Srebrni baloni 2017.

Milenijska tjeskoba je zeznuta stvar. Slutnja zla u koju je bio umočen rezignirani Slobodni svijet pokazala se posve opravdanom. Ovo je prilično banalan iskaz, istina, iskaz anabolično sumnjiv; nešto poput slobode, ili čovječanstva. Slobode i čovječanstva. Početak novog stoljeća donio je i prekretnički datum, jedan od onih velikih dana što u svom ružnom historijskom koferu nose događaj što potiče ljude na nepodnošljive 'gdje sam u tom trenutku bio i što sam radio' tirade. Breme brige nad Slobodnim svijetom preuzela je Amerika. S druge strane, Hrvatska je poticala strana ulaganja. Strani ulagači znali su s vremena na vrijeme posjetiti Republiku Hrvatsku, katkad i hrpimice, što se zacijelo može dokazati i tek letimičnim pregledom knjiga gostiju zagrebačkih hotela, poput hotela Esplanade, ali i nekih drugih.  

Za fenomen čudnovatog naziva 'hrvatska kulturna scena' veliki datum u prvoj godini novog tisućljeća odnosio se na otvorenje izložbe Andyja Warhola u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. To je zapravo bila smiješna izložba, propagandni trash koji su popratili smiješni promotivni tekstovi i smiješni osvrti hrvatskih likovnih kritičara. Izložbu je po tranzicijskim zabitima Istočne Evrope nosala američka vlada, mada je sve to imalo zadah provincijalne vjerske procesije više-manje rutinske naravi,  gdje bi ushit pokazala tek pokoja fanatična baba ili crkvenjak s pogledom ubojice.

Izložba Andyja Warhola otvorena je 11. septembra 2001. godine. Od čitave izložbe, uz opća mjesta, ostali su mi u pamćenju tek srebrni baloni pod kupolom. Sve je drugo nestalo. Warhol kao promotivni letak State Departmenta imao je djelovanje slaboumno, još bezumnije od Reaganovog odabira stvari Born in the USA Brucea Springsteena kao borbene pjesme za predsjedničku kampanju.

***

Usprkos romantičarskim tlapnjama o umjetniku kao buntovniku, vladajuća klasa je kroz čitavu povijest koristila umjetnike i pjesnike za potvrdu vlastita legitimiteta. To se jednako događalo u, ransijerovski rečeno, političkom kao i ne-političkom vremenu. Zauzvrat, umjetnici bi dobili koricu kruha i malo božanske milosti.

Umjetnik nikada nije mogao niti će moći uskliknuti slobodan sam! ; u najboljem slučaju neće biti prisiljen s nekoliko metara visine promatrati svoju glavu dok se kotrlja puteljkom, s fiksiranim izrazom iznenađenja. Uostalom, Gaj Petronije Arbitar nikada nije čitao Utjehu filozofije.

***

Veliki Paolo Uccello je u 15. stoljeću dobio naredbu od obitelji Medici naslikati genocidnog manijaka / heroja, Johna Hawkwooda, cijenjenog condottierea koji je haračio Evropom i za vreću dukata sjekao živalj-kukolj. Uccello ga je naslikao prema nekom starijem portretu. William Caferro, autor knjige John Hawkwood: An English Mercenary in Fourteenth-Century Italy navodi kako je "i sama poza Hawkwooda u najmanju ruku sumnjiva" te da "kompozicija djela ukazuje na firentinsku propagandu koja ima prizvati Hawkwooda kao vjernog zapovjednika koji izvršava nadzor svojih trupa."

***

Umjetnici nisu uvijek svjesno služili vladajućoj klasi. Iz frižidera Hladnoga rata možemo izvaditi veliku kampanju CIA-e što je trajala '50-ih i '60-ih godina u Evropi. Za razliku od besprizornog performansa u formi izložbe Warhola u Zagrebu, strateški think-tank CIA-e pola stoljeća ranije odlučio je tajno promovirati američki apstraktni ekspresionizam po Evropi, kao dokaz poželjnog utjecaja slobodnog tržišta na duh umjetnika. Apstraktno ekspresionistička građevina erektirana je u tamnom srcu Evrope kao kontrastni princip anti-umjetničkom socrealizmu. Apstraktni ekspresionisti, ili barem većina njih, nisu imali pojma da im CIA organizira izložbe po Starom kontinentu koje redovito bivaju popraćene panegiricima i kritičkim tekstovima o konačnom oslobođenju slikarstva emancipacijom od okova reprezentacije stvarnosti.

***

Pajo Kanižaj poznato je ime hrvatske književnosti, kako za starije, tako i za one malo mlađe. Ovaj aforist djelovao je edukatorski, didaktički, kao savjest nacije, no nije mu bilo strano našaliti se - kako u društvu, tako i u svojim tekstovima - kada bi ga okolnosti navele na takvo što. Od njegovih poznatijih djela valja izdvojiti knjigu aforizama Na Golom otoku (1971.), knjigu aforizama Naprijed u rikverc (1988.), zbirku pjesama Jedna stvar na P, knjigu aforizama na njemačkom Fris deinen Nächsten (1989.) i zbirku priča Prometej s Golog otoka (2005.) Epigrame je objavljivao u Večernjem listu i Vjesniku, a 1997. objavio je zbirku pod nazivom Grebigrami.

***

Bilo je to otprilike 1994., ili možda 1997. godine, kada je ugledni državotvorni pjesnik Pajo Kanižaj u kulturnoj rubrici Večernjeg lista zapjevao:

Gledam tako Račana i nešto mi sine
Ima sve Tuđmanove mane, a ni jedne vrline.

Razmišljajući o pitanju decentralizacije u Republici Hrvatskoj i meni je nešto sinulo kao onomad gospodinu Kanižaju, no ipak nisam poput hrvatskog Johna Donnea posegnuo za nalivperom i u ponešto neuredan epigram ritma koji priziva reklame za šoping centre uobličio svoju spoznaju, za vječnost.

(Problem je sljedeći: iako nagađam što mi je sinulo, postoji određena vjerojatnost da mi to zapravo nije sinulo tada, ako mi je uopće i sinulo. Hoću reći, možda mi je sinulo više puta, no svako od tih sinuća po svoj prilici bilo je obavijeno u nešto posve nezanimljivo, forsiranu dosadu. Ipak, sva ta sitna, beznačajna isplovljavanja u projekciji moga uma kasnije bivaju ulivena u jedno svečano porinuće. Dok po vanjskoj oplati grandioznog tankera objave slini šampanjac i trepere miniskulni komadići stakla - zelenog, dakako - misao polako kopni, kao u onom snu koji sam, nema tome dugo, prepričavao svome prijatelju: san u pitanju je san o jednoj davnoj ljubavi, silovite sadističke kinetike. Žena u snu bila je vječito uokvirena, kao da se stalno ogleda u zrcalu. Dok je koračala iz sobe u sobu pa u sobu, a perspektiva enfilade ukazivala je na beskraj ili daleki kraj, uvijek je bila agresivno kadrirana, upisana u niz geometrijskih tijela kao u neprobojnoj pjesmi nekog nadarenog neoplatonističkog hermetika... Na koncu, nad glavom joj nije visio nahereni iluminirani đevrek.

Ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se opisuje scenarij pa čak ni knjiga snivanja, no htio bih reći da je to onaj tip sna koji u posljednjem pretapanju - onom što sadrži obećanje budućeg zaborava - nosi slutnju konačnog saznanja. Taj prijelaz nikada ne prate fanfare, prije možemo govoriti o jezovitoj indiciji. Svijest da ništa više neće biti isto.

Ujutro se uzbuđen prisjećaš sna, no restauracija od samog početka prelazi u tragično. San kopni u sekundi, prvi mokri snijeg što nestaje dok ga promatra ushićen dječak koji je netom prije uz uzvik pada! istrčao iz kuće.

...

***

Pajo Kanižaj umro je prije dvije godine, s počastima dostojnim klasika hrvatskog aforizma zadnjih desetljeća 20. stoljeća.

***

Među slikarima koji su ne znajući bili agenti CIA-e ima zanimljivih autora, iako je mnogo više slikarske poze i prenemaganja. Neki su i jedno i drugo, zanimljivi pozeri.

U slikarstvo je ušlo vrijeme.

Razvijanje forme je postalo sekundarno, nusprodukt procesa spajanja boje i površine. Prodor bjeline u sliku bio je očekivan kod slikara poput Barnetta Newmana ili Marka Rothka, ultra-reakcionarnog slikara koji je zarana zamijenjen za ultramodernog umjetnika, ali i onih nešto manje svetih. Bacil praznine koji se uvukao u slikarstvo više od pola stoljeća ranije putem faceta, bijele krljušti u Cézanneovim radikalnim istraživanjima, razulario se nakon 1945. godine.

(Clyfford Still, Untitled, 1960.)

Clyfford Still prvi je među budućim agentima što će iskoračiti iz tradicije nadrealizma. Početkom '40-ih odlijepio se od reprezentacije; razvijajući svoj impasto stil ujedno je i prvi koji će eksperimentirati s praznim poljem. No ono neće zadobiti autonomiju forme. Povlačenje boje od središta kao omanji rukavac onoga što se nazivalo field painting nije započelo sa Stillom, no kod njega je vidljiv ulazak u platno sa slikarske strane.

(Louis Morris - Untitled, 1946.)

Otada pa nadalje, narednih dvadesetak godina možemo pratiti smjer širenja bjeline na platnu. Gotovo da se može govoriti o novoj dimenziji prisutnoj na slici, no tek djelovanjem radikalne geste bjelina preuzima autonomnu formu. A forma je temporalni fenomen. Tek takozvani Stain Painting, novi postupak što ga koriste agenti Helen Frankenthaler i Morris Louis, donosi promjenu. Insinuacija uzmaka novim slikarskim postupkom. Tekuća boja kapa po vlaknima negrundiranog platna i dolazi do reakcije. Platno povlačenjem boje dobiva novu moguću komponentu, onu vremena; kao da je riječ o kolorističkoj vododerini. Morris Louis na taj način gradi formu, jednako tako sredinom '40-ih kao i početkom '60-ih. 

(Morris Louis, Delta Theta, 1961.)

U pitanju je svojevrsna hibridna gestualnost. Napetost proizlazi iz tih probijanja. Komunikacija kao aspekt slike je poništena. Clyfford Still je u pismu-manifestu objavio: "Moramo preuzeti potpunu odgovornost za ono što činimo, a potreba za veličinom nalazi se u dubokom razmišljanju i hrabrosti s kojom iskazujemo vlastite misli." Ove gorde i prazne riječi tipična su nuspojava isparavanja bjeline savjesti.

***

John Hawkwood heroj je knjige Hawkwood: Diabolical Englishman (2006.) britanske autorice Frances Stonor Saunders. Saunders se time samo potvrdila kao stručnjakinja za dijabolične teme. Sedam godina ranije, dok se svijet spremao za novogodišnji raspad sistema, objavila je knjigu Who Paid the Piper?: CIA and the Cultural Cold War u kojoj je istražila propagandno djelovanje od CIA-e pokrenute institucije Congress for Cultural Freedom. Edward Said je možda bio impresioniran, no neoliberalna (sic!) američka i britanska kritika se pjenila zbog nečuvenog izjednačavanja žrtava i agresora, komunističke propagande i američke civilne zaštite.  

***

Izložba Warhola u Zagrebu nije bila dobra, ali srebrne balone je svakako trebalo vidjeti. Kao da ih je izradio najbolji ruski graditelj zvona.