KRITIKA 141: Mića Vujičić
Osnovni problemski čvor romana predstavlja pitanje identiteta, koje Vujičić zapliće nenametljivo, ali dosljedno.

Osnovni problemski čvor romana predstavlja pitanje identiteta, koje Vujičić zapliće nenametljivo, ali dosljedno.
Iako naslov 'Bilo nam je tako lijepo' nosi u sebi melanholičnu konotaciju, čitav roman bi se pre mogao posmatrati kao ironizacija ove rečenice.
Krušvarov junak Anđelko, nije ništa drugo do 'papirni junak', protagonista sa velikim 'P', odnosno puka literarna konstrukcija.
U 'Uvodu u smiješni ples' za protagonistu, tj. samog Perišića biti slobodan znači živeti 'male slobode'.
Mali deo tekstova u knjizi predstavljaju priče izuzetno visokog kvaliteta, a dobar deo predstavljaju prozne crtice kojima često nedostaje jasna motivacija.
Sukob i izgradnja vlastitog identiteta neke su od osnovnih tema knjige koje se reflektiraju i obnavljaju na jezičnoj, formalnoj razini.
Da li je kolaboracija advertajzinga i književnosti moguća? I čemu to uopšte služi?
Marković se fokusira na 'univerzalnu Drugost' istražujući jedinstvena iskustva koja tvore pojedinca i koja ga obilježavaju kao različitog od ostalih.
Autor uspeva da izbegne sve one jevtine podmetačine na koje pristaju toliki dečiji pisci kad pišu o svom detinjstvu.
Paradigmatski lik žene kojeg Milana Vlaović uspostavlja u svom romanu, nije osobito pametan tip žene.
Na tekstu je rađeno upravo onoliko koliko je bilo potebno da se on upriliči za večernju zabavu srednjeg sloja u Zagrebu ili bilo gde drugde na ovim prostorima.
Trideset godina nakon Krležine smrti sve "u ovoj našoj jadnoj maloj austrijskoj garnizoni" nepopravljivo je isto.
Pogled je bačen na završene priče i zaključene kolekcije, a ima i ponešto od prijateljskih polemika o boljim i lošijim albumima, muzičkim ukusima i starenju.
Crvena nit autobiografske knjige Radeta Jarka nije toliko njegov bogat kopulativni život i evropske erotske avanture već stara dobra i patetična potraga za ljubavlju.
Ono što izdvaja Ferčecov roman u odnosu na brojne ratne romane je snažan, ličan, egizstencijalistički pristup.
Eseji Mirka Kovača predstavljaju književno svedočanstvo istorijskog perioda koji je nastupio raspadom Jugaslavije.
Zaplevši se u raspetljavanje narativa, autor je zaboravio na ono što je činio tokom pripovedanja – na zadevanje, podsmevanje, cinizam, ironiju i satiru.
Homerski su mitovi za pojedinca, kao i za društvo, daleko zdraviji od Sokratove dijalektike.
Poopćavanje rata koji nedefinirano čuči u pozadini i natkriljuje sve postupke junaka danas više nije dovoljno . Niti zanimljivo.
'Psi na jezeru' ne donose nikakav pomak u ideološkoj dimenziji autorske poetike, a ne donose ga ni na njenim drugim planovima.