Ponedjeljak
28.09.2015.

Huck Finn i Afroamerikanac Jim




Extra_large_jim_and_ghost_huck_finn
EW Kemble ('Pustolovine Huckleberryja Finna', 1884.)
A+ A-
Prije nešto više od četiri godine, nakladnik New South Books iz Montgomeryja u američkoj saveznoj državi Alabami objavio je u zajedničkoj knjizi dva omladinska klasika Marka Twaina, Pustolovine Toma Sawyera i Pustolovine Huckleberryja Finna. Novo izdanje od dosadašnjih se ne razlikuje tek po opremi, uredničkom ili priređivačkom okviru: ono također sadrži intervencije u autorov leksik. Naime, pojedini uvredljivi i unižavajući izrazi (slurs) zamijenjeni su izrazima koji se smatraju prihvatljivijima. Najupadljivije je uklanjanje 'riječi na N', tj. Nigger – što je rasistički naziv za američke crnce za koji u našem jeziku zapravo nemamo ekvivalent, a koji je u današnjem SAD-u proskribiran čak i u tvrđem desnom diskursu.

U 219 pojavljivanja koliko broji na stranicama Huckleberryja Finna, 'riječ na N' zamijenjena je riječju slave (rob). Urednik New Southovog izdanja i cijenjeni stručnjak za Twaina Alan Gribben objasnio je kako zbog rasističkog jezika širom nacije dolazi do 'preventivne cenzure' ovih djela: nekoć kultno omladinsko štivo sad se sve češće izostavlja iz školskih kurikuluma, iz školskih knjižnica, pa ga čak i roditelji izbjegavaju kupovati djeci. Po Gribbenovu mišljenju, 'korekcije' Twainova leksika ne predstavljaju veliku žrtvu, budući da će njegovim romanima vratiti mjesto koje zaslužuju.
 
Nije čudo da je ovaj izdavačko-urednički potez izazvao žustru raspravu (čije se kvalitetne rekapitulacije, s pripadajućim poveznicama, mogu naći na stranicama NBC-a i CBS-a). Mnogi autori i komentatori liberalne provenijencije, kao i aktivisti pojedinih manjinskih organizacija, pozdravili su izmjene, dok su se reakcije s bijele desnice kretale u rasponu od duboke indignacije do kreairanja moralne panike zbog navodnog terora 'političke korektnosti'. Bilo je i onih koji/e su pragmatički proglasili/e intervencije dobrima, sve dok idu na ruku čitanosti klasika, kao i onih koji/e su, također se pozivajući na interese same književnosti, proglasili slučaj tragedijom za američku kulturu.

Zanimljivo je da je novinarka beogradskoga Vremena Jovana Gligorijević predložila reviziju Twaina kao uzor prema kojem bi valjalo revidirati domaći klasik književnosti 'za djecu i mlade', Magareće godine Branka Ćopića. Naime, prema mišljenju Gligorijević, Magareće godine sadrže uvredljive stereotipe o bosanskim Muslimanima / Bošnjacima (kondenzirane u liku dobrodušnog i priglupoga Hamida Rusa) koje ne bi bilo zgoreg ukloniti ili izmijeniti, za dobrobit budućih čitateljskih generacija. 

Polemike oko Twaina mogu poslužiti kao dobar indikator određenih promjena koje su na djelu u američkim učionicama. Činjenicu da samo prisustvo 'riječi na N' istiskuje jedno kanonsko književno djelo na marginu, te izaziva ranije nezamislive uredničke intervencije u tekst klasika, ne treba uzeti olako. Liberali-optimisti rekli bi da obrazovanje postaje bolje, inkluzivnije, kritički orijentirano; za konzervativce, obrazovni sustav prolazi kroz raspad, koji je indikativan za moralni sunovrat nacije. Što se zapravo događa?  

Uzmimo za primjer pitanje tzv. trigger warnings u obrazovanju, o kojima se u posljednjih godinu-dvije sve više raspravlja na cjelokupnom engleskome govornom području. Trigger warning je upozorenje da sadržaj koji mu slijedi potencijalno može biti okidač traume. Zahtjevi studentica i studenata za takvim upozorenjima na satovima književnosti, ili recimo povijesti, sve su glasniji na univerzitetskim kampusima u SAD-u, kao i u Engleskoj. Trigger warnings zahtijevaju pojedinci, koji se pozivaju na vlastita traumatična iskustva u vezi s određenim pitanjima, a sve češće i organizirane skupine (npr. različite manjinske grupacije i aktivističke organizacije). U kontekstu nastave književnosti, to podrazumijeva da bi prije pristupanja književnim tekstovima koji sadrže, primjerice, opise silovanja ili ubijanja, ili pak rasistički ili seksistički leksik, trebalo na njih eksplicitno upozoriti kao na potencijalno uznemirujuće, tj. kao na potencijalne 'okidače' za traumu, PTSP ili naprosto nelagodu. 

Mnoge su kritičarke i kritičari, različitih polazišta i pozicija, u zahtjevima pojedinaca i skupina za "zaštitom od riječi i ideja koje im se ne sviđaju" vidjeli fatalno "ušuškavanje američkog uma". Trigger warnings bi, po njima, bili opasni ne samo po obrazovanje, nego i po mentalno zdravlje i dobrobit učenika ili studenata. Međutim, kako navodi Mike Rugnetta, jedan od voditelja izvrsnog video bloga PBS Idea Channel, pitanje 'trigger warnings – da ili ne?' podrazumijeva puno više od onoga što manifestno sadrži. Istinska tema rasprave, ukazuje on, jest dinamika moći u obrazovanju, tj. dinamika predavač - učenik - kurikulum.

Model koji podrazumijeva predavača od autoriteta, u idealnom slučaju heteroseksualnoga bijelog muškarca, koji u pasivnu učionicu isporučuje jasno ustrojen i hijerarhiziran korpus znanja, očigledno gubi na snazi. Studentice i studenti traže da se i njihova iskustva kao pojedinaca/ki i kao pripadnica/ka različitih marginaliziranih i/ili potlačenih skupina uvaže u nastavnom procesu; drugim riječima, da se nastavni proces također kreira i usmjerava 'odozdo'.



Posrijedi su blage, ali ipak vidljive promjene u raspodjeli moći. Razvoj multikulturalnog senzibiliteta, tj. ozloglašena 'politička korektnost', koliko god problematična i iz lijeve perspektive, u proteklih je nekoliko desetljeća ipak postigla određene uspjehe u borbi protiv starih autoritarnih struktura. Razvoj društvenih mreža doprinio je artikulaciji glasova iz različitih deprivilegiranih skupina u američkoj medijskoj svakodnevnici. Pretpostavka da je za svako područje života, kulture i društva po defaultu najstručniji govoriti bijeli heteroseksualni muškarac, sve se češće dovodi u pitanje. 

Dakako, ne treba se zavaravati da primarna motivacija američkih sveučilišta za sve češće uvažavanje studentskih osjećaja dolazi iz solidarnih pobuda. Središnji motivi za ovaj zaokret usidreni su u komercijalnoj logici: sveučilište se shvaća kao korporacija, a student/ica kao klijent/ica koju/eg valja zadovoljiti. Otud pojačan sluh za osjećanja studentske populacije i za potencijalne uvrede koje joj može nanijeti ovaj ili onaj 'neprimjereni' sadržaj.

Adam Kotsko nedavno je povukao paralelu između pojačane senzibiliziranosti za identitetska pitanja (roda, rase, seksualnosti...) na studentskim kampusima u SAD-u i sramotnog tretmana seksualnog nasilja na tim istim mjestima. Uprave sveučilišta, upozorava Kotsko, sve su raspoloženije da zaštite studenta/icu od potencijalno uvredljivih sadržaja u nastavi – dok po pitanju kulture silovanja na kampusima ostaju planski inertni. I izvan učionice su komercijalni razlozi za povećanu obazrivost ponekad transparentni. Da se za trenutak vratimo cenzuriranom Hucku i Tomu Sawyeru: jedan od Gribbenovih argumenata za reviziju Twaina jest da je ovaj bio "jedan od naših najjače komercijalno orijentiranih autora", te da bi mu se ona vjerojatno i svidjela, jer bi shvatio da s malo kozmetičkih zahvat pridobija novo čitateljstvo.    

Ipak, činjenica da je za narušenu dinamiku moći u američkom obrazovanju zaslužna prvenstveno njegova komercijalizacija ne bi smjela skrenuti našu pažnju sa značajnih pomaka koji su ostvareni. U kontekstu nastave književnosti, dobro je i potrebno da se klasici i klasični tekstovi, kao i oni naših suvremenika, preispituju u svjetlu naših iskustava i saznanja u vezi sa seksualnošću, rodom, rasom i klasom. Sistem u kojem se kanon 'velikih knjiga' i pripadajućih im tumačenja prenosi u učionicu linearno i ex cathedra zaslužuje biti poslan u zaborav. A ukoliko književna djela postavljamo u kontekst našeg vlastitog društvenog iskustva, i neki oblik upozorenja može služiti upravo suprotnoj svrsi od one koju ovoj praksi pripisuju njezini denuncijatori: može stvarati prostor za raspravu i polemiku. (Napomenimo, trigger warnings izvorno i jesu uvedeni na feminističkim forumima i blogovima kako bi omogućili razgovor o traumatičnim temama.)
 
S druge strane, revizija New South Booksa nad Twainom uvelike ima suprotan učinak. Ona je problematična između ostalog i zbog toga što snažan antirasistički i egalitarni podtekst Hucka i Toma Sawyera, koju je njihov autor strasno i beskompromisno razvijao, 'saniranjem' jezika upravo biva utišan (o hipotetičkoj cenzuri Ćopića, pak, polemički sam pisao na drugom mjestu). Paradoksalno, cenzura Twainova jezika svjedoči upravo o izbjegavanju da se književnim sadržajima pristupi 'frontalno' i da se o njima razgovara u pripadajućem kontekstu. Primjerice: tko, gdje i zašto koristi 'riječ na N' u Twainovim romanima, kakva je za to motivacija likova, a kakva autora, te kako leksik ovih romana korespondira s vremenom u kojem su nastali? Čini mi se da je baš o ovakvim pitanjima neophodno diskutirati u učionicima, i da je tu diskusiju sasvim moguće prilagoditi uzrastu – dakle, imala bi mjesto i u školskoj i u fakultetskoj učionici. Preliminarno upozorenje na sadržaj, kao i pripremni razgovor, ne bi pritom sprječavali raspravu – mogli bi je usmjeriti na pravi način.    
 
Neću otkriti toplu vodu ustvrdim li da je obrazovanje na postjugoslavenskim prostorima u mnogočemu povuklo 'najgore od oba svijeta'. U našem perifernom kapitalizmu starinski autoritarizam i konzervativizam buja uporedo s brutalnom komercijalizacijom obrazovnog polja. Problemi s predavanjem književnosti duboko su ukorijenjeni na univerzitetima, ali prije svega u školama, gdje institucija lektire služi kao uzdanica ideologije nacionalnog identiteta. I potencijalno 'nekorektni' sadržaji – kakvima, primjerice, obiluje južnoslavenska usmena epika (kulturni rasizam, ksenofobija, religijske netrpeljivosti itd.), a nisu rijetkost ni u kanonskim djelima naših suvremenih književnosti – isporučuju se po automatizmu, bez minimuma refleksije.

Naprosto, pisana riječ ostaje autoritet, a učitelj neupitni znalac. I dok praksa 'političke korektnosti' s one strane Atlantika ponekad prerasta u karikaturu sebe same, u našem obrazovanju za njezino uprizorenje nisu postavljene ni osnove.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.