Utorak
26.05.2015.

Velike vizije i relativno konkretne mjere




Extra_large_8066863117_61b1ccbd93_z
A+ A-

Kada bismo odlučili napraviti analizu prvih rečenica novinarskih tekstova u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina, vjerujem da bi došli do nečeg na prvi pogled nemogućeg – čestog ponavljanja iste rečenice kod različitih autora. No ako znamo da je ta rečenica slavni citat Winstona Churchilla koji glasi: "Ako neki problem ne želiš riješiti, osnuj komisiju!", stvari postaju mnogo jasnije.

Churchill je bio pragmatičan političar koji se kroz četiri desetljeća političkih neuspjeha, poraza i fijaska uporno i neprestano vraćao na političku pozornicu, neka vrsta britanskog anti-Budiše, koji je odbijao ulogu ucviljenog pravednika i nikad nije uvrijeđeno zdvajao zbog gubitka fotelje već je odmah kovao planove za trijumfalni povratak, kojih je bilo ohoho. Zato se još jedan poznati Churchillov citat  - "Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam" - ne čini tek kao isprazna frazetina za knjigu lijepih izreka i sentenci.

Tekst o Prijedlogu Nacionalne strategije poticanja čitanja nismo posve bezrazložno započeli s ovim poznatim citatima. Jer ako je ovaj prvi više opće mjesto i naoko efektan način ulaženja u problematiku, drugi citat je vjerojatno zanimljiviji kada govorimo o dokumentu kojeg je donijela radna skupina koju je osnovalo Ministarstvo kulture. Čak ako i Nacionalna strategija za poticanje čitanja (NSPČ) i ne postigne značajniji uspjeh, a vjerojatno neće, barem je riječ o nekakvom pokušaju. Slijedom logike tog citata, uspjeh se neće mjeriti time je li Strategija bila efikasna već time da se stalno nešto pokušava. A ovaj prvi pokušaj je dokument od svojih četrdesetak stranica pod nazivom "Prijedlog nacionalne strategije poticanja čitanja (2015-2020)", koji bi trebao poslužiti kao okvir ili širi nacrt u kojem su naznačeni konkretni planovi. ("Prijedlog" možete pročitati na stranici Ministarstva.)

Naime, postojala je stvarna bojazan da će se i ovaj nacrt pretvoriti u puko nabrajanje ciljeva, odnosno općih mjesta bez ikakvih jasnih, konkretnih i razumnih planova djelovanja. Kao na televizijskim predstavljanjima političara neposredno prije izbora, kada vrli kandidati izlažu svoje revolucionarne ideje otprilike ovako: "Moj plan u idućem mandatu je pokrenuti gospodarstvo, smanjiti nezaposlenost, povećati izvoz, smanjiti uvoz i spriječiti odlazak visokoobrazovanih mladih ljudi iz Hrvatske!"

No u komisiji su sjedili i neki ozbiljni i stručni ljudi pa se pokazalo da je bojazan ipak bila neopravdana. Na izradi je radilo povjerenstvo sastavljeno od trideset članova koje je imenovala bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, a prema područjima rada formirano je šest skupina: 'Odgoj i obrazovanje – škola i čitanje', 'Odgoj i obrazovanje – predškola i čitanje', 'Institucije (knjižnice i čitanje)', 'Izdavači i čitatelji', 'Hrvatski autori i čitanje' te 'E-knjiga'.

Razlog zbog kojeg je komisija i osnovana ipak nije bio črčilovske naravi, jer iako svakoj vlasti odgovara glup i neuk narod, smiješno je misliti (kao što to misle neki EPH novinari i kolumnisti) da je Ministarstvo kulture dijabolično tijelo koje će namjerno održavati status quo, tj. situaciju u kojoj su Hrvati (ovdje riječ koristimo onako kako bi to željela KGK) na samom europskom dnu kada je riječ o čitanju knjiga, pismenosti i svemu što ide uz to.

U Prijedlogu NSPČ-a iznesene su i konkretne porazne statistike, te je ukazano na korelaciju čitanja s uspjehom u školovanju i karijeri:

"Podaci u okviru istraživanja PISA 2009. pokazali su da je, kada je riječ o čimbenicima vezanima uz karakteristike učenika, čimbenik koji ima najveću korelaciju s postignućima u čitalačkoj pismenosti – čitateljski angažman (čitalačke prakse i odnos prema čitanju). Ta je korelacija izraženija nego korelacija između čitalačke pismenosti i socioekonomskog statusa. Istraživanje je pokazalo da učenici s visokim čitateljskim angažmanom, a niskog su socioekonomskog statusa, postižu osjetno bolje rezultate u čitalačkoj pismenosti (prosječno 540 bodova) od učenika visokog socioekonomskog statusa i niskog čitateljskog angažmana (prosječno 490 bodova).

Najveći broj naših učenika koji su sudjelovali u istraživanju PISA 2009., njih 74,4 %, postigao je rezultate na razinama 2, 3 i 4. Čak 41% učenika iz te skupine izjavilo je da čita samo ako mora, 54% da čita samo da bi pronašli informacije koje su im potrebne, a 62 % da nikada ne čita iz zadovoljstva ili da u takvom čitanju provede manje od 30 minuta dnevno. Naposljetku, 19% učenika iz te skupine izjavilo je da nikada ne čita prozu (roman, pripovijetku ...) iz zadovoljstva. U PIRLS istraživanju koje procjenjuje čitateljske kompetencije desetogodišnjaka Hrvatska je sudjelovala 2011. godine. Čitalačka pismenost u tom je kontekstu definirana kao 'sposobnost razumijevanja i upotrebe pisanih jezičnih oblika koje neko društvo zahtijeva ili kojeg pojedinci cijene'.

Rezultati hrvatskih učenika osjetno su bolji od rezultata postignutih u PISA istraživanju. No kada je riječ o odnosu prema čitanju, Hrvatska je na pretposljednjem mjestu. U Hrvatskoj samo 17 % učenika jako voli čitati, 53 % to donekle voli, a 29 % čitanje uopće ne voli. Od 57 zemalja koje su sudjelovale u istraživanju, u Hrvatskoj je najveći postotak djece koja ne vole čitati."

***

Činjenica je da je ulazak u ovaj veliki projekt zaista važan korak, ili barem koračić, od kojeg ne treba nužno očekivati radikalne promjene trendova. No u pitanju je barem pokušaj da se na neki način djeluje, a ne da se papagajski ponavljaju grozomorne bedastoće koje smo imali čast slušati posljednjih petnaestak godina, s ključnim riječima poput 'društva znanja' ili 'izvrsnosti' i sličnih koještarija.

Važno je istaknuti i da je problem s čitanjem u Hrvatskoj širi društveni problem koji se ne može riješiti bilo kakvom strategijom, koliko god ona bila kvalitetno osmišljena i implementirana. U pitanju je problem koji zahvaća sve pore društva i za rješavanje kojeg bi trebalo kompletno izmijeniti krvnu sliku današnje Hrvatske.

Smisao cijele priče i najvažniji cilj, odnosno vrh ove piramide ciljeva, pronalazak je načina da se potakne ljude da čitaju (što je jasno i iz samog naziva Strategije). Ono što je vrlo važno jest vremensko određenje, koje ipak ukazuje na određenu ozbiljnost, tim više što je naveden konkretan rok od pet godina, što ipak nije previše dugo vremensko razdoblje. S obzirom na tu činjenicu, komisija je u svojoj petoljetki iznijela tri konkretna cilja: uspostavu učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje, te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala.

Prva dva cilja se doista čine kao donekle općenite deklamacije, gotovo u rangu 'pokretanja gospodarstva'. Ovdje su autori Prijedloga zašli u prostor velikih riječi, što uvijek budi sumnju:

"Kako bi se uspostavio učinkovit društveni okvir za podršku čitanju, u razdoblju predviđenom za provedbu Strategije potrebno je osigurati uvjete za provedbu i praćenje Strategije te za evaluaciju njezinih učinaka. Isto tako, treba osigurati znanstvena istraživanja koja će rezultirati spoznajama važnim za poticanje čitanja, uspostaviti sustav distribucije informacija, poticati međusektorsko povezivanje i suradnju svih institucionalnih i izvaninstitucionalnih sudionika na području poticanja čitanja, kao i provesti nacionalnu kampanju poticanja čitanja."

Treći cilj je, međutim, prilično konkretan i, što je posebno važno, ostvariv:

"Osiguravanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala strateški je cilj koji se ostvaruje sustavnim ulaganjem u pisce, ilustratore i prevoditelje te u njihovo djelovanje, potporom nakladničkoj i knjižarskoj djelatnosti, povećanjem produkcije i dostupnosti knjige putem narodnih knjižnica, povećanjem produkcije i dostupnosti čitalačkih materijala za osobe s poteškoćama u čitanju na uobičajen način i ulaganjem u nove naslove, dostupnost i vidljivost e-knjiga te besplatnih digitalnih sadržaja."

Doduše, ovdje je također riječ o golemom problemu koji zahvaća cijeli niz društvenih pitanja. Dovoljno je uzeti za primjer cijene knjiga u Hrvatskoj, koje su zaista strahovito skupe, a često su čak i više od onih u Velikoj Britaniji ili SAD-u. I ovdje ne govorimo u relativnim terminima, imajući na umu BDP i kupovnu moć građana. Ne, knjige su u Hrvatskoj zaista u prosjeku skuplje od onih u Velikoj Britaniji. Tako roman od stotinjak stranica u Hrvatskoj u prosjeku stoji oko 120 kuna, dok se u Velikoj Britaniji isti taj roman može kupiti po cijeni od osam ili devet funti.

Hrvatski izdavači imaju svoje razloge zbog kojih su cijene takve kakve jesu, a jedan od često spominjanih razloga je kvaliteta knjige, i to u fizičkom smislu. Drugim riječima, knjiga je u Hrvatskoj često kvalitetnija od knjiga na Zapadu, otisnuta na boljem papiru, s kvalitetnijim koricama i slično. U razgovoru s izdavačima često se može čuti upravo to kao jedan od važnih razloga za višu cijenu knjige, što je zapravo posve redikulozno i izvan svake pameti.

Na to su, doduše pomalo uvijeno, ukazali i autori Prijedloga koji su komparativnom analizom uočili da problem nije sama dostupnost književnih naslova:

"Prema podacima NSK-a, u posljednjih je 5 godina u Hrvatskoj objavljeno 35.656 naslova (samo prva izdanja). Prema podacima International Publisher Associationa za 2013., u Sloveniji je te godine objavljen 1831 novi naslov na milijun stanovnika, u Češkoj 1509, u Italiji 1002, u Mađarskoj 920, u Finskoj 793, a u Austriji 757. Hrvatska nije članica IPA-e pa za nju nema podataka u tom izvješću. No iz podataka NSK za 2013. godinu proizlazi da su u Hrvatskoj te godine objavljena 1293 nova naslova na milijun stanovnika. Iz svih tih podataka dalo bi se zaključiti kako se u Hrvatskoj ne izdaje toliko malo naslova te da nedovoljna dostupnost knjige, koja se često navodi kao jedna od ključnih prepreka razvoju čitanja, nije toliko posljedica nedovoljnog broja naslova na tržištu, koliko razmjerno niske kupovne moći građana, kao i drugih čimbenika koji djeluju na dostupnost, primjerice nedovoljne opremljenosti knjižnica knjigama i relativne nedostupnosti knjižnica u nekim područjima RH."

Također, komisija je uočila i katastrofalan trend kada je riječ o broju objavljenih naslova, a što koincidira s pucanjem ekonomskog balona u Hrvatskoj 2009. godine: "Iz podataka NSK-a po godinama vidljiv je trend smanjenja broja naslova: u 2013. je u Hrvatskoj izdano gotovo 29 % naslova manje nego u 2009."

Sam Prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja podijeljen je u sedam točaka: počinje analizom stanja, nakon čega slijedi takozvana SWOT analiza (engleska kratica kojom se označava metoda samoevaluacije koja daje polazišta za strateško planiranje, a odnosi se na analizu snaga, slabosti, prilika i prijetnji). Nakon toga dolaze najvažniji dijelovi ovog dokumenta; treća točka je 'Vizija nacionalne strategije poticanja čitanja', četvrta se zove 'Ciljevi i mjere', peta je Usklađenost NSPČ s drugim relevantnim strateškim dokumentima RH. Na kraju su tu i 'Institucionalni i financijski okvir za provedbu strategije' i akcijski plan provedbe strategije, s vremenskim rokom do 2017. godine.

Vrlo važan dio ovog prijedloga je njegova treća točka, nazvana 'Vizija nacionalne strategije poticanja čitanja'. Iako sama riječ 'vizija' priziva Konrada Adenauera kojeg su prozvali 'političarom s vizijom', na što je on prilično mudro odgovorio da je ljudima s vizijama mjesto u žutoj kući.

Doduše, ovdje bi bilo bolje citirati Franka Blacka, koji je pjevao: I had me a vision! There wasn't any television! Kada bi nekim čudom došlo do ispunjenja Blackove vizije, svi problemi komisije koja je donijela ovaj nacrt bili bi riješeni i ljudi bi se vratili čitanju. No, dok se to zaista i ne dogodi, komisija je definirala svoju viziju, štoviše čak je i čudnovato podebljana u dokumentu Ministarstva kulture zbog čega je moramo prenijeti točno onako kako izgleda:

"Strategija je izrađena tijekom triju radionica i brojnih konzultativnih sastanaka na kojima su članovi Povjerenstva kontekstualizirali svoja razmišljanja o čitanju i izradili SWOT analizu, definirali viziju, strateške i specifične ciljeve te mjere za provedbu strategije.

VIZIJA

Hrvatsko društvo razumije ulogu čitanja u razvoju pojedinca i društva te specifičnosti čitanja u određenoj životnoj dobi, u skladu s tim konkretno djeluje i prihvaća odgovornost za poticanje čitanja i sâmo čitanje.

IZJAVA O VIZIJI

Oprez! Čitanje vam može promijeniti život.

Ova vizija ostvarit će se tijekom idućih pet godina provedbom aktivnosti i projekata koji doprinose ostvarenju triju ključnih strateških ciljeva."

Komisija je problem uočila u nekoliko bitnih područja, od nepostojanja knjižnica i knjižara u mnogim dijelovima Hrvatske do negativnog odnosa djece prema čitanju.

"Istraživanja o čitateljskim navikama i interesima provedena tijekom proteklih dvaju desetljeća, premda nesustavna i malobrojna, pokazuju da se u Hrvatskoj nedovoljno čita, a posebno da se nedovoljno dobro čita. Nema cjelovitih nacionalnih istraživanja koja bi obuhvatila razne čimbenike koji utječu na kulturu pismenosti i čitanja te pokazala interese i navike ispitanika i djelovanje knjižnica i nakladnika u Hrvatskoj. Istraživanje informacijskih potreba i čitateljskih interesa građana Hrvatske, koje je od 2009. do 2011. provedeno u okviru istoimenog znanstvenog projekta na Sveučilištu u Zadru, daje neke pokazatelje o čitanju i čitanosti na razini Hrvatske. Cilj toga istraživanja bio je prikupiti i analizirati pokazatelje o razvoju čitatelja − djece, mladih i odraslih − te istražiti utjecaj obiteljskog i obrazovnog konteksta, nakladništva, knjižničarstva i masovnih medija na recepciju knjige i drugih medija.

Rezultati, između ostaloga, pokazuju da 38% učenika sedmih i osmih razreda čita samo kad mora i ono što mora te da građani svih dobi slabo prepoznaju knjižnice i knjižničare kao one koji im mogu pomoći u izboru materijala za čitanje. Češće se pri izboru materijala za čitanje i/ili učenje oslanjaju na informacije nestručnjaka nego na mišljenje ili savjete knjižničara. Tek svaki deseti roditelj ravna se mišljenjem knjižničara o tome što bi bilo dobro čitati djetetu mlađe dobi, a čak se 35% roditelja uopće ili uglavnom ne slaže s tim da je najbolje pitati knjižničara za savjet što čitati djetetu. Dio istraživanja odnosio se na najuspješnije programe i/ili projekte (kako ih percipiraju knjižničari) koje je u posljednje dvije godine pojedina knjižnica provodila u tri područja: popularizacija čitanja, razvoj osnovne pismenosti i razvoj informacijske pismenosti.

Analizom opisa najuspješnijih programa i projekata vezanih uz popularizaciju čitanja iz 59 narodnih knjižnica dobiveni su podaci o velikom broju takvih programa i projekata, koji se pretežno provode rijetko i povremeno, često su prigodni, periodični i jednokratni ('po potrebi'). Uz to, čak 35 od 128 opisanih programa nije u izravnoj vezi s čitanjem, što upućuje na to da nije jasno što podrazumijeva rad na popularizaciji čitanja. Prema podacima na stranicama NSK temeljenima na izvješćima županijskih matičnih službi narodnih knjižnica, pokrivenost mreže narodnih knjižnica osigurana je za 80% stanovnika RH, dakle za 20% stanovnika nije osigurana dostupnost knjižničnih usluga u mjestu stanovanja.

Prema istim podacima, u 2013. je 15,8% stanovnika RH bilo učlanjeno u neku narodnu knjižnicu, no taj se podatak odnosi samo na onih 80% hrvatskih građana kojima su knjižnične usluge dostupne putem mreže narodnih knjižnica. Neznatan porast posudbe, izvan knjižnice i u njoj, u 2013. godini u odnosu na prethodnu (+0,6 %) treba sagledavati sa stajališta podatka da u Hrvatskoj, od ukupnog broja stanovnika, samo jedna osmina koristi usluge narodnih knjižnica."

Radna skupina je u tom smislu i iznijela prijedloge konkretnih mjera, ili relativno konkretnih.

Prije svega, naglasak Strategije trebao bi biti na radu s djecom i mladima, a konkretno bi se to očitovalo uvođenjem čitanja kao obaveznog dijela obrazovanja u svim predmetima, s obzirom da su sve analize pokazale da je čitanje način razvijanja kognitivnih sposobnosti.

Uz to, predloženi su i alati i metode za promicanje kulture čitanja i poticanja navike čitanja, od akcijskog plana za odgajanje i animiranje čitatelja najranije dobi, do već klasičnog inzistiranja na posebnoj brizi za hrvatsku književnost i autore. Sve te mjere trebale bi stvoriti pretpostavke za, isprike na prostakluku, 'društvo znanja', odnosno kritičko čitanje književnih i neknjiževnih tekstova (razumijevanje vlastitog mjesta u društvu, suvremenosti u kojoj živimo). Tome bi pomogle mjere za osposobljavanje čitatelja za različite tipove čitanja književnih i neknjiževnih tekstova, a predloženi su i mehanizmi praćenja čitatelja/nečitatelja s ciljevima evaluacije primijenjenih programa poticanja čitanja i trajnog praćenja kulture čitanja u RH.

Sam akcijski plan podrazumijeva i osnivanje novih radnih skupina i komisija, što nas automatski vraća na početak teksta, kao i osnivanje konkretnih tijela i postavljanje internetskog portala na kojem se objavljuju informacije o čitanju, različitim čitalačkim praksama, istraživanjima čitanja, s primjerima dobre prakse i provedbi Strategije. Autori Prijedloga su krenuli i u sam financijski aspekt cijele strategije, što uključuje razmišljanja o izvorima financiranja. Prije svega ukazano je na nužnost osiguravanja proračunskih sredstava za provođenje strategije, ali i važnost osiguravanja podrške pojedincima, institucijama i organizacijama u prijavljivanju projekata za koje se traži financiranje iz EU fondova i drugih raspoloživih izvora.

No, posebno je važno da nije zaboravljen rad s mladima, odnosno da je ukazano na nužnost potpune promjene načina rada s djecom. U tom smislu Sjedinjene Države su izvrstan pokazatelj kvalitetnog rada na tekstu i razvijanja komunikacije. Ex cathedra način rada koji je u Hrvatskoj nepromijenjen odvajkada od djece stvara mašine za bubanje nepotrebnih sadržaja bez znanja o važnosti primjene istih. U tom smislu, poznata žalopojka klinaca kojoj se svi volimo smijati, poput one "A što će mi hrvatski u stvarnom životu?", zapravo postaje istina. Američki učenici, koji možda u prosjeku imaju nešto slabiju opću naobrazbu, mnogo bolje koriste svoja znanja i nemaju problema u komunikaciji, koja se potiče u razrednoj nastavi. Dovoljan primjer učinka takvog rada s djecom vidimo na raznim skupovima. Na kraju tribine ili skupa, kada dođe vrijeme za postavljanje pitanja, u Hrvatskoj najčešće vlada opći muk, valjda zbog straha ljudi da ne ispadnu glupi, dok je u Sjedinjenim Državama takvo što nezamislivo.

Prijedlog strategije tako sadrži i neke elemente koji bi trebali promijeniti situaciju u tom smislu, a sve u smjeru poticanja učitelja i nastavnika da u svakodnevnom poučavanju koriste sadržaje i metode koji potiču kvalitetno čitanje i sklonost čitanju, te da potiču razgovore o pročitanom.

Također, akcijski plan sadrži i naputak o nužnosti promjene predmetnih nastavnih programa (hrvatskog jezika i svih ostalih predmeta gdje je to prikladno), tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima izravno promiču i osnažuju razvoj potrebe za čitanjem, odnosno razvoj kritičkog čitanja i čitanja iz užitka.

***

Na koncu, umjesto donošenja nekakvih velikih zaključaka, potrebno je pozdraviti ovaj prvi pokušaj promjene gadne paradigme koja umjesto želje za znanjem i komunikacijom proizvodi strah i kržljanje kognitivnog aparata. Kako će to sve izgledati, vidjet ćemo. Ako će ikako i izgledati, s obzirom da sve to sada ide na instancu zvanu Hrvatska vlada.

Neven Svilar
foto: wecometolearn

POVRATAK NA VRH STRANICE