Petak
04.11.2016.

Pierrot establišmenta




Extra_large_john_oliver
John Oliver (Foto: Chad Cooper / Flickr )
A+ A-

The Game is rigged, but you cannot lose if you don't play.
The Wire

Umjetnost je samo zaslijepljenost istinom: istina je samo svjetlo na iscerenom licu, ništa drugo.
Franz Kafka

 

Riječ humor nije se koristila u današnjem smislu, u kontekstu smiješnog, sve do konca 18. stoljeća. Jedan od prvih filozofa koji se ozbiljnije pozabavio fenomenom humora je Henri Bergson, koji je 1900. napisao knjigu Smijeh. U isto vrijeme kada je Bergson pisao svoju raspravu o humoru Otto Weininger, bečki filozof koji se ubio s 22 godine i koji je ostavio ogroman utisak na mladog Wittgensteina, pisao je o humoru kao pukoj kaci ljudskog duha.

Ako su Nietzsche (koji je prezirao humor) i Schopenhauer bili Marlon Brando zapadne filozofske misli, onda je Weininger James Dean devetnaestostoljetne filozofije pesimizma. No koliko god se Weininger (inače strahovit ženomrzac i rasist - tim ćemo se karakteristikama vratiti, doduše u drugom kontekstu) činio radikalnim u svojoj kritici humora, on se zapravo ne udaljava mnogo od onoga što su o humoru govorili mnogi mislioci prije njega. Humor je greška, 'glič' u tkanju duha, on je neiskren i udaljen od istine. U Platonovoj sobi izvitoperenih ogledala humor je ono koje najviše izobličava, a ne prerađuje realnost.

***

Humor doista jest ogledalo stvarnosti, i to ne samo u jednom smislu.

Moć humora je neizmjerna, i prije svega zbog beskrajnog potencijala za subverziju. Komičar je zato oduvijek oružje subverzije, baš kao što je pjesnik katalizator pjesme. Komičar je luđak, on po prirodi stvari mora biti autsajder, marginalac, agent istine i ratnik u borbi u kojoj ne može pobijediti. Komičar je klaun, borac protiv sistemske destrukcije osuđen na vječnu patnju. Komičar je osuđen na poraz. Komičar je agent anarhije.

Komičar i pjesnik na prvi pogled imaju potpuno drukčiju sudbinu, no one se isprepliću poput zmija na Eskulapovu štapu. Oni imaju moć cijeljenja, i jedino je način liječenja od grčenja i patnje egzistencijalnog užasa ono što ih bitno razlikuje. Njihovo oružje je istina, a medij zrcaljenja istine je ta distinkcija. Odraz duhovnog svijeta u kaleidoskopskom zrcalu na granici privida i svijeta ono je što pokušava artikulirati pjesnik. Za razliku od njega, komičar nastoji poništiti moć privida razbijanjem ornamenta koji on tvori; gurajući gledatelja pred zrcalo u kojem će vidjeti nacerenog sebe tjera ga da gleda i gleda sve dok se izvitopereni cerek ne krene naočigled mijenjati.

No svršetak tog procesa, završni čin te reaktivne parade nijedan komediograf niti komičar nikada neće vidjeti, jer se sve to odvija u sumraku koji se brzo ukrućuje u tešku kmicu. To je točka poraza, ali vrijednog poput pobjede.

I zato je jasno da je riječ o izrazito plemenitom pozivu, krajnje teškoj sudbini zbog čega veliki broj komičara pati. Broj mentalnih oboljenja, kliničke depresije, ovisnosti i suicida među ljudima ovog poziva je golem.

Činjenica je da ljudi ne razumiju te prave Atlase ovoga svijeta, poistovjećuju ih s vicmaherima koji bacaju šale o ženama, narodima i narodnostima i slične bedastoće, i bivaju potpuno zatečeni vijestima o samoubojstvima tih ljudi. Naprosto to ne mogu spojiti; kako si je netko tko ih je toliko nasmijavao mogao oduzeti život, ili biti desetljećima pod utjecajem boga Morfija?

***

Komičar o kojem ovdje govorimo je Pierrot, tužni klaun slomljena srca, simbol našeg samoprijegora. Srce mu je slomila Kolumbina. Ona je čežnja, patnja zbog nemogućnosti pronalaska pravog, istinskog svijeta iza ogavne nacerene maske stvarnosti.

Pierrot je umjetnik, za razliku od Harlekina, obijesnog klauna koji mu preotima Kolumbinu.

Veliku većinu istinskih umjetnika komedije, bez obzira na stupanj lakrdijaštva koje često nije ništa drugo nego bedž obijesnog prijekora prema vlastitoj ličnosti koji raste s osjećajem nemoći u duhovnom rasapu, možemo poistovjetiti s likom Pierrota.

Anamaria Pislaru

Komedija je oduvijek bila izrazito klasno obojan fenomen, i samo su najveći komediografi uspijevali nadići klasnu podjelu i skrpati dovoljno široku plahtu ismijavanja da prekrije sve društvene slojeve, bez obzira na stupanj obrazovanja.

Oblik političke komedije koji se razvio posljednjih desetljeća u zapadnom svijetu, prvenstveno u Americi, s vremenom je razvio nevjerojatan društveni utjecaj. Taj fenomen razvio se iz klasičnog formata američkih večernjih šouova koje su vodili komičari poput Johnnyja Carsona, a kasnije i Jaya Lenoa ili Davida Lettermana. Svi oni iskazivali su nizak stupanj socijalne i klasne svijesti, a njihove emisije bile su naprosto platforma za dodatno utvrđivanje kontrole nad širokim masama, plod komplota velikih televizijskih kanala s Hollywoodom i Washingtonom.

No '90-ih godina, paralelno s usponom interneta, dogodile su se određene promjene, posebno u okviru iskazivanja političke svijesti i artikuliranja subverzivnog putem klasične late night forme. Sve je kulminiralo pojavom televizijskih emisija političkog odnosno pseudopolitičkog profila, gdje su komičari osvajali sve veću slobodu iskaza. Ili su ljudi pogrešno mislili da je tako. Rijetki su oni koji nisu bili uvjereni i koji su tvrdili da poruka nije ono što se iznosi, već sam medij odnosno forma iskaza. Međutim, šarm, duhovitost i izvanredno vladanje polugama televizijske komedije, od ritma komičarskog izraza do sjajnog baratanja dodatnim sredstvima kao što su televizijske grafike te vještog manipuliranja publikom u studiju, razoružali su i najveće sumnjičavce.

Posebno su mlađe generacije postale pobornici ovakvih emisija, i komičara poput Jona Stewarta, a zatim i Stephena Colberta koji je preuzeo lik lažnog republikanskog televizijskog voditelja pa sve do izvrsnog komičara Johna Olivera. Sve ankete u Americi govorile su kako mladi većinu vijesti više ne dobivaju putem klasičnih medija, već upravo preko spomenutih emisija i filtriranjem putem društvenih mreža.

Pa ipak, većina je zaboravila na ključnu stvar. Sve te emisije i poplava progresivnih komičara od Conana O'Briena pa sve do Setha Meyersa, Trevora Noe i na koncu Johna Olivera, dio su programa velikih televizijskih kuća, onoga što američka desnica voli nazivati "mainstream media". Ismijavanje ovog termina jedno je od općih mjesta svih spomenutih komičara, no ne bi trebalo biti.

Koliko su ti komičari zaista progresivni pokazala je ova predsjednička kampanja. Pojava fašistoidnog infantilnog idiota s jedne strane zasjenila je činjenicu da je protukandidatkinja iz redova Demokratske stranke zapravo simbol korumpiranog Washingtona, potpuno kontroliranog interesima multinacionalnih kompanija i Wall Streeta. Iako je već jako dugo poznata činjenica da je Hillary Clinton, vješta manipulatorica koja je sa svojim suprugom preko njihove fondacije i 'govora' koje drži na Wall Streetu izvlačila desetke milijuna dolara, tek je objavljivanje podataka putem Wikileaksa pokazalo fantastičnu razinu političke korupcije.

Odvratno partnerstvo gospođe Clinton koja drži govore u kojima priznaje da je "odvojena od stvarnosti prosječnog Amerikanca", u prostoriji punoj bankarskih glavonja koji su doveli do sloma burze 2008. godine, pokazuje sistemsko zlo, vrtnju golemog kapitalističkog karusela koji je zapravo doveo do pojave Donalda Trumpa.

Činjenicu da je Donald Trump nekoliko dana prije američkih izbora gotovo poravnat sa svojom političkom suparnicom ne treba banalizirati i svoditi na glupost glasača ili inherentni rasizam bijelog Amerikanca. Prosječni Amerikanac možda ne može ili ne zna artikulirati razloge zbog kojih ne može smisliti Hillary Clinton i poklanja povjerenje priglupom rasističkom Mussoliniju naših dana, ne nužno zato što je i sam rasist, već zato što osjeća na vlastitoj koži razinu sistemske nepravde i sve većeg jaza između njega i bogatih.

Od rasizma Donalda Trumpa, prostog rasizma gnjusne individue, mnogo je opasniji onaj Clintonove, zastupnice američkog sistemskog rasizma koja je mlade afroamerikance okarakterizirala nazivom superpredators. Uostalom, upravo je Hillary Clinton i njezina notorna "bring them to heel" politika dovela do zatvaranja milijuna crnih Amerikanaca 90-ih godina, u vrijeme njezinog prvog first lady mandata.

To što je Clinton u kampanji iz svih govora izbacila termin 'srednja klasa' nije nimalo slučajno. Naime, srednja klasa gotovo da više u Americi ni ne postoji, zbog čega opća mjesta iz svih prethodnih predsjedničkih kampanja o nužnosti preporoda srednje klase ne samo da ne funkcioniraju, već podsvjesno razjaruju potencijalnog glasača koji živi u ekonomski mnogo težim uvjetima u odnosu na prethodne generacije. I zato su upravo Hillary Clinton i njezini surogati s obje strane političko-bankarskog komplota zaslužni za pojavu abominacije kao što je Donald Trump koji usprkos činjenici što je priglup, neobrazovan, seksist i rasist dobiva gotovo polovicu glasova u Americi.

I tu dolazimo do poante cijele priče. Progresivni komičari koji bi po samoj prirodi stvari trebali raskrinkavati sistemsku nepravdu, ismijavati zlo i na komičan i subverzivan način istraživati uvjete u kojima je moguće da moralna nakaza i samozadovoljno rasističko ženomrzačko čudovište postane predsjednik Sjedinjenih Država, usredotočili su se na puko ismijavanje tog zadrtog čovjeka. Hillary Clinton dobila je otvorenu podršku svih važnijih američkih komičara, od relativno netalentiranih i banalnih 'progresivaca' poput Billa Mahera, preko Stephena Colberta i Sare Silverman pa sve do Louie C.K.-a koji je prije nekoliko dana u jezovitom nastupu u emisiji Conana O'Briena izjavio da su "svi liberali koji ne glasaju za Hillary govna", da je ona "super žena i majka" i njemu "daleko najdraža političarka".

Šlag na torti bio je šou omiljenog progresivnog komičara, Britanca Johna Olivera, koji je u svojoj emisiji Last Week Tonight izveo ogavnu točku blaćenja takozvanih "third party" kandidata, posebice kandidatkinje Stranke zelenih Jill Stein. Oliverov takozvani "smear job" izazvao je revolt i među njegovom najvjernijom publikom zbog neprofesionalnog, banalnog i lažnog predstavljanja ove daleko najozbiljnije kandidatkinje u predsjedničkoj utrci nakon što je Bernie Sanders izgubio predizbore. A sve, dakako, iz "dobre pobude", kako Steinova ne bi postala Ralph Nader nove generacije. Jer Hillary je ipak "lesser evil".

Prethodno smo komičara usporedili sa zmijom s Eskulapovog štapa. Nakon posljednjih događaja jasno je da su komičari u Americi odigrali ulogu zmije, ali drugog tipa. Biblijski kontekst zamijenio je grčki. Američki "progresivni komičari" samo su nastavili namještenu igru establišmenta, ubacivši se u ulogu koju je u samoj Demokratskoj stranci imala Debbie Wasserman Schultz koja je radila na namještanju demokratskih predizbora. The game is rigged.

U ovoj je kampanji postalo očito ono što mnogima dosad ipak nije bilo razvidno: da američka politička komedija nije transcendentno političko vozilo, već obični trolejbus političkog i ekonomskog establišmenta. U pitanju je laž, jer njihov autobus komedije nije nimalo slobodan, i može ići samo gdje ga vode žice kapitalističkog determinizma. Kolumbina političke svijesti i slobode uvijek završava u njedrima iskešenih Harlekina. Oni su ti koje gledamo na našim ekranima, a Pierrotu pantomimičaru ne preostaje ništa drugo nego da i dalje lupka i ukazuje na nevidljive zidove moralnog kaveza naše vrste.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

POVRATAK NA VRH STRANICE