Četvrtak
14.05.2015.

Sto godina sljepoće




Extra_large_2803417854_12c6e3ec80_z
A+ A-
Postoje neke stvari koje su točno takve kakve jesu, i nitko ih ne pokušava niti zamisliti drugačijima. To se odnosi na takozvano 'znanje', a ne na ono što Parmenid naziva doksom, odnosno prividnim mišljenjem, koje je zapravo jedino moguće kada se govori o onome što nije inteligibilno; tu nije moguće učiniti epistemološki korak. Doksa je odlika svih ljudi, i zato to i naziva 'mišljenjem smrtnika'. A onda je tu i znanje...
 
No i znanje je vrlo klimava stvar. Možemo reći da je more plavo, i to je tako, no je li zaista? Isto tako možemo reći da stoljeće traje stotinu godina, no je li zaista tako? Jer sve teče, pa tako i vrijeme, ali ono ne teče nužno onako kako mislimo da teče. Ili je stvar upravo suprotna; ono teče isključivo onako kako mislimo da teče. Recimo, iako je na prvi pogled sasvim jasno da stoljeća imaju uvijek potpuno isti vijek trajanja, da traju stotinu godina i ni sekundu dulje, to po svemu sudeći nije tako.

Čini se da, baš kao i sva bića, i vjekovi mogu umrijeti prije svog očekivanog životnog vijeka, baš kao što mogu poživjeti ekstremno dugo. Recimo, povjesničari koji su odavno prestali ove vremenske blokove gledati kao uvijek iste, precizno odrezane kriške vremena, tvrde da je 19. stoljeće bilo poput kakvog dugovječnog čiče što u gudurama Kavkaza poživi 120 godina kao od šale. Samo što se umjesto kefirom to 19. stoljeće hranilo dijetom koja se sastojala od krvavih revolucija i još krvavijih ratova.

Od revolucije do revolucije taj temporalni Enohov sin proždro je sve što mu se našlo na putu; započeo je još kao nedonošče Francuskom revolucijom da bi kao matora beštija na vječni počinak otišao Oktobarskom revolucijom. No prije toga se osigurao da mu potomak, 20. stoljeće rođeno na pepelu puste zemlje 1918., bude jednako proždrljivi vremenski gurman što gricka ražnjiće od ratova i genocida. Iako 20. stoljeće nije poživjelo toliko dugo (†1989.), ne može se reći da nije uživalo baš kao i svoj prethodnik.
 
No ono što stoljeća, kao ljudske izmišljotine, jamačno zamjeraju svojim kreatorima jest kada ovi prešućuju ratove i genocide koje su tako srčano vodili. A prešućivanje i zaborav je dosta trendy. Ne mora to nužno biti pravi genocid, mogu biti i zločini protiv čovječnosti, svejedno, no prešućivanje je i dalje konstanta. Damnatio memoriae se, doduše, ovdje ne kreira eksplicitno nasilno, već je u pitanju više strategija bez strategije, psihološki rat koji je često i najefektniji.

Jer neki ratovi, genocidi i zločini protiv čovječnosti naprosto nisu dovoljno seksi. Kome je, recimo, sada posebno zanimljivo što su Amerikanci početkom Drugog svjetskog rata okupili sve Amerikance japanskog porijekla i potrpali ih u kamione i vlakove i poslali u koncentracione logore? Je li ikoga briga za prvi pogrom kratkog 20. stoljeća, kada je u Rusiji od 1917. do 1922. ubijeno na stotine tisuća Židova?

Također gotovo da je i prijekora vrijedno spominjanje onog dosadnog armenskog genocida. Za genocid nad Asircima jedva da je itko i čuo. Da nekoga pitate za to vjerojatno bi kao odgovor dobili slijeganje ramenima i pitanje, "A zar je i u drevnoj Mezopotamiji prije nekoliko milenija bilo genocida?"
 
Gotovo da nitko i ne zna da je riječ o genocidu kojeg su prije točno stotinu godina na istoku Turske izvršili mladoturci nad pripadnicima Asiraca (Ajsora), zbog čega je ovaj narod praktično nestao s tog područja. Mladoturci, koji su htjeli finu, čistu i homogenu Tursku, tursku zemlju za turskog čovjeka, odgovorni su za tri stravična genocida – nad Armencima, Asircima i Kurdima – a danas se Turci upinju izbrisati svaki spomen na te događaje, i njihovi razjareni ambasadori šalju ljutite diplomatske note ako u kojoj zemlji dođe do povrede protokola i netko se uopće usudi spomenuti te događaje. 
 
Spomenuti bijes se rađa i kada se spominje genocid u cjelini, kao i konkretni pokolji koje su tada izvršili Turci, poput onog otprije točno stotinu godina. Jedne večeri, krajem aprila 1915. godine, Turci su u Anatoliji okupili 82 armenska pisca i intelektualca, odveli ih u pustinju i nakon sadističkog iživljavanja ih likvidirali. To je bio početak tragičnog lanca događaja koji je narednih mjeseci i godina doveo do likvidacije više od milijun i pol turskih Armenaca. 
 
Prije nekoliko dana je međunarodni PEN centar, dakako uz proteste službene Ankare, podsjetio na ove događaje i održao veliki skup na kojem se razgovaralo o fenomenu prisilnog zaborava. 

No pitanje je zapravo ima li ovdje ičega prisilnog. Kod ljudi ne postoji ništa snažnije od njihovog kapaciteta za zaborav. Odatle i toliki uspjeh omiljene strategije: nakon anihilacije života redovno slijedi anihilacija memorije. Svejedno je li riječ o 19. ili 20. stoljeću.

A 21. stoljeće je tek počelo...
 
Neven Svilar
foto: Memorijal u Jerevanu (MichaEll)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.