Petak
14.07.2017.

Stoljeće Nezahvalnog žicara




Extra_large_lang
Umorna smrt ('Der müde Tod', Fritz Lang, 1921.)
A+ A-

Prije stotinu godina umro je francuski pisac Léon Bloy.

***

Carl Schmitt, inače idol američkih odvjetnika koji rade za Pentagon, trčkarao je po njemačkoj književnoj povijesti i naivnim pjesnicima nutkao Léona Bloya. S visokim postotkom uspješnosti navlačio je nezrele umove na otrov - otprilike onako kako u imaginaciji indoktriniranog građanina diler pred školom čeka učenike i dijeli im opojna sredstva.

***

Léonu Bloyu možemo pristupiti iz mnogo uglova, ali najbolji otvor za to nudi se u predjelu smrti. Dakle kršćanstvu. Papa Franjo svoju prvu propovijed začinio je citatom Bloyevim, između ostalog kazavši "Onaj tko se ne moli Bogu, moli se Vragu."

(Usput budi rečeno, nalazim Sotonu prilično dosadnim, iako ne znam bih li mu to baš otvoreno rekao u lice. Zacijelo bih, pod određenim okolnostima.)

***

Francusku književnost 19. stoljeća možemo promatrati kao korpus tekstova, ali i kao putridnu degradaciju korpusa. Književnost kao pogrebna povorka je prilično banalan koncept, koji međutim ne uključuje element poniženja. Pritom ne mislim nužno na ograničavanje vlastitih slabih moći na promatranje onog perioda određenog duhovnog ili ideološkog sklopa koji je vlastito stasanje odavno nadišao, pa već i naravnim stanjem stvari pomalo zaboravio. Dakako, to neminovno truljenje u pravilu donosi mnogo potencijalnih zadovoljenja, u širokom spektru manirizama.

Upravo to bujanje estetizacije i postaje neuralgična točka u periodu prve velike duhovne krize visokog kapitalizma što rađa pesimizam kraja 19. i početka 20. stoljeća. Možemo se i spustiti malo po Jakobovoj ljestvici i nadviti se nad same pogrebne povorke. Nad leševe Nervala, Turgenjeva, Heinea, Baudelairea… Nad sprovod Julesa Laforguea, gdje vidimo tek petnaestak pojava, među kojima možemo prepoznati Georgea Seurata, Gustavea Kahna, Paula Bourgeta, Jeana Moreasa. Možemo i lebdjeti nad žalovanjima pod visokim državnim pokroviteljstvom Victora Hugoa i Anatolea Francea, ili mondenih sprovoda mladih klasika u dekoraciji Coco Chanel. To je, dakako, već prostor fikcije. Ostavit ćemo ga za sljedeću priliku, upriliči li nam se ista.

***

Léon Bloy svakako je bio neobičan izbor za našeg južnjačkog debitanta. Franjin sunarodnjak Borges entuzijastično javlja Bloya, baš kao i njegovog antimodernističkog suborca i prijatelja Villiersa de L'Islea Adama, kao vrhunske, snažne kritičare zapadnoevropskog protestantizma.

(Također, upravo je Bloy jedan od heroja klerikalnog književnog krila navijača Boca Juniorsa, o čemu su mnogi već pisali. Bombonjerom se često orio navijački zaziv Bloya koji međutim nije s odobravanjem nadgledao zbivanja na terenu s elgrekovskog oblačka što se usidrio ponad igrališta, i to iz jednostavnog razloga. Kerubini su ga se plašili k'o Vraga samoga).

Bloy se, međutim, izdiže iznad odreda apologeta medijevalnog principa upravo beskompromisnim sjedinjenjem s vlastitom borbom. Njegovo deranje i psovanje nije imalo ograde, divljačkom snagom nepatvorene mržnje gazio je kultivirani vrt u kojem je nicao pijetet buržuja. Nije imao problem s javnim mnijenjem, s pristojnošću, dekorumom i čestitošću. Smjernost kršćanina bila mu je jednako strana kao i ona zadovoljnog građanina, i svima je nudio paletu govana da im je nagura u usta. Bloy se ukazuje kao ključan mislilac kraja epohe, početka nove.

***

Ne treba čuditi da su baš Carlu Schmittu vječno puna usta Bloya, na hridi ispršenog antimodernističkog svjetionika koji psuje dijabolično precizno ususret nadolazećem tsunamiju progresa. On stoji kao gromada negativne definicije, mislilac zapiljen u iskešene kosture u danse macabreu što traje dulje od plesnih maratona iz razdoblja Prohibicije.

***

Žicao je prilično elegantno, to ipak treba otvoreno kazati.

***

Čak i u ekscentričnoj skupini ranih 'dekadenata' Bloy je bio u svakom pogledu iznimna figura, neka vrsta Ivana Krstitelja oboružanog arsenalom psovki. Novih psovki. Posve nepravedno, iako donekle razumljivo, u kolektivnu memoriju ušao je kao psihopatski urlik u trijumfalnoj ariji strojeva. Javna čestitka Koscu na uspješnoj sječi jednog Pierrea Curiea danas je možda i poznatija od Bloyevih tekstova. Sačuvane fotografije ukazuju nam se kao neka vrsta definicije očaja, posebno one kasnije kada vidimo čovjeka upijena lica s izbuljenim očima, koje u sjećanje prizivaju uznemirujući portret Nietzschea nakon rasapa.

U mlađim danima rado se družio s Viliersom de L'Isleom Adamom, kojeg Goncourt (priznajem, ne znam koji) opisuje kao "čovjeka s licem ovisnika o opijumu ili masturbatora." I to Goncourt nije mislio u pozitivnom smislu.

***

Nakon što je javno ponizio njegovog nedavno preminulog brata Julesa, Bloy se pojavi na vratima stana Edmonda Gouncourta s malenom molbom: "Molio bih te da mi posudiš nešto novca. Moguće je da ću ti ga jednom vratiti, a možda ti ga i ne vratim."

***

Ernst Jünger i Martin Heidegger zajedno su uzeli LSD početkom '50-ih godina usred onog dijela Crne šume koja je u narodu bila poznata kao vještičja domaja. Od znatne vještičje aktivnosti zabilježene negdje tamo početkom 1570-ih godina pa sve do poslijeratnog perioda, čarobiranje je tamo bilo u stalnom padu. Znalci kažu da se dogodilo sljedeće.

Heidegger je navodno doživio promjenu krajobraza nalik na onu u filmu Vremeplov, da bi mu se na koncu kao vječnost dugog lanca sastavljanja i raspadanja neposredne okoline ukazao nekakav neobičan i naočit gospodin, koji se predstavio kao liječnik i humanist Udo Brinkman. Nakon izmjena kurtoaznosti Brinkman se pretvorio u Alexandera von Humboldta. Izvan tih osnovnih crta detalji su ostali nepoznati.

S druge strane, Gospodar Jünger (koji je upravo preko Hrvata uočio distinkciju gospodin-gospodar) – kojeg je dr. Albert Hofmann u njihovim LSD seansama redovito promatrao kako se preobražava u nad-čarobnjaka galskih performansi, s jednom žličicom Theophilea Gautiera – možda pod utjecajem filma kojeg je jednom davno gledao - - imao je viziju Bloya kao iskusne kljusine što decentno vodi sprovod prije negoli mu u stražnjicu doleti velik kamen. Kljuse se propelo, istreslo crijeva pred zgroženim žalosnicama i pohitalo prema otvorenom prostranstvu. Usput je iz mnoštva na konja skočio klaun Kniebolo i odjahao u trijumfalnu njemačku noć.

***

I Albert Hofmann i Ernst Jünger doživjeli su 102 godine.

***

Ernst Jünger gordo kaže da je Bloy dvojni kristal dijamanta i balege. Koprofilski element prvo je što će današnji čitatelj opaziti kod ovog pisca.  

***

Léon Bloy je mrzio Nijemce. Mišljenja sam da njegova mržnja zacijelo ne bi jenjala ni nakon saznanja o razini vlastitog utjecaja na njemačke pisce i mislioce početka 20. stoljeća. Taj utjecaj ne treba čuditi imamo li u vidu osjetljivost njemačkog mislioca, od pukog literate preko filozofa pa sve do čarobnjaka, na pitanja apsoluta. Ne treba se ispričavati zbog tobožnje banalnosti razgovora o nečemu što se zove njemački duh. Stremljenje nad-stvarnom karakteristika je najboljih pisaca klasike, i to ne samo onih poput Novalisa, koje su na štit nabili njihovi romantičarski nasljednici. Sužavanje otvora koje je vodilo u taj registar rezultiralo je romantičarskom rekonkvistom koju možemo slijediti od početka 19. stoljeća pa sve do pozno romantičarskih pjesničkih pothvata koji su se izdavali kao moderni, poput djela Huga Balla Gottfrieda Benna. Ball je nakon Cabaret Voltairea postao katolički konvertit, stavivši se u službu opravdavanja protuslovnog apsoluta utjelovljenog u liku pape. Čežnja za redom u oba doma baroknog slikarskog univerzuma kod njemačkih pisaca počinje uredovati i hijerarhizirati. Literatura postaje zakonodavnog karaktera.

***

Bloy je rođen 1846. godine, iste one kad se u alpskom mjestu La Salette, smještenom na 1787 metara nadmorske visine, dječici ukazala Bogorodica. Bloy je Našu Gospu od La Salette prihvatio kao znak predstojeće apokalipse. Lourdes je, međutim, smatrao nekom vrstom frivolnog skretanja; sentimentalno klanjanje Madoni od Pudrijere odbljesak je vjere u difuznom stanju.  

***

Taborenje u apstrakciji je legitimno. Međutim, inzistiranje na trganju zastora lažne stvarnosti u pravilu vodi u kič, pogotovo ako je u pitanju paravan koji nam visi nad glavom. Strgnemo li ga, naći ćemo se na groblju prepunom najbolje njemačke pjesničke slonovače.

"Ja sam prorok. No također sam pamfletist", rekao je Bloy. Bez obzira na to što je označen kao ekstremni antimodernist, bio je moderan. On je moderniji od većine svojih suvremenika, svakako od Lautréamonta i Poea. Njegov dijabolični repertoar i flagelantski ponos je izboj negativne teologije. "Njemačka romantičarska žudnja je poživjela kroz stoljeća. Ima četiristo godina i kroz diluvijalno ne-vrijeme prenosi široki spektar virusa."

***

Bloy je navodno dao štampati posjetnicu na kojoj je stajalo Léon Bloy – Enterpreneur de demolition. Kada govorimo o njemačkoj književnosti između dva rata, ovaj se naslov ne čini nimalo pretjeranim.

Ernst Jünger ga počinje čitati na savjet king-pina radikalnog političkog prava ili pravne teologije, Carla Schmitta, koji je dvadesetak godina ranije nudio Bloya Ballu.  

***

Što je to život? Pitanje je koje postavlja jedan njemački pjesnik. Život je živjeti.

Bloy je pak slavio smrt "dijaboličnog pronalazača radija čiji je sjajni mozak došao u kontakt s hrpom govana". U Hodočasniku Apsoluta kaže da "kada čovjek nevoljko baci novčić u ruke prosjaka, taj isti novčić probija ruku prosjaka, pada, buši rupu u zemlji, buši rupe u suncima, opkoračuje nebeski svod i dovodi u pitanje čitav univerzum." I to je svemir mita.

POVRATAK NA VRH STRANICE