Utorak
08.10.2013.

Pisci kao kečeri




Extra_large_ke_eri_pisci
A+ A-
Književnost kao profesiju ne treba mistificirati. Riječ je o veoma teškom, fizički i mentalno zahtjevnom i uglavnom prilično slabo plaćenom poslu. Književnici su poput kečera, prezentiraju laž kao istinu. Fikcija postaje stvarnost.

Književni rad nije jednostavan. Na prvi se pogled čini pozitivnim što u književnom poslu autor nema šefa koji bi mu visio za vratom i isticao pogreške, ali to je tek donekle točno. Naime, pisac sam treba visjeti sebi za vratom i isticati pogreške, no istovremeno ne biti kritičan preko mjere koja znači obustavu svakog rada. Osim toga, nakon svega, završni proizvod pisac mora nekako prodati, ponuditi ga izdavaču koji najčešće, ako nije riječ o etabliranom autoru, odbija njegov rad. A ako ga tko i objavi, ili ako ga autor sam objavi, što je danas ustaljena praksa, velike su šanse da djelo nitko neće pročitati. To se, doduše, može promijeniti ako kritičar, jedan pa drugi pa treći, uzme knjigu u ruke, pročita je i napiše panegirik. Što se dešava veoma rijetko, većini pisaca nikad. Prilično nezahvalan posao najčešće.
 
No, usprkos tome, samotnost ove djelatnosti ipak nosi određeno zadovoljenje u sebi, ako i uronjeno u melankoliju. Mnogi pisci žude za slavom, i to ne samo vlastitih djela, već žele biti u centru društvenog života, žele da ih se pita za ovo i za ono. Nekada im se to i ostvari pa poslije sve ode naopako kao u slučaju Mauricea Blanchota koji se zato povukao iz javnosti te je godinama izbjegavao oko kamere, pa je postao lovinom kulturnih lešinara gotovo kao neki Benno von Archimboldi. Neki pisci nikad ne žele biti dijelom kulturnog života kao kulturnog života, već su samo pisci, pa nitko i ne zna kako izgledaju. Tad se može dogoditi da ih zamišljamo kao socijalne fantome, maske iza kojih stoji nešto ili ništa. Uostalom, nije li zato Thomas Pynchon u Simpsonima prikazan s maskom, točnije škarniclom na glavi? 
 
No, što se događa ako pisanju oduzmemo element samotnog i samotnjačkog M.O.-a kao i činjenicu da je književni rad uglavnom izvan lupe javnosti te se impersonalnost potencira na nivo apsurda. Tad pisac dobiva masku doslovno. Ona mu se nakalemljuje na glavu kao Lordu Vaderu i autor postaje poput kakvog meksičkog kečera, akrobat što leti zrakom i izvodi salto mortale u suludom prešutnom socijalnom dogovoru s publikom kojim se potvrđuje da letovi i akrobacije zapravo nisu 'stvarnost', da udarci zapravo ne bole i da je to sve paradoksalna travestija, suludi izvitopereni kombo mačizma i transeksualnog, mišića s perjem, maskama i fluorescentnim gaćicama. 
 
A upravo to se sad dešava u Peruu, minus gaćice. Pisci su doista dobili masku i pritom izgubili faktor zamaskiranoga. O čemu je zapravo riječ?
 
***
 
Što se dešava kad književnost postane sport? Ona ne može postati sport u onom smislu u kojem će većina ljudi definirati sport, ali može biti bliska spomenutom keč fenomenu. U Limi se održavaju borbe pisaca, koje su nešto između borbi pjetlića i kečerskih priredbi. Pisci pod maskama bore se međusobno jedni protiv drugih pred brojnom publikom koja ih promatra i navija. Borba je literarna, a sastoji se od toga da pisci pod maskama dobiju tri riječi i pet minuta vremena, okvir u kojem moraju završiti priču. Pisac žudi za tim da masku nosi što dulje može. Naime, poraženi pisac je mora skinuti, a pobjednik ide u sljedeću rundu i prolongira svoj alter ego.

Šampiona ovog turnira očekuje raj, užitak u činjenici da će mu biti objavljena knjiga, no to je ovdje zapravo sasvim sporedno. 
 
Kako sve to zapravo izgleda, pogledajte u ovom filmu.
 
 
Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.