni mlađe generacije pisaca, odlučuju na taj nezahvalan pothvat. 
 
Tijekom nedavnog mi je čitanja tako nastalo simptomatično premrežavanje dvaju tekstova; riječ je o dvjema zbirkama kratkih priča, dvama mladim hrvatskim autorima koji su tek počeli objavljivati, te o realističnome, klasičnome pismu koje nam ono poznato želi predstaviti na nov i zanimljiv način. Prva je knjiga, Sitne podvale Ilije Barišića, objavljena 2012. godine u sklopu projekta riječke udruge Katapult čiji je cilj promicanje kreativnosti mladih te promoviranje mladih autora i autorica. Druga je Divan dan za Drinkopoly Marka Gregura, objavljena 2014. kao rezultat pobjede na Algoritmovom i Zarezovom natječaju Prozak 2012. godine. 
 
Uz očigledne podudarnosti, već je na prvim stranicama moguće zamijetiti poetičku bliskost dvaju autora: oba se fokusiraju na spomenutu neposrednost svakodnevnih situacija kroz koju nastoje razviti priče o besmislenosti ljudskoga ponašanja i donijeti kritiku korumpiranoga, kapitalističkoga društva.

I Barišić i Gregur svoju inspiraciju pronalaze u notornim događajima, poput pijanke, vožnje autobusom ili rasprave na Facebooku, te u njima prepoznaju potencijal za načinjanje aktualnih tema, posebice onih koje se tiču hrvatske stvarnosti, kao što su nacionalizam, gospodarska kriza, vjerski fanatizam, besperspektivnost mladih ljudi, itd. Pritom oba autora računaju na humor i ironiju, nastojeći svoje čitatelje nasmijati apsurdnim situacijama, a često i pobuditi suosjećanje za likove koji su se našli u njima. 
 
Očigledno je kako se obojica još vrzmaju u stvaralačkim počecima, rekreirajući našu stvarnost i pritom najčešće ne donoseći ništa novo, ništa što bi nas doista natjeralo na to da tu stvarnost sagledamo drugačije. No unatoč tomu postoji značajna razlika u kvaliteti ovih dviju knjiga, pri čemu iskaču Gregurova veća dosjetljivost, nepredvidljivost i dovitljivost u izgradnji priče.
 
Najbolje se to može vidjeti usporedbom priča u kojima se ova dvojica pisaca koriste istim ili sličnim narativnim tehnikama ili motivima. Tako je, primjerice, zvonjava portafona te lijenost i otpor protagonista prema otvaranju vrata potka za Barišićevu priču 'Portir' i Gregurovu priču 'Flaš Gordon i ja'. Međutim, dok nas Gregur nasmijava svojim inteligentnim dosjetkama čineći svoj lik kontradiktornim, a priču satiričnom, Barišić ostaje na izvještajnom prikazu i, iako je vidljiva namjera da to učini, ne uspijeva probuditi satiru ni ostvariti potrebnu kompleksnost.
 
Jednako tako, Barišićeva priča 'Sućut' predstavlja neku vrstu komedije zamjene, što bi trebalo izazvati smijeh i čuđenje u čitatelja, no on ne uspijeva iskoristiti taj potencijal: nema gradacije ni snažnog zapleta, sve ostaje vrlo notorno. Gregur nas na sličan način u priči 'Poziv na bis' svim naznakama navodi na jedno tumačenje, da bi se na kraju otkrilo kako je riječ o nečem sasvim drugačijem (pištolj / prsten), u čemu je mnogo spretniji te na kraju ipak uspije iznenaditi.
 
Naime, iako oba autora pripovijedaju o vrlo poznatim situacijama, Gregur dolazi do određene slojevitosti i svog čitatelja dovoljno dugo ostavlja u neizvjesnosti, kao što to radi u ponajboljoj priči u zbirci pod imenom 'Jean Abeilleres'. Također, u svojim pričama nastoji ukazati na naličje banalnih životnih situacija, odnosno, nivelirati vanjsko i unutarnje, što mu uglavnom i polazi za rukom. 
 
Naime, provodni je motiv njegovih priča alkohol, zbog čega je i odabran ironičan naslov zbirke, i u njima se pije za utjehu, zabavu, razonodu, zaborav, hrabrost – a autor upravo notornost takvih trenutaka iskorištava za otkrivanje motivacije lika, isticanje opsesivne misli ili promjenu čitateljeve emocije. Međutim, pomirljivost i popuštanje njegovih likova dovode do balansiranja odnosa u njegovim pričama, što onemogućuje stvaranje onog potrebnog trenutka napetosti, određenog vrenja u priči koje bi izmijenilo poredak stvari, a tako i naše viđenje svijeta.
 
Barišićeva pak spisateljska nezrelost ide i do osnovne razine pa autor greškom zamjenjuje imena svojih likova, što je jasan dokaz nedostatka intenzivna rada s tekstom. Također, on nas nastoji očuditi već odavno iskorištenim postupcima, poput opisivanja 'barenja' djevojaka kroz sportsku metaforiku. Umjesto da određenim odmakom upozori na naličje pogrdnoga ponašanja ili svoje likove učini barem simpatičnima, priču završava slabom porukom kojom je ne uspijeva podcrtati, kao, primjerice, u 'Finalu kupa': "I loše su utakmice sastavni dio igre, sastavni dio života." 
 
Barišić je jednom prilikom izjavio kako je kratku priču mnogo lakše napisati od romana, i možda u tome shvaćanju leži njegova greška. Koncizna forma kratke priče može zavarati, jer se u njoj skriva nevjerojatan potencijal da se nešto posebno istakne, preokrene, izokrene, zasiječe. Danas mnogi pisci kratke priče neorealističkoga, minimalističkoga stila kao svoj uzor spominju Raymonda Carvera, američkoga majstora toga oblika. No njihova se bliskost često može pronaći tek u seciranju svakodnevnih situacija, ništa od Carverove odlične psihologije likova, njegova intenziteta, čudesnoga spoja običnosti i neobičnosti ne nalazi se u tim novim pričama.
 
Nažalost, i ova dvojica mladih autora daleko su od ostvaraja iluzije koja bi nam se mogla trajno zavući pod kožu. Barišić ne uspijeva čak ni ostvariti pomak koji bi naše čitanje učinilo uzbudljivijim, dok je Gregur vrsniji pripovjedač koji će nas ipak zadržati uz knjigu. Pobjednik Prozaka predstavio se tako jasno profiliranim stilom i pronašao slojevitost u naizgled običnome, vodeći se idejom kako za pisca ne postoji nevažan trenutak, nego samo kriva interpretacija. 
 
I trivijalnosti, ma kako sitne bile, mogu pokrenuti našu kreativnost i imaginaciju, no ako nas stvarana iluzija ne odvede dovoljno daleko, ako u njoj nailazimo tek na poznato i očekivano, pojavit će se posvemašnja ispraznost, kao u Barišićevoj knjizi. Da bi ta dinamična iluzija opstala, tekst je mora podrivati iznevjeravanjem našega očekivanja u određenoj mjeri – iznenadnim preokretom, fascinantnom poentom, izuzetnim karakterom – a to je ono na čemu će mladi autori svakako morati još raditi.

Kristina Špiranec
foto: Stuart Grout

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.
POVRATAK NA VRH STRANICE