Utorak
24.03.2015.

Hoćemo li čitati?




Extra_large_6070964678_54d66e6f7a_z
A+ A-
Krajem 2013. godine veliko istraživanje pismenosti i čitateljskih navika hrvatskih građana donijelo je, potpuno očekivano, porazne rezultate koji su pokazali da se Hrvatska nalazi na samom evropskom dnu kada je u pitanju razina pismenosti građana, odnosno čitateljske navike. Tada je postalo jasno da Hrvatska pod hitno mora poduzeti nešto na ovom planu.
 
Naime, rezultati su ukazali da je u proteklih godinu dana samo 48 posto ispitanih pročitalo neku knjigu, što je znatno gore nego što je bio slučaj 2011. godine, kada je postotak iznosio također mizernih 56 posto. U prosjeku je svaki stanovnik Hrvatske pročitao dvije knjige godišnje. Najviše se čita u Zagrebu i okolici, gdje je 62,3 posto ljudi pročitalo knjigu u proteklih godinu dana, u Slavoniji 37,4 posto, dok su posebno porazne statistike Like, Korduna i Banije, gdje samo 27,8 posto ljudi čita knjige. A tu je i podatak da čak 46 posto ispitanih građana kaže da im knjige ne trebaju niti ih zanimaju.

Dakle, hrvatski građani ne traže milost od knjiga, niti bi im je dali. Zato ne čudi da čak 51 posto njih kaže da ih nikad ništa ne bi moglo navesti da kupe knjigu!
 
Ubrzo nakon graje koja je nastala nakon objave grozomornih statistika, negdje krajem 2013. godine, obznanjeno je ono o čemu se govorilo nekoliko godina, naime da će se Ministarstvo kulture zaista i aktivirati na ovom planu. Odgovor je glasio: donošenjem Nacionalne strategije za poticanje čitanja. No kako?
 
Svi se sjećaju poznate izjave Vladimira Šeksa kada su ga pitali što s Gotovinom koji je dao petama vjetra prije nego što su ga vlasti stigle uhapsiti: locirati, otkriti, uhititi i transferirati. Iz ove izjave je dovoljno izbaciti treći infinitiv i dobivamo vrlo lijepu definiciju onoga što je u zadnjih godinu dana nastojalo učiniti Ministarstvo kulture kada je riječ o Nacionalnoj strategiji za poticanje čitanja. Naime, locirati najveće probleme kada je u pitanju stupanj pismenosti (odnosno razina čitanja ili ne-čitanja), otkriti koje su se zemlje suočile s istim problemom i donijele vlastite strategije za poticanje čitanja kod svojih građana, i na koncu transferirati tu strategiju u Hrvatsku. No čiju strategiju bi trebalo transferirati?

Normalno, Hrvatska u takvim slučajevima poseže za uvijek istim rješenjem. Nakon jedne konferencije održane u Zagrebu pod nazivom 'Poticanje čitanja', činilo se da će se i ovog puta ponoviti isti scenarij. Naime, puni naziv spomenute konferencije bio je 'Poticanje čitanja: njemačka iskustva i hrvatske perspektive'.
 
Iz razloga koji su sami po sebi dostojni ovećeg psihograma na nacionalnoj razini, zemlja koju Hrvatska vječito gleda kao svog princa na bijelom konju oduvijek je bila Njemačka. Kada bismo zaigrali igru u kojoj države treba usporediti s poznatim likovima iz pop kulture, bojim se da bi Hrvatsku možda najbliže okarakterizirao lik Brke kojeg je u Tko to tamo peva stvorio Danilo Bata Stojković. Bahat, samoljubiv, pompozan, licemjeran i ksenofoban, osim kada je riječ o Njemačkoj. Jer na spomen Njemačke Brki zatitra brk i skoro da se može nazrijeti natruha osmjeha na stisnutoj rigidnosti lica.
 
Die beste, die beste, nemačka medicina je najbolja na svetu!, u jednom trenutku kaže Brko, na što ga Čiča priupita: A bilo bi ti milo da dođu, jel? Odgovor Brke je odgovor svakog drugog Hrvata zadnjih desetljeća na bilo koje pitanje o bilo čemu, samo da ima veze s Njemačkom: Pa barem bi se znao neki red u ovoj državi. Imajući na umu činjenicu da je od početka 90-ih godina Hrvatska kopirala bezbroj stvari od Njemačke, i to bez previše razmišljanja, nije nimalo čudno da se upravo Njemačkoj Hrvatska okrenula i kada je riječ o najnovijem važnom pitanju hrvatske kulture i društva općenito, Nacionalnoj strategiji za poticanje čitanja.
 
Bojazan da će se u strategiju krenuti bezglavo, kako to inače biva kada je riječ o velikim 'strategijama' na državnom nivou, uz uobičajeno prigodno kokodakanje o 'njemačkim iskustvima', mogla se učiniti utemeljenim nakon nekoliko skupova i konferencija koje su održane u Hrvatskoj i regiji u periodu od 2010. do 2013. godine. Tada je i postalo jasno da će Ministarstvo kulture zaista krenuti s ovim velikim i važnim projektom - naime, u listopadu 2012. godine predstavnici knjižničarskih, sveučilišnih i nakladničkih ustanova pokrenuli su inicijativu za osnivanje radnog tijela za izradu nacionalne strategije oko koje je daljnju brigu preuzelo Ministarstvo kulture. Radno se tijelo usuglasilo o kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim zadaćama prilikom realizacije strategije. Strah je postao pogotovo opravdan nakon tadašnje konferencije u Goethe institutu u Zagrebu .
 
No, na tom skupu, kojeg zapravo možemo označiti začetkom ovoga projekta, dogodile su se neke važne stvari. Prije svega, gostovanja stručnjaka koji su glasno i iskreno progovorili o ogromnim problemima koje Njemačka ima kada je riječ o pismenosti i razini čitanja kod građana. Jer i u Njemačkoj je situacija daleko od bajne. Posljednje veliko istraživanje pokazalo je da je osam milijuna odraslih Nijemaca nepismeno, odnosno 15 posto građana. Također, gotovo 25 posto ljudi nikada ne čita knjige, što bi po svim parametrima zapravo trebalo značiti da je četvrtina Nijemaca zapravo nepismena. Samo 44 posto Nijemaca pročita najviše pet knjiga godišnje. Nijemcima je posebno porazan podatak da tek 15 posto djece osnovnoškolskog uzrasta, dakle djece stare od 6 do 13 godina, misli da je čitanje zanimljivo, a samo 10 posto djece te dobi redovito čita.
 
Navedeni podaci koji su alarmirali Nijemce zapravo se i ne razlikuju mnogo od evropskog prosjeka. Naime, stanovništvo Starog kontinenta sve manje čita, a više od 20% populacije ima nisku razinu pismenosti. Prema podacima Evropske komisije, svaki peti Evropljanin mlađi od 15 godina, a slično je i s odraslima, ima teškoća u čitanju i pisanju, zbog čega teško pronalaze posao i izloženi su riziku socijalne isključenosti.

Osim toga, čak trećina ukupno zaposlenih u Uniji, tj. oko 80 milijuna građana, ima vrlo nisku razinu sposobnosti čitanja i pisanja. Trend ne-čitanja, odnosno nepismenosti u čitavoj Evropi, uz izuzetak Islanda, koji prema nekim podacima ima jedinstven stupanj pismenosti od 100 posto, potaknuo je i institucije EU na hitno djelovanje. Tako je Evropska komisija formirala stručnu skupinu zaduženu za izradu prijedloga za podizanje razine pismenosti kao i poticanje čitanja u Evropi, kao početak velike kampanje za iskorjenjivanje nepismenosti u Evropi. EU si je kao cilj postavila smanjenje udjela učenika s teškoćama u čitanju, matematici i znanosti na manje od 15% do 2020. godine. U proteklih nekoliko godina brojne su europske zemlje krenule s raznim programima poticanja čitanja i povećanja razine pismenosti. 

Na koncu, Hrvatska se odlučila za vjerojatno najbolje rješenje kada je riječ o 'transferiranju', te je odlučeno da će se kopirati i hrvatskim uvjetima prilagođavati samo određeni elementi različitih inozemnih strategija i programa za poticanje čitanja. Razmatrani su različiti modeli i programi, posebice oni Poljske (koja je imala program pod nazivom Cijela Poljska čita djeci), Velike Britanije (National Literacy Trust), Litve, Češke, ali i nekih zemalja izvan Evrope, poput Južne Afrike (program Drop all and Read), Australije (2012. bila je godina čitanja u Australiji), Kanade i SAD-a.
 
I tako je napokon prije nešto više od godinu dana ministrica kulture oformila stručno povjerenstvo za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja, koje se sastoji od trideset stručnjaka. Povjerenstvo je skup sa šest podskupova, odnosno podijeljeno je na šest radnih skupina. Najviše je stručnjaka, njih dvadeset, zaduženo na području odgoja i obrazovanja, koje je podijeljeno na dvije skupine – prva je 'Predškolska dob i čitanje', a druga 'Škola i čitanje'. Po četiri člana imaju 'Institucije (knjižnice i čitanje)' i 'Izdavači i čitanje', pet članova 'Hrvatski autori i čitanje', i na kraju (trebali bismo reći last but not least, no s obzirom na stanje stvari to bi bila čista laž, jer je ovo područje u Hrvatskoj zasad zaista zadnja rupa na svirali), dead last je skupina 'E-knjiga', s tri člana.

Jer kada je riječ o e-knjigama, Hrvatska ima katastrofalne statistike i značajno zaostaje za ostatkom Evrope. Naime, u spomenutom velikom istraživanju čitalačkih navika hrvatskih građana 62 posto ispitanih se izjasnilo da ima računalo, ali samo jedan posto ispitanih ima e-reader, a četiri posto tablet. U Slavoniji i Lici skoro 50 posto ispitanih izjavilo je da nema ni računalo, ni smartphone, ni tablet ni e-reader, a dvije trećine onih koji nemaju mogućnost čitanja online kažu da to ne bi činili ni kada bi mogli. Ispitani smatraju i da bi elektroničke knjige trebale biti barem duplo jeftinije od tiskanih, a većina onih koji čitaju elektroničke knjige ih nije platila.
 
Već samim pogledom na ljude koji sačinjavaju Povjerenstvo jasno je kako je u pitanju grupa ljudi koji zaista imaju nekakav know-how, dakle znanje, sposobnost i, što je najvažnije, volju baciti se na ovaj projekt kako ne bi sve ostalo samo na velikim riječima i lijepim željama, i kako bi zaista došlo do nekih pomaka. No što ti ljudi zapravo mogu učiniti? Na pitanje o tome što će Povjerenstvo zapravo raditi dolazi lijepa deklamacija o tome kako je pripremljen akcijski plan za odgajanje i animiranje djece, a tu je i klasična priča o posebnoj pažnji koju treba posvetiti hrvatskim autorima.
 
Tu je dakako i poticanje roditeljskog čitanja djeci, nešto čemu zaista treba posvetiti posebnu pažnju. Naime, podaci su i ovdje vrlo negativni, s obzirom da više od polovice ispitanih, njih 53 posto, izjavljuje kako nikada nisu naglas čitali svojoj djeci, dok je onih koji to čine nekoliko puta tjedno ili svaki dan oko 20 posto. Za usporedbu, u Njemačkoj 42 posto roditelja ne čita redovito svojoj djeci naglas. Zanimljivo, u Njemačkoj samo osam posto djece kaže da im otac čita naglas.
 
Kada su prošle godine novinari suočili Zorana Milanovića s poraznim statistikama i bombastičnim naslovima prema kojima hrvatski građani čitaju pet puta manje od hrvatskog prosjeka, pitali su ga što treba učiniti po tom pitanju. Njegov odgovor je glasio: "Što nam je činiti? Tiskati, subvencionirati koliko možemo, čitati puno i kritično, biti izbirljiv i znatiželjan, i tako odgajati djecu." U skladu s tim odgovorom, i Strategija uključuje stvaranje pretpostavki za kritičko čitanje književnih i neknjiževnih tekstova, a što podrazumijeva "shvaćanje vlastitoga mjesta u društvu, suvremenosti u kojoj živimo." 

Nadalje, Povjerenstvo je na tri veće radionice i većem broju skupova radilo na mjerama za osposobljavanje čitatelja za različite tipove čitanja književnih i neknjiževnih tekstova, kao i na osmišljavanju mehanizama praćenja čitatelja odnosno nečitatelja s ciljevima evaluacije primijenjenih programa poticanja čitanja i trajnoga praćenja kulture čitanja u Hrvatskoj. Ovaj suhoparni diskurs zapravo ne zvuči nimalo ohrabrujuće, sve ako je i logično složiti se sa svime rečenim.
 
Uz sve spomenuto, Povjerenstvo je ustvrdilo i nešto o čemu se godinama govori kao o jednom od temeljnih problema: neodgovarajući nastavni programi i popisi lektire koji ne pogoduju razvoju čitalačke pismenosti i ne razvijaju sklonost čitanju u obveznom obrazovanju te nedovoljna osviještenost učenika i nastavnika o tome kako čitanje nije samo predmet nastave hrvatskog jezika.

Kada je riječ o lektiri, zaista je nemoguće precijeniti utjecaj katastrofalnog načina predstavljanja književnosti mladim ljudima na njihov odnos prema književnosti i čitanju općenito, zbog čega ćemo se ovoj temi posebno posvetiti u narednim tjednima.
 
Na koncu balade, kako to već ovdje biva, nije se moglo ne komplicirati stvari, pa su u cijelu priču umjesto jednog ministarstva koje bi bilo mjerodavno, upletena dva, što je oduljilo i otežalo cijeli proces, zbog čega Strategija još nije gotova. Naime, uz Ministarstvo kulture u proceduru oko donošenja Strategije uključeno je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Za nekoliko dana ili tjedana famozna Strategija bi napokon trebala biti objavljena i onda će neke stvari biti jasnije. Međutim, ono što je svakako jasno i bez konačnog nacrta jest da će biti teško do nemoguće radikalno promijeniti bilo što u ovom anti-intelektualnom društvu u kojem živimo.

Osim ako će se Strategija sastojati od jedne jedine od Nietzschea prepisane rečenice: Prevrednovanje svih vrijednosti.
 
***

Neven Svilar
foto: Michael Comeau
POVRATAK NA VRH STRANICE