Utorak
05.03.2013.

U krevetu s piscima




Extra_large_dickens
A+ A-

Soyez réglé dans votre vie et ordinaire comme un bourgeois, afin d'être violent et original dans vos œuvres.
Gustave Flaubert

Flaubertov poučak prema kojem bi pisac trebao imati život zanimljiv poput kakvog automatona, e da bi pisao originalnu i veliku književnost često drži vodu. Pisca možemo usporediti s ptičicom u zidnom satu. Istina je da bi ptičica koja izađe dvaput dnevno iz zidnog sata kako bi je javnost vidjela trebala biti dovoljna toj istoj javnosti. Važno je ono što ptičica radi u mraku svoga zidnog sata. Veliki pisci su veliki zbog onog što su napisali. Njihovi životi bi nama, čitateljima, trebali biti savršeno nebitni. Svakako mnogo manje zanimljivi nego što su životi njihovih fiktivnih junaka. 

Bilo bi ispravno tako razmišljati, no ako smo iskreni, jasno je da je to nemoguće. Životi autora uvijek će nas zanimati. Ako, pak, o autoru ne znamo ništa, a divimo se njegovim djelima – ništa zato! Izmislit ćemo, ili nadograditi, začiniti. O životu Shakespearea ne znamo ništa, pa su ljudi svejedno hrlili u kina gledati ljubić Toma Stopparda Shakespeare in Love, saharoznu konfabulaciju koja je ubrala silne oskare. 

Životi autora zanimaju nas čak i u slučajevima gdje se to čini nekako posebno suvišno, kao što je na području filozofije.
 
Dobar primjer u tom smislu jest onaj antičkog autora Diogena Laeritija, koji je u svojoj knjizi Životi i mišljenja znamenitih filozofa opisao biografije nekih od najvećih antičkih mislilaca. O samom Diogenu Laertiju zna se vrlo malo, no činjenica jest da je njegova knjiga, u kojoj piše o životima grčkih filozofa od Talesa i Anaksimandra pa sve do Epikura, oduvijek bila intrigantna čitateljima. Veliki Michel de Montaigne je rekao kako bi bilo sjajno da smo umjesto jednog Laertija imali sačuvanih njih deset. Upravo je Montaigneovo 16. stoljeće bilo epoha u kojoj su se počele cijeniti biografije umjetnika, kao nikad do tad. Montaigneov suvremenik, talijanski slikar i pisac Giorgio Vasari, 1550. godine objavljuje znamenite Le Vite, golemu knjigu biografija najvećih talijanskih renesansnih umjetnika i time započinje žanr enciklopedije biografija umjetnika. Nije teško zaključiti zašto se baš tad pojavljuje poseban interes za biografije umjetnika. Naime, neoplatonistička učenja su u 16. stoljeću bila na svome vrhuncu, sa shvaćanjem umjetnika kao neke vrste božanskog poluvodiča, stvorenja koje je taknulo božansko i dalo mu posebnu ulogu na ovome svijetu.
 
Naravno, ako uzmemo da biografije umjetnika, književnika i filozofa u sebi zaista sadrže nešto privlačno, biografi će prije ili kasnije književnom alkemijom doći do kombinacije koja bi trebala sadržavati najveći mogući apeal, a to će se dogoditi uvijek ako kao prefiks dodamo seks. Drugim riječima, biografiju podrediti ljubavnom odnosno seksualnom elementu. Ta je formula poznata biografima veoma dugo, i u sebi je sadržavala klicu onoga što će ubrzo postati poznato kao romansirana biografija. No, postoje i ozbiljne biografije koje se bave upravo tim aspektima života pisaca. 
 
U svojoj biografiji o Antonu Pavloviču Čehovu (Donald Rayfield, Anton Chekhov: A Life), koju na svom blogu u Guardianu spominje William Boyd, Rayfield se ekstenzivno bavi upravo tim dijelom života velikog novelista i dramatičara (prema Rayfieldu, Čehov, koji je od 1878. pa sve do 1900. bio redoviti gost bordela, imao je više od trideset znanih ljubavnica). Čehov je bio George Clooney ruske književne scene (Harvey Pitcher ga u knjizi Chekhov's Leading Lady, biografiji prvakinje moskovskog teatra Olge Knipper, naziva 'najvećim neženjom Rusije'), a priče o njegovim ljubavnim vezama redovito su išle ruku pod ruku s pričama o tome zašto se pisac nikako ne želi oženiti (te priče trajale su sve do ženidbe s Olgom Knipper 1901. godine, kad je Čehov već bio narušena zdravlja). "Ako ću se već oženiti, to će biti po mojim uvjetima. Ne moram viđati ženu svaki dan. Ja ću živjeti na selu, a ona u Moskvi, i dolazit ću kad mi se prohtije... daj mi ženu koja je nalik mjesecu, koja se neće pojavljivati na mom nebu svakog dana", Čehov piše Suvorinu 1895. godine.
 
Veza Čehova s glumicom Olgom Knipper bila je predmetom brojnih istraživanja, baš kao što je i veza drugog velikog pisca 19. stoljeća, Charlesa Dickensa, s glumicom Ellen Lawless 'Nelly' Ternan. Prošle godine obilježena je dvjestota godišnjica Dickensova rođenja, što je popraćeno cijelom silom raznih izdanja, izložaba, filmova i slično. Među njima posebnu su pažnju zavrijedile čak tri biografije koje su se bavile ljubavnim vezama Dickensovim. Dvije knjige bave se tzv. Velikim Dickensovim skandalom, odnosom odnosom slavnog pisca i mlade glumice, već spomenute Nelly Ternan. Prva je knjiga Roberta Garnetta oprobanog naslova Charles Dickens in Love, objavljena prije nešto više od dva mjeseca, u kojoj osim veze s mladom glumicom autor istražuje i Dickensov odnos s njegovim drugim ljubavima, Mariom Beadnell (koja je bila zapravo njegova prva ljubav i po kojoj je modelirao lik Dore u Davidu Copperfieldu) za koju autor kaže, "naučila je Dickensa koliko strastveno može voljeti i koliko naporno raditi", odnosno Mary Hogarth, koju Garnett naziva 'Dickensovom religijom'. Dickensove tri ljubavi autor ne previše rječito niti inspirirano naziva 'Dickensovim muzama i učiteljicama u školi života.'
 
Druga knjiga o odnosu Ternan-Dickens je The Great Charles Dickens Scandal Michaela Slatera, u kojoj autor veoma iscrpno istražuje vezu književnika s NellyTernan (Dickens je Ternanovu upoznao kad joj je bilo tek sedamnaest godina, te je bila mlađa od njegove najstarije kćerke). Kad već govorimo o njegovoj djeci, upravo su Dickensova djeca, a imao ih je desetero, u fokusu istraživanja Roberta Gottlieba u knjizi Great Expectations: The Sons and Daughters of Charles Dickens.
 
Nakon svega ovoga jasno je zašto Britanci kreću snimati film o Dickensovim ljubavima, koji će za razliku od filma o Shakespeareu snimljenog prije petnaest godina ipak biti utemeljen na stvarnim činjenicama (tad je Shakespearea glumio Joseph Fiennes, dok Dickensa glumi njegov brat Ralph Fiennes). No, kako je film o Shakespeareu pokazao, činjenice su kad je riječ o ovom narativnom tipu manje bitne - sve se na koncu pretvara u ljubić. 
 
Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.