Utorak
07.04.2015.

Lektira - Strah i prezir




Extra_large_10044674726_11838949ea_z
A+ A-
Kada se negdje krajem 80-ih i početkom 90-ih pojavio program Z3, voditelji Malavizije, Bucka, Darko i Ivica, svakodnevno su čitali pisma djece koja su redovito imala iste početke i iste svršetke: naime, ako je početak pisma uglavnom glasio "Nadam se da moje pismo neće završiti u košu", ono je, u barem 80 posto slučajeva, završavalo riječima: "I molim vas, pustite nam Vlak u snijegu."
 
Djeca su voljela i vole Vlak u snijegu, što god tko mislio o tome. Naravno, film više nego knjigu, što je i logično jer hegemonija vizualnog nije nigdje toliko očita kao što je to u djetinjstvu. No, da se pitalo recimo Miroslava Krležu, Vlak u snijegu kao i druga djela koja je napisao Mato Lovrak nikada se ne bi našla na popisu lektire za djecu u osnovnim školama. Ovo je Krleža rekao Enesu Čengiću dok su prolazili pored HNK-a 1974. godine: "Na školskom muzeju crna zastava. Umro Mato Lovrak. Da! I to mi je literatura! Možda i jest, ali žalim djecu koja to moraju čitati."
 
Mislim da Krleža uopće nije morao brinuti za jadnu dječicu. U svakom slučaju, vjerojatno bi imalo više smisla da Mato Lovrak, takav kakav već jest, izjavi "Možda Krleža i jest neka literatura, ali žalim djecu koja to moraju čitati."
 
Naime, upravo ovdje leži jedan od ključnih problema lektire, onoga što ona jest i onoga što bi ona trebala biti. Tko je taj koji treba odlučiti što to literatura jest te birati što djeca trebaju čitati? Da se poslužimo onom kretenskom sintagmom koju papagajski ponavljaju zadnjih dvadeset godina 'o četiri milijuna izbornika': u Hrvatskoj imamo onoliko lektirnih selektora koliko je zainteresiranih ljudi. Usprkos tome, znamo tko je zadužen za kreiranje kurikuluma, odnosno popisa knjiga što ih djeca trebaju pročitati tokom svoga školovanja. Upravo je problem lektire jedno od ključnih pitanja u sklopu Nacionalne strategija za poticanje čitanja Ministarstva kulture.
 
Naime, u Hrvatskoj su kriteriji za odabir lektirnih naslova naoko prilično jasni, što smo imali prilike čuti na okruglom stolu pod nazivom 'Lektira, pomoć ili odmoć u poticanju čitanja', koji je održan u sklopu Interlibera prije tri godine. Otada se zapravo nije ništa promijenilo.
 
Prvi i najvažniji kriterij za odabir lektirnih naslova, i to ne samo kada je riječ o srednjim školama, jest ono što se naziva "književno-umjetničkom vrijednošću" nekog djela. U osnovnim školama je važna i "pedagoško-psihološka podobnost" djela za određenu dob učenika, dakle knjige prihvatljive na sadržajnoj i na stilskoj razini djeci određene dobi. A tu je i kriterij koji je neprecizno nazvan kriterijem "podilaženja učenicima". Drugim riječima, otkriti što učenici vole i ponuditi im ta djela, sve ako ona i nisu velike literarne vrijednosti. 
 
Tada smo mogli čuti i postavku koja se možda čini smislenom, no koju bi svakako valjalo preispitati. Naime, glavni cilj lektire u osnovnoj školi jest poticanje djeteta na čitanje sa svrhom da dijete zavoli čitanje, odnosno da stekne naviku čitanja, dok su u srednjim školama djeca već sposobna za pročavanje književnog kanona. To bi pretpostavljalo činjenicu da djeca dolaze u srednju školu sa stečenom navikom čitanja i zaljubljena u knjigu. 
 
Pavao Pavličić je na tom skupu kazao nešto što se čini posve logičnim, što međutim nadležni nikako ne mogu shvatiti. Naime, "zaboravlja se da zadatak škole nije da učenika pretvori u filologa ili književnog znanstvenika, nego da ga podrži kao čitatelja."
 
* * *
 
Takva je situacija ovdje dok, recimo, u Španjolskoj nema preskriptivne strategije. Lektira nije zadana kao u Hrvatskoj, gdje učenici u četiri godine srednje škole moraju pročitati stotinu (!) djela (ne računajući poeziju), već ovisno o profesoru, odnosno o razini španjolskog jezika kojeg je učenik odabrao, postoje popisi sugeriranih knjiga. No, na koncu je profesor institucija koja odabire djela koje će učenici čitati i o kojima će razgovarati. Obaveza učenika je pročitati i napisati prikaze maksimalno deset knjiga ovisno o stupnju, s tim da je naglasak na španjolskoj književnosti.

Slična situacija je i u Argentini, s tom razlikom da je naglasak na književnosti španjolskog jezika, baš kao što je u Njemačkoj naglasak na njemačkoj književnosti (prema nekim njemačkim stručnjacima, možda i previše). No dok u Njemačkoj lektire ipak ima, u Argentini ne postoji, barem ne u onom smislu u kojem je mi ovdje poznajemo, dakle kao institucionaliziranu zadatost, petrificiranu gromadu koju nikakvi Sizifi ne mogu pogurati niti za milimetar. U Argentini je učitelj onaj koji bira što će djeca čitati tokom godine, njegove su ovlasti u tom smislu neograničene.

Koliko god se to s jedne strane može činiti stupidnim i čak opasnim, barem sugerira da je status nastavnika i njegov društveni utjecaj na mnogo višoj razini negoli je to slučaj u Hrvatskoj, gdje se učiteljski posao nimalo ne cijeni. Naime, da kakav buntovni osječki ili pazinski nastavnik, nakon što je dan ranije gledao Robina Williamsa kako trga 'Realizam' iz udžbenika u Društvu mrtvih pjesnika, istrgne Šenou iz čitanke za treći razred gimnazije, realizam realnosti bi mu se kao bumerang vratio i opalio ga po glavi u vidu opomene pred otkaz, ili same pedale bez mnogo priče. 
 
Doduše, komotno bi i mogao istrgnuti spomenuto poglavlje s obzirom na bedastoće koje stoje u tom udžbeniku iz kojeg djeca uče o književnosti. Pa tako, primjerice, kada je riječ o Šenoi djeca čitaju i ovakve stvari: 
"Cijelom je tom razdoblju pečat dao August Šenoa, u čijoj su sjeni doslovno ostali svi njegovi suvremenici: i pjesnici, i prozaisti, i kritičari." (Čitanka za 3. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2008. godina str. 55)
 
Na taj način učenici hrvatskih gimnazija ne samo da nauče dosta o književnoj sceni druge polovice 19. stoljeća, već na uvid dobivaju i radikalne teorije koje svakako pobijaju i teorije evolucije koje je u to vrijeme čarobirao Charles Darwin. Da je znao da u Zagrebu obitava orijaš, pravi kolos visok pedesetak metara koji ostavlja u sjeni svoje suvremenike skribente i usput teškom mukom na bale tiskarskog papira ispisuje Zlatarevo zlato 1871. godine, remek-djelo ovog našeg gorostasa, Darwin zasigurno ne bi iste te 1871. godine objavio svoju glasovitu, mada, sad je jasno, bezvrijednu knjigu Podrijetlo čovjeka.
 
* * *
 
Zanimljivo je da se u zemljama poput Španjolske ili Argentine, ali i Australije ili Novog Zelanda, proučavanju književnosti u srednjim školama ne pristupa dijakronijski kao što je to u Hrvatskoj, već po rodovima i vrstama. U Hrvatskoj je u tom smislu maksimalan kompromis bio taj da se u prvom polugodištu prvog razreda gimnazije s učenicima radilo na proučavanju rodova i vrsta, s naglaskom na podjele i trpanje u razne književno-povijesne ladice, da bi se već nakon nekoliko mjeseci mlade ljude zakačilo na kronološku udicu.
 
Nakon samo tri mjeseca ozbiljnijeg školovanja klupe u kojima po dvoje sjede klinci preobražavaju se u sedežnice koje se podižu nad lentu vremena, i klinci putuju prema dalekom sljemenu mature, no namjesto beskrajne panorame književnog svemira koja se prostire svuda uokolo, prisiljeni su buljiti u kronološku lentu i čitati uvijek iste i iste knjige koje im znače tako malo i ništa. I sve ako će i govoriti svojim nastavnicima da su iz te i te knjige pokupili to i to, da ih se u Ribanju i ribarskom prigovaranju posebno dojmilo ovo ili ono, vi vrlo dobro znate da nisu pokupili ništa, da ih se nije dojmilo ništa i ne možete ih ni mnogo kriviti zbog toga.

Kada ih 'pitate' Torquata Tassa ili, ako stvarno nemaju sreće, Planine Petra Zoranića, pokušavate držati lice u grču suverene ozbiljnosti iako biste se najradije nasmijali i rekli "Ha! Jesam te! Nego, reci mi što ti je posebno zanimljivo kad govorimo o jeziku Tolkiena." Ili Bukowskog. Ili Anthonyja Burgessa. Ili... Međutim, to se neće desiti. Planine su inače stvarno zanimljiva knjiga, kao što je i Puškinov Onjegin izvanredno djelo, no trebali bi dvaput razmisliti prije nego što od klinaca zatražimo da deklamiraju o očitovanju Onjeginovog nihilizma u sceni na baletu.
 
* * *
 
U Hrvatskoj je, kao što znamo, lektira petrificirana, kao da je Mojsije kad se spustio s brda osim uklesanih Deset Božjih zapovijedi sa sobom donio i popise lektire na četiri goleme kamene ploče, po jednu za svaki od četiri razreda srednje škole. U Sjedinjenim Državama je stvar znatno drukčija. Doduše, u Sjedinjenim Državama je stvar znatno drukčija od države do države. U svakoj saveznoj državi postoje odjeli za školstvo koji imaju ulogu koordinatora pri izradi kurikuluma, no zapravo same škole imaju izuzetnu autonomnost pri odabiru programa čitanja.  
 
No ono što Ameriku čini drukčijom i mnogo progresivnijom od ostalih zemalja kada je riječ o ovoj temi jest kratkotrajnost propisanih programa. Lektira je provizorij. Naime, svake godine YALSA (Young Adult Library Services Association) izabire odbor koji revidira knjige i ostale materijale koji se koriste u nastavi. Odbor priprema popis nominiranih knjiga za čitanje u školama. Za razliku od dosad spomenutih zemalja, gdje su glavne instance Država i Nastavnik, u SAD-u u ovaj kotao ulaze još dva začina: Knjižničar, te nešto što od svega toga pravi pravu zavrzlamu – Roditelj.

Knjižničar odabire naslove prikladne za lektiru, predlaže ih odboru kojeg bira YALSA i odlučuje o njihovom uvrštavanju u školski program. Problem s roditeljima je ovdje stalno prisutan s obzirom da je za proizvodnju kaosa dovoljan jedan naporan roditelj koji prigovara na svemu čemu se može prigovoriti.i pokušava nametnuti svoje svjetonazorske vrijednosti zbog čega ne dopušta čitanje knjiga koje u sebi sadrže opscenosti, psovke, opise seksa, opise nasilja, aluzije na seks ili nasilje i slično. 
 
S popisa kojeg su odabrali knjižničari, nastavnici biraju naslove, i to u suradnji s učenicima i, najčešće u znatno većoj mjeri, roditeljima. Ono što je važno naglasiti jest činjenica da knjižničari nisu samo zaduženi za nabavku knjiga i njihovo izdavanje djeci, što je nažalost njihova primarna uloga u Hrvatskoj, već moraju biti odlično upoznati s recentnim naslovima. Također, sve počiva na individualnom radu gdje učenici sukladno svojim sklonostima i ukusu biraju tekstove koje će čitati. Nakon toga učenici rade na 'Book Reportu', kojeg možemo usporediti s 'pisanjem lektire' u Hrvatskoj.

Stalnim mijenjanjem i prilagođavanjem popisa knjiga također se doskočilo praksi koja je nekad bila relativno raširena – kupovanju starih 'Book Reportova'. Drugim riječima, prepisivanju. Riječ je o nečemu što se u SAD-u mnogo strože kažnjava nego u Hrvatskoj i zbog čega klinci lete van iz škole po kratkom postupku, što je u zemlji gdje se prepisuju magisteriji i doktorati potpuno nezamislivo.
 
* * *
 
Sva zapomaganja profesora, brojne kritike sistema i razne ideje, od one kako treba preokrenuti lektiru naopako, da djeca u prvom srednje čitaju suvremenu književnost i knjige koje su im bliske kako bi stekli naviku čitanja a tek kasnije prijeđu na čitanje starih klasika, pa do radikalnijih zamisli koje idu u smjeru ukidanja klasične lektire i rada u kronološkom slijedu, sve to zasad se čini kao pucanj u prazno. Dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Milivoj Solar je pretprošle godine izjavio da je posve očito kako mladi upisuju fakultet, i to književnost, sa sve slabijim poznavanjem povijesti i teorije književnosti.

Dakle, sasvim je jasno da rigidnost sistema, odnosno nepromjenjivost lektire, može dovesti samo do opadanja kvalitete rada u svakom pogledu. Dok to ne postane jasno ljudima kojima bi to trebalo postati jasno, nikakve kozmetičke promjene koje valja očekivati sljedećih godina neće previše promijeniti situaciju. 
 
Neven Svilar
foto: JAM Project
POVRATAK NA VRH STRANICE