Tajna Krležine crne kutije

U Hrvatskoj rijetko tko danas zna tko je Geraldo Rivera. No u Americi, posebno osamdesetih godina, njegovoj se pojavi nije moglo uteći. Sveprisutni lik s malih ekrana doživio je trenutak najveće slave, a paradoksalno i najvećeg poniženja, kad je pred milijunskim auditorijem otvarao znameniti sef Ala Caponea, o kojem su se godinama ispredale legende. Hrvatske građane je sadržaj tog sefa malo zanimao. Oni su imali jedan drugi mitski sef, koji je čuvao znamenite Krležine kutije. No, otvaranje i jednog i drugog ušlo je u povijest kao ogromni antiklimaks.   

***

U očima narodne vlasti i hrvatskog naroda koji je podržava (a Karamarko je nedavno izjednačio glasače HDZ-a s hrvatskim narodom u svome totalitetu), nezavisna kultura je nešto poput riba priljepuša, tih gadnih morskih nakaza koje plove tminom i slijepe su na sve zbog morbidne usredotočenosti na predivnu orijašku ribetinu za kojom se povlače po morskim dubinama. Ta ribetina, golema psina koja jadna sa sobom pod repom nosi te zlosretne rugobe, u očima narodne vlasti, ministra kulture i cijele armije njihovih kibica na društvenim mrežama, zapravo je hrvatska kultura, ponosna, moćna i kultivirana od stoljeća sedmog, koju su podigla vrla bezbrojna imena. Hrvatska kultura koja se ponosi i promiče istinske vrijednosti stoljećima, još od svojih anonimnih svećenika koji su vrijedno prepisivali nabožna djela, preko Janusa Pannoniusa, pa sve do oca hrvatske književnosti, velikog Marula.

Dok oficijelna, prava kultura ističe Janusa Pannoniusa kao svog uzora, ove priljepuše znaju tek za Satana Panonskog. Dok se prava kultura ponosi začinjavcima, ovi s 'nezavisne scene' misle da je to kuharica posvećena korištenju začina.

Pravu, istinsku hrvatsku kulturu ljubi svak, od onog, kako to političari vole reći, 'običnog, malog čovjeka', pa sve do neobično velikih ljudi, naših političkih lidera. Ta ljubav može se uočiti svakom prilikom, kao, recimo, kada je prije četiri-pet godina u kavani Blato održana književna večer posvećena velikom Tinu Ujeviću, na kojoj su pjesme čitali najbolji hrvatski glumci, ali i jedan Arsen Dedić. Tu je večer svojom prisutnošću uveličao i zagrebački gradonačelnik, koji se toliko udubio u slušanje stihova, da se prisutnoj publici, koja se natiskala sve do izlaza na Gundulićevu ulicu, učinilo da je u jednom trenutku, koji se zatim pretvorio u dulji niz trenutaka, gradonačelnik zaspao. No, barem se njemu ne može prigovoriti što spava na književnim večerima, jer se čovjek ipak budi u pet ujutro i dela.

No sva ljubav prema hrvatskoj kulturi, i to ona prava, inkluzivna i dobronamjerna ljubav puna kršćanskog oprosta nigdje se ne očituje toliko kao kad je u pitanju Miroslav Krleža. Sav značaj tog oprosta i silne milostivosti ljudi od kulture postaje jasna kad se sjetimo da je riječ o čovjeku koji je u tekstu iznemirujućeg naziva O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva napisao ovo:

"Jedna od tipičnih malograđanskih slabosti iluzionističkog hrvatstva jeste da mu je osjećaj vlastite narodnosti ranjavo razdražen, da je u svoje vlastite slabosti djetinjasto zaljubljeno, da je sklono da se precjenjuje u umjetničkim, a naročito u pjesničkim oblastima, u kojima nikakva razloga nema da o sebi misli naročito oduševljeno, potcjenjujući se upravo u onim regionima koje reakcionarno poriče, koje jednostrano slijepo neće da uzme ad notam i o kojima uglavnom zaslijepljena, pojma nema."

***

Ako je sklonost precjenjivanju vlastitih književnih darova kroz stoljeća samo rasla, možda je u očima kulturnog Hrvata krajnja točka katarze i potvrde da je nadrastao puko samohvalisanje trenutak kada prihvati čovjeka koji je napisao tako nešto, koji je ismijavao naše vrhunce u pjesničkim oblastima i pisao o hrvatskoj književnoj laži, ali još i gore od toga, o malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva.

Možda je zato onomad, petnaest godina nakon što je Geraldo otvorio Caponeov sef u kojem nije našao ni zlato ni leševe ni novac ni automatske puške, i nastala ona apsurdna gungula prije i za vrijeme otvaranja znamenitih Krležinih kutija. Ta sumanuta promenada odličnika na Gvozdu, naguravanje who's who službene hrvatske kulture u spomen-kući usporedivo s onim Tinovim vašarom u Blatu deset godina kasnije, taj čudnovati krležijanski igrokaz pokazao je svu snagu i punu patetiku onoga što je Zoran Kravar odavno detektirao kao "nezdravu, gotovo morbidnu opsjednutost Krležom" što karakterizira hrvatsku inteligenciju. Ovako je o tom danu u svojoj knjizi Uljanice i duhovi pisao Zoran Kravar:

"Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovao raspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj, stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10 po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati – zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci. Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže)".

Teško je odoljeti porivu da se hrvatsku kulturu ne usporedi upravo s Krležinom kućom toga dana.

S jedne strane imamo Kulturu u stanju perpetuum imobile, gdje se vječno na ledenoj hladnoći čeka na pomazanje politike, u ovom slučaju stalno prisutnog Gradonačelnika, koji dođe nešto poput Bulgakovljeva Wolanda, i koji u hrvatskoj kulturi ima ulogu usporedivu s protagonistom pjesme Sympathy for the Devil The Rolling Stonesa - čovjek koji je uvijek i svugdje prisutan, od stoljeća sedmog pa sve do kraja vremena.

S druge strane, ulazak u kuću kulture dočekaju uglavnom samo 'kulturno neproduktivni', i stvarni pisci, profesori i urednici su u velikoj manjini. Na koncu, sve to je toliko neuravnoteženo da čovjek ima osjećaj da će od silne gužve popucati pod i da će se čitavo to Potemkinovo selo Potemkinove kulture u Memorijalnoj kući strovaliti u bezdan bez memorije, a pisac, pravi pisac, ima osjećaj da će propasti, da će ga pojesti crni mrak.

Sve to je prije petnaestak godina nalikovalo nekakvom anti-Kraljevu, doduše, samo kada je u pitanju mjesto radnje, i možda se nekome moglo i učiniti da nije riječ ni o kakvom morbidnom naguravanju oko kutije, već naprosto o performansu koji su u čast autora koji je umro dvadeset godina prije toga osmislili ljudi iz kulturne administracije. Jer sve to kao da je netko već jednom napisao, i da se sve odvijalo kako se moralo odviti – bez obzira je li riječ o scenariju iz svitka Fatalista Jacquesa, ili tek o halucinantnoj maštariji nekog slikara, dok silazi s vlaka na Kaptolskome kolodvoru…  

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).