Utorak
20.12.2016.

Dokad će se pisati na prazan želudac?




Extra_large_strajk
Foto: Eric Appel / Flickr
A+ A-
Godine 1981. je na Kongresu Nacionalnog instituta pisaca u New Yorku održana diskusija pod naslovom Zašto sindikat? na kojem je preko 3.000 pisaca podržalo inicijativu za osnivanjem sindikata koji bi se borio za bolje plaće i tretman pisaca svih profila, te suprotstavio prijetnji slobodi izražavanja koju je donijela Reaganova administracija. 
 
Nacionalni sindikat pisaca službeno je osnovan 1983. i od tada se bori za prava pisaca svih profila – književnika, novinara, autora e-knjiga, akademskih radnika, scenarista, blogera, prevoditelja, itd. Sindikat se zalaže za plaće za freelance pisce, štiti pojedince od nepoštivanja ugovora i povrede autorskih prava, povećava vidljivost autora iz manjinskih skupina, zalaže se za povećanje ergonomskih standarda te nastoji da se izbjegnu ozljede vezane uz načine korištenja kompjutora, solidarizira se s ostalim prekarnim radnicima, itd.
 
A kako mi stojimo po tim pitanjima? O realnim uvjetima rada i organiziranosti književnika u Hrvatskoj razgovarali smo s Asjom Bakić, Željkom Horvat Čeč, te jednom mladom autoricom koja je htjela ostati anonimna. Činjenica da su se za razgovor odazvale isključivo mlade autorice, iako smo se javili jednakom broju muških autora, također može biti indikativna u okviru rasprave koja slijedi.
 
Iako pisci u Hrvatskoj nisu sindikalno organizirani, postoje čak dvije strukovne udruge koje se, među ostalim, zalažu za njihovu dobrobit. Društvo hrvatskih književnika tako još od 1900. godine "zaštićuje interese i diže ugled književničkog staleža". U strateškom planu Hrvatskog društva pisaca također se navodi djelatnost brige "za zaštitu profesionalnog i materijalnog položaja i ugleda pisaca književnih i drugih srodnih tekstova, njihove neovisnosti i prava na individualno izražavanje." Stoga nije slučaj da su kod nas pisci sami na svijetu, ali je pitanje u kojoj se mjeri udruga može sustavno angažirati za radnička prava njezinih članova.
 
Od Bakić saznajemo da književnik može kao slobodni umjetnik imati mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Postoje i druge obaveze prema književnicima, ali se one ne ispunjavaju uvijek onako kako je ugovorima predviđeno. "Konsenzusa oko toga koliko kartica teksta minimalno vrijedi – nema, jer je plaćanje vrlo često diskrecijska odluka i za isti tekst ljudi mogu biti različito kompenzirani. Sve ovisi o tome koliko je autor dobar s osobom koja plaća", tvrdi Bakić.
 
Životni standardi hrvatskih pisaca se, naravno, međusobno razlikuju, i upravo je zato krivo mladim piscima reći da se od pisanja ne može živjeti i da se stoga ne čude ako su potplaćeni. To naprosto nije tako. Koliko god to bila rijetkost, neki pisci žive od svojeg književnog rada. Ipak, realni uvjeti rada većine odgovaraju više iskustvima naših sugovornica.
 
Prije svega, niti jedna naša sugovornica ne živi od pisanja. Asju Bakić i Željku Horvat Čeč financijski podupiru članovi obitelji, a treća autorica ima i, kako kaže, 'pravi' posao s kojim se uzdržava. "Realni uvjeti rada su, besparica, razočaranje, frustracija i bijes”, kaže Horvat Čeč. Nedostatak novca za život, ovisnost o drugima, primoranost da se o radu na tekstovima razmišlja dok se obavlja neka n-ta aktivnost i da se, u konačnici, piše kada ostali poslovi i obiteljske obveze to dopuste, glavni su problemi koje navode autorice. 
 
Nedostatak novaca nije problem samo utoliko što književnici ne mogu reproducirati vlastitu radnu snagu kupnjom hrane i plaćanjem režija, već i stoga što si, kako naglašava Bakić, ne mogu priuštiti knjige neophodne za rad, niti si mogu osigurati dovoljno vremena da tekstovi (ali i prijevodi) na kojima rade, prije davanja na objavljivanje, odstoje.
 
Živjeti od pisanja je uvijek bilo izazovno, što ne znači da nije moguće detektirati koji su razlozi za to u konkretnim slučajevima. U tekstu Promjena statusa pisca je realna - jer je smiješno jeftina (treba je izboriti!) (Moderna vremena, 2011.), Robert Perišić, književnik i pokretač inicijative Pravo na profesiju, prekretnicu prema današnjem stanju u Hrvatskoj detektira u privatizaciji koja se zbila '90-ih. 
 
Naime, prije je izdavač aplicirao "društveno vrijedne knjige"na program Ministarstva, i ako bi konkretna knjiga prošla, dobivao bi dotaciju u koju je bio "upisan" dio za honorar pisca. Kada je izdavač nakon tranzicije postao privatnik, ta se nit subvencije prekinula. Posljedice su da izdavač, po logici privatnog nakladništva, može dotacijom raspolagati po svojoj volji, pa umjesto da je, primjerice, na neki fer način podijeli s piscem, on je može kao svoj profit upotrijebiti na različite načine - ulaganjem u nove projekte, marketing, itd. 
 
Pisac tu ispada iz sistema jer Ministarstvo naprosto može reći da se nema pravo uplitati u način poslovanja privatnika. Ono što se u biti događa, objašnjava Perišić, je to da Ministarstvo poznaje logiku privatnih izdavača pa im isplaćuje onoliko koliko je dovoljno da se knjiga objavi, u što nije uračunat novac ni za teorijski honorar pisca. Jer zašto bi mu davala novac kojeg on vjerojatno neće primiti?!
 
"Kolege pisci i ja ne možemo živjeti od vlastitog pisanja, ali zato od tog pisanja žive svi drugi uključeni u proces književne proizvodnje", kaže Bakić, te nastavlja: "Kad je gladan, od izdavača se ne traži da nastavi raditi, ali od književnika se traži da piše i na prazan želudac jer #nadahnuće." Unatoč uglavnom pozitivnim osobnim iskustvima (Horvat Čeč posebno ističe pozitivnu suradnju sa svojim izdavačem), sve su autorice izrazile svijest o tome da se ugovori često krše i da autori moraju moljakati za svoje honorare. 
 
Dodatni problem s izdavačima kojeg ističe Horvat Čeč jest taj što se izdavači često gotovo uopće ne bave autorima, pa oni sami moraju organizirati promocije, tj. sami sebi biti PR, umjesto da energiju ulože u pisanje. Naravno, autori mogu imati svoje književne agente, ali pitanje je koliko su takve usluge dostupne mladim 'neafirmiranim' autorima.
 
Postoje i specifičniji izvori problema za pisce, kao što su rod i mjesto boravka, a koji također kao prepreke predstavljaju pravilo. Među razlozima koje autorice navode kao uzroke rodne nejednakosti hrvatske književne scene su činjenice da sve važnije funkcije pripadnu muškarcima, što su književnice površno portretirane u mainstream medijima, te što unatoč postojanju mnogih dobrih književnica - većinu književnih nagrada dobivaju muškarci (o čemu je podrobnije pisala Antonela Marušić za portal Vox Feminae). Autorice smatraju da dobar dio sudionika književne scene živi u uvjerenju da žene gore pišu od muškaraca, pa stoga ne treba čuditi što su u konačnici i gore plaćene.
 
Kao izvor problema Horvat Čeč, koja živi u Rijeci, ističe i centraliziranost kulture u Hrvatskoj. "Ako niste u Zagrebu, jako je teško doći pod svijetla reflektora na književnoj sceni." To je posebice problematično u slučaju mladih autora za koje je gostovanje na festivalima, kako su potvrdile sve autorice, jako značajno, a koji se uglavnom organiziraju u Zagrebu. Lokalne književne scene postoje, poput primjerice riječkog Ri Lit-a, ali one nisu znatnije zapažene na nacionalnoj razini.
 
Unatoč tome što su književnici u nezavidnom položaju kad je u pitanju dodjela sredstava nakladnicima za izdavanje njihovih knjiga, oni su ipak u mogućnosti sami direktno aplicirati za dobivanje potpore za svoj rad. Ministarstvo kulture raspisuje godišnji natječaj za "dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva" na kojem književnici mogu dobiti mjesečnu plaću od 7000 kuna za razdoblje od godine dana (četiri potpore), šest mjeseci (šest potpora) i tri mjeseca (petnaest potpora). Potpora omogućava piscima da se u tom razdoblju, pazite sad – bave svojim zanimanjem! 
 
Takvo je iskustvo, onima koji nisu ostvarili potporu (dakle većini), omogućeno eventualno pri odlasku na književne rezidencije. Bakić ističe pozitivno iskustvo boravka u pazinskoj Kući za pisce, kada mjesec dana nije trebala brinuti za troškove hrane i režija. Ali s obzirom na to da si odlazak na rezidenciju ne može svatko dozvolit (primjerice, Horvat Čeč sprečavaju obaveze prema djetetu), trebalo bi piscu omogućiti taj 'luksuz' da može raditi kontinuirano i od doma.
 
Autorice su upozorile na nepotizam i političku uvjetovanost pri dodjeli potpore za književno stvaralaštvo, dodjeli sredstava izdavačima i dodjeli nagrada. Tom je problemu možda teško doskočiti s nekom jasnom strategijom, ali na kršenje autorskih ugovora, s druge strane, trebalo bi se reagirati sustavno i automatski, jer to nisu individualni problemi autora, tj. odraz njihove nesposobnosti da se zauzmu za sebe, već problem načina kako, izgleda, funkcionira sustav. U obranu interesa autora trebala bi stati strukovna udruženja, ili možda – sindikat?!
 
Po mišljenju Horvat Čeč, nova porezna reforma stavit će umjetnike koji zarađuju putem autorskih ugovora u još goru poziciju. S druge strane, svijest o svojoj poziciji i zajedničkim interesima s drugim prekarnim radnicima, po mišljenju naših sugovornica, postoji. Pa zašto se ne snažnije povezati? Naravno, koplja se lome oko toga je li pisanje profesija, pa onda i je li pisac radnik koji može zahtijevati svoja prava. Mi se oko toga ne dvoumimo, ali književnici na početku karijere koji samo žele biti objavljeni, često prelaze preko činjenice da su eksploatirani. "(...) taj prijelaz iz onog sramežljivog pa ja pišem u ja sam književnica jedan je veliki misterij u Hrvatskoj", kaže Horvat Čeč. Dakle, potrebna je i međugeneracijska solidarnost.
 
"Mladi pisci najprije nekoliko godina izgube dokazujući se starijim piscima, tražeći svoje mjesto na sceni i dajući svoje tekstove besplatno na sve strane, da u cijelom tom procesu uopće i ne pomišljaju da možda postoji neki besmisao u svemu tome. Sve dok ne objave prvu knjigu, sretni su da ih netko uopće želi čitati. Pretpostavljam da mladi u početku imaju romansiranu viziju sebe kao pisaca i, kada splasne ta slika o sebi, vjerujem da onda zaživi svijest o vlastitoj poziciji u kontekstu društva, političke situacije, književne scene", kaže nam mlada autorica.
 
Bavljenje književnošću ne smije biti klasna privilegija, niti smije biti privilegija onih koji su politički prihvatljivi. Nedavno je jedna književnica na javnoj televiziji izjavila kako književnici nemaju pravo iznositi laži o Domovinskom ratu u svojim djelima, kao da je istina relevantna kategorija u književnoj fikciji. Takvi su stavovi pogubni za umjetničko stvaralaštvo, te mogu i unazaditi ionako nezavidan položaj autora.
 
Naše sugovornice hvale inicijative poput Knjižnog bloka, spomenutog Prava na profesiju, te Kulturnjaka 2016, kao pozitivne primjere praksi koje mogu pridonijeti poboljšanju statusa književnika, ali istovremeno izražavaju i skepsu oko njihove djelotvornosti u trenutnoj političkoj situaciji. 
 
Dakle, tijek borbe za prava književnika je neizvjestan, ali sudeći po stavovima Asje Bakić i Željke Horvat Čeč, on bi morao ići paralelno s borbom ostalih radnika. "Ne podnosim pljuvanje po pisanju zato što ne podnosim ni pljuvanje po ljudima koji nisu pisci: svi smo jednaki i u istom smo sosu. Borba je zajednička ili je nema", kaže Bakić.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE