Četvrtak
23.10.2014.

Sartre danas




Extra_large_2612647693_420a29a6d7_z
A+ A-
Patrick Modiano je petnaesti Francuz koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Njegov sunarodnjak, Jean-Paul Sartre, prije pedeset godina je odbio ovu nagradu. Taj čin ostao je vječno upamćen, za neke kao čin pobune, za druge kao dodatno učvršćivanje pozicije kontrakulturnog heroja. No, prije pedeset godina Sartre je učinio nešto mnogo važnije od odbijanja jedne nagrade.

Objavio je prekrasnu knjigu Riječi, jednu od najljepših autobiografija uopće, gdje je pisac, poslušavši naputak RousseauaBaudelairea, do kraja ogolio vlastito srce i poput kirurga skalpel-perom ogulio sve slojeve vlastitog pamćenja, naslage podebljane zaboravom, samoobmanom, taštinom i strahom. Riječi, sjećanje na prvo desetljeće života, prekrasna je, iskrena i snažna proza koja najbolje govori kakav je pisac bio Jean-Paul Sartre.
 
***
 
Utjecaj Sartrea na današnju književnost, filozofiju i kulturu općenito je golem, iako naoko ne tako primjetan. Njegov egzistencijalizam su još krajem 60-ih neki francuski mislioci, među kojima je bio i Derrida, označili kao neku vrstu krivog čitanja Heideggera, filozofsku derivaciju zanimljivu tek iz povijesnog aspekta. Od tada pa do danas Sartrea se više ne čita toliko mnogo i ne onako kao prije pola stoljeća, kada je bio slavljen poput kakvog intelektualnog poluboga.

Bio je amblem pobune; mladi su njegov lik nosili na reveru kao legitimaciju subverzivne autentičnosti. Šezdesetih je Sartre postao bedž odmetništva, dijelom francuskog svetog trojstva s Rimbaudom i Godardom. Ta su imena studenti i svi oni koji su se smatrali dijelom kontrakulture, i to ne samo u Francuskoj već i u Americi, prosipali iz usta bez puno razmišljanja, te je Sartre postao preteča onoga što zadnjih desetljeća predstavlja Che - silueta na majici ispražnjena od značenja, književna verzija Ode radosti ili Mona Lise.   
 
Kako to već biva kada se približi neka okrugla obljetnica, tako se ovih dana opet nešto više govorilo o Sartreu. Prije točno pola stoljeća, 1964. godine, Sartre je izazvao veliku aferu odbivši primiti Nobelovu nagradu za književnost. Uslijedile su brojne rasprave, kritike, pohvale za hrabrost, pokude za preseravanje i sve ono što je bilo za očekivati u takvoj situaciji.

Osim onih priča o tome kako je Nobel za književnika grijeh, i da pisac nikada ne smije postati institucija i tako dalje, Sartre je tada rekao nešto veoma značajno, nešto što je imalo smisla tada jednako kao što ima i danas. Naime, proglasio je ovu nagradu samo nastavkom zapadnog kulturnog imperijalizma, postkolonijalnim oruđem najgore vrste, gdje Švedska akademija zaogrnuta pravedničkim plaštem tolerancije i prihvaćanja pluralizma zapravo propagira isključivo zapadne kulturne vrijednosti. "Nobel je nagrada za pisce Zapada i pobunjenike Istoka."
 
Prisjetimo li se nepodnošljive gungule i silnog graktanja raznoraznih zapadnih mislilaca, piskarala, kolumnista, kritičara, novinara, komentatora, kroničara, promatrača, znalaca, teoretičara i pisaca kada je Nobela prije tri godine dobio kineski književnik Mo Yan, veoma aktualno zvuči Sartreova pola stoljeća stara izjava o tome kako se Nobela dodjeljuje samo piscima sa Zapada ili, pak, onima koji nisu sa Zapada, ali su veliki protivnici režima koji su veliki protivnici Zapada.

Naime, dodjela Nobela Mo Yanu je tada bila svojevrsni presedan, jer nagradu zaista nikada ne dobivaju pisci koji nisu veliki protivnici nedemokratskih režima. No ogroman propust Akademije su ispravila sva ta silna piskarala koja su mjesecima poslije agresivno protestirala protiv Yana, jer da kako netko iz Kine može dobiti Nobela za "spajanje narodnih priča, povijesti i suvremenosti halucinantnom realističnošću", dok disidenti moraju strahovati za svoje sudbine i bježati iz zemlje.
 
***
 
Iako danas nije toliko aktualna njegova filozofska misao te ga se citira mnogo manje nego što je to bilo u vrijeme kada je odbio Nobelovu nagradu, Sartre je i danas zanimljiv. No filozofsku aktualnost na stranu, Sartre je prije svega izvanredan pisac. Kada je riječ o njegovim knjigama većinom se govori o Mučnini te nekim filozofskim tekstovima, prije svega djelu Bitak i ništa, te zanimljivom eseju Što je književnost? Nešto rjeđe se, pak, spominje već spomenuto Sartreovo predivno autobiografsko djelo Riječi (Les Mots), objavljeno na francuskom krajem 1963., a zatim prevedeno 1964. na brojne svjetske jezike (na engleski je prevedena nekoliko tjedana prije afere s Nobelom).

Podijeljena u pet činova, knjiga opisuje obiteljsku prethistoriju, njegov bijeg u svijet mašte i apsolutne slobode, prvo suočavanje s tekstom, sa smrću, kao i nagli ulazak u svijet odraslih. No Riječi su prije svega prikaz geneze pisca, umjetnika riječi. Prvi dio Riječi naslovljen je Pisanje, a drugi Čitanje: u pitanju je tekst o tekstu, oda jeziku. Trebao je biti napisan i drugi dio autobiografije, no do toga ipak nikada nije došlo. Ovo remek djelo samoanalize označilo je i oproštaj Jean-Paul Sartrea od književnosti.

Na samom kraju književnog puta, pri kraju Riječi stoje ove riječi: "Dugo sam svoje pero smatrao mačem; sada znam koliko smo nemoćni."

Neven Svilar
foto: Thierry Ehrmann
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.