Petak
23.02.2018.

Osuda javnosti




Extra_large_1200px-tizian_102
Tizian, Venera Urbinska, 1538.
A+ A-

Osuda autobiografije



Why hat this lady writ her own life? since none cares to know whose daughter she was or whose wife she is, or how she was bred, or what fortunes she had, or how she lived, or what humor or disposition she was of.
(Margaret Cavendish, Vojvotkinja od Newcastlea, True Relation of My Birth, Breeding and Life, tiskano 1656.)

Slikovni rezultat za giorgione tempest

Giorgione, Oluja, 1508.

****

Ben sapete, crudel, che'l mondo udrallo,
e con mia dolce eda mara vendetta
d'ogn' intorno la fama porterallo.

(Veronica Franco, Terze rime, 1575.)

(Počuj sad, okrutniče, sti'će i taj dan,  
spravljam gorko-slatki umak osvetice
recept kog će svijetu dobro biti znan.)

Kada je prije nekoliko dana na Internet procurila snimka malene zabave (što se održavala negdje u Zagrebu) na kojoj je vidljivo kako grupica omamljenih tinejdžera razgovara, ili pokušava razgovarati, o baroknom slikarstvu i venecijanskoj glazbenoj školi 16. stoljeća, a sve to uz veoma glasnu glazbenu pratnju madrigala Girolama Parabosca te, pri kraju zapisa, Moro Lasso Carla Gesualda, hrvatska se javnost digla na noge. Na snimku je vidljivo kako su klinci, deset mladića i djevojaka starih 17 ili 19 godina, pod djelovanjem opijata, i to, sudeći po parafernalijama vidljivim na stolu, najvjerojatnije samog opijuma. I heroina. Snimka završava pretapanjem razgovora o venecijanskoj celebrity kulturi 16. stoljeća, baroknom slikarstvu i fenomenu slikara schiavona u razgovor o efektnosti različitih alata neoliberalne propagande korporativne kontrole (uz kratak, jedva razumljiv, intermezzo posvećen ženskom pitanju, koje je aklamacijom prisutnih ocijenjeno kao podskup skupa zvanog klasno pitanje).

Snimak je odmah po objavljivanju odjeknuo u javnosti kao bomba. Još istoga dana Hrvatska je televizija ovoj temi posvetila emisiju Otvoreno, pa su gledatelji imali priliku čuti kako na skandaloznu snimku gledaju eminentni hrvatski psiholozi, socijalni radnici, pravobraniteljica te nekoliko političara. Dakako, bilo je za očekivati da će šokantni snimak potaknuti oprečna mišljenja, no većina je ipak nastojala artikulirati potrebu da se smirene glave analiziraju uzroci ovakvog ponašanja adolescenata.

Naime, ova je snimka pokazala koliki je zapravo jaz između proklamiranih društvenih vrijednosti i vrijednosti mladih. Rascjep je to, uvidjeli smo, dublji od Marijanske brazde. Jedan snimak mobitelom imao je učinak snažnog šamara građanskom društvu. Nije bilo teško pretpostaviti do kojeg tipa podjele će doći narednih dana u svoj sili analiza.

Naravno, dosad je velika većina analiza išla u smjeru zabrinutosti zbog zloupotrebe droga u mladih naraštaja. Uz to je objavljen i određen broj tekstova i kolumni gdje su autori lamentirali o tužnom konzervativizmu mladih danas – posebice kada je riječ o ženskom pitanju – i njihovoj podložnosti potpadanju pod utjecaj neomarksističkih i antiglobalističkih sofizama. Dakako, najmanje se raspravljalo o onom aspektu kontroverzne snimke koji je na prvi pogled najočitiji.

Veći dio desetominutna snimka sadrži razgovor prisutnih o venecijanskoj poeziji, a čitavu snimku prati prilično glasna glazbena podloga. No o slikarstvu, uostalom baš kao ni o eksperimentalnoj manirističkoj polifoniji, u medijima gotovo da uopće nije bilo riječi.

Iako nije potpuno audibilan, jasno je da je razgovor grupice mladih koncentriran oko problematike kromatskih istraživanja u okviru venecijanskog slikarstva 16. stoljeća (a nakratko i Federiku Benkoviću i njegovom slikarskom opusu u kontekstu sjevernotalijanskog seičentističkog slikarstva). Također, čini se da snimak samog razgovora – a ovaj se uglavnom vrti oko rasprava o velikoj pjesnikinji Gaspari Stampi, slikarici Irene di Spilimbergo i velikom muljatoru Pietru Aretinu  – zaista daje za pravo onim rijetkim komentatorima koji su njegov začetak pronašli upravo u samoj glazbenoj podlozi, odnosno ploči koja im svira na zabavi. Takva pretpostavka se zaista čini opravdanom.

I dok javnost više-manje unisono osuđuje postupke mladih na snimci, ali krivnju pritom ipak svaljuje na društvo, to jest na sve nas koji smo odgovorni za sazrijevanje djece, mi ćemo u ovom tekstu pokušati malo rasvijetliti problematiku kojoj je njihov razgovor bio posvećen. Samim time, pokušat ćemo shvatiti zašto adolescenti danas održavaju te, kako ih se sada popularno naziva, Gesualdo-partyje, i zašto posvećuju toliko pažnje upravo činkvečentističkim društvenim i umjetničkim fenomenima.

Nastojat ćemo pritom ne osuđivati ponašanje zagrebačkih adolescenata. No, upravo će suđenja biti sredstvo kojim ćemo se poslužiti kao nekom vrstom lanterne u vječnoj historijskoj noći, gustoj kmici povijesti.

Sud će biti naš reflektor i spoznajni mamac dok uranjamo u dubinu Marijanske brazde nerazumijevanja itd.    

ČETIRI SUĐENJA I JOŠ PONEŠTO

Ponešto

Odmah nam valja reći da je u periodu između dvije kuge u Mlecima, prve 1510., a druge između 1575. i 1577., u gradu na laguni izrasla nevjerojatno sadržajna celeb kultura. Zanimljivo, ovaj period možemo uokviriti i smrtima Giorgionea (1510.), odnosno Tiziana (1576.) Meni se čini samo prigodno da ovu dvojicu jedva da možemo razlučiti na ranim slikama Giorgionea/Tiziana, s obzirom da su ih majstor i učenik radili zajedno. Problem atribucije je nerješiv. Ne i za nadmence i hvališe, poput Ljube Babića, koji kaže da je očito Giorgione genije kada je u pitanju ovaj duo, dok je Tizian tek blijedi apologet. Možda se slično mišljenje može čuti i u Ise Kršnjavija.

Giorgione jest izvanserijski slikar. Rekao bih i da najavljuje manirističke slikare poput Bronzina, ali to ne bi bilo potpuno točno. Međutim, njegov je utjecaj na venecijansko slikarstvo nemoguće precijeniti.

Giorgione je poput velikog umjetničkog raskrižja. Osim Tizianu, odskočna je daska Lorenzu Lottu te izvanrednom majstoru Palmi Starijem. No on je isto tako početna točka struji koju možemo pratiti od Giovannija Bellinija, preko Carpaccia i Vivarinija pa sve do Gentile da Fabriana. I niz bizarnih ekscentrika, renesansnih Carinika Rousseaua, luta tragovima Giorgionea, pogotovo Romagnolo Cappodastero, Triccio Ripposto i Adeninno Guaninni. Na koncu, Giorgione ostavlja snažan pečat i na najvećeg sintetičara, Sebastiana del Piomba, jednog od rijetkih slikara koje je Michelangelo tolerirao. 

Svaka Giorgioneova slika je enigma. Na Oluji gledatelj slike zatvara savršen trokut pogledima. Vojnik – gledatelj – djevojka. To je početak ulaska promatrača u sliku.

Ključ je aktivna participacija.   

***

Girolamo Parabosco jedan je od najvažnijih venecijanskih umjetnika sredine 16. stoljeća. Pisac i kompozitor, autor poznatih I Deporti, novela po uzoru na Boccaccia. Glavni orguljaš Svetog Marka. Raskalašen. Pisac smjernih pisama, gdje hvali čestitost i poniznost. Učen. Prijatelj Tiziana, Pietra Aretina. Prema nekim tvrdnjama upravo je Parabosco orguljaš na Tizianovim Venerama. Riječ je o slikama koje su zacijelo naručivali velmože, kako bi krasile takozvane camere private.

File:Venus with organist and Cupid.jpg

 Tizian, Venera s orguljašem i Kupidom, 1515.

***

Na 4:34 minuti snimke jedna djevojka kreće govoriti o Gesualdu, no nakon nekoliko sekundi počinje kljucati. Drugi je prvo pozorno slušaju, a zatim prestanu obraćati pažnju. Nakon dvije i pol minute, na 7:14, djevojka nastavi rečenicu kao da nije bilo vremenske rupe. Iako se zbog glasno puštene ploče (mediji su otkrili da su u pitanju Madrigali Girolama Parabosca) taj dio njezina monologa slabo čuje, čini se da se djevojka šali na račun Aldousa Huxleya, nazivajući ga idiotom. Razloge tome nalazimo u komentaru dečka koji sjedi nasuprot njoj, držeći oči zatvorenima tokom cijele snimke. Bljedunjavi momak povelikog nosa i duge kose je rekao: "Slušati Gesualda na LSD-u je stvarno idiotski čin. Zvuči kao nešto što bi radio 16-godišnji Tony Blair sa svojom djevojkom." Na to mu je djevojka, koja ga je svako malo promatrala prezrivim i nadmenim izrazom lica, no svjesno izvježbanim da nosi blago koketnu primjesu (tako se barem meni čini gledajući ovu snimku iznova i iznova), odgovorila: "Pa ipak su obojica s Etona!" Na to su se oboje nasmijali, dok ostatak prisutnih nije reagirao.    

Zatim je dečko, koji je očito još trenutak-dva vagao treba li išta nadodati rečenom, pokleknuo: "Zanimljivo, u Eton je išao Peter Warlock."

"Tko?" pitao je netko sa strane.

"Kompozitor."

"Autor knjige o Gesualdu iz 1927."

"To je onaj koji se ubio opsjednut Gesualdom?" ubacila se u razgovor djevojka za koju se dotad činilo da ne sluša.

"Mislim da je to mit", odgovora joj na to dečko. Netko sa strane pita da li da stave neku Warlockovu suitu, no pitanje, čini se, uopće nije registrirano od ostatka društva.

***

Mi ne dijelimo isti simbolički svemir kao elita 16. stoljeća. Mučimo se. Na koncu, nikada nećemo znati što su vidjeli Tizianovi učeni prijatelji u njegovu ateljeu kada im je predstavljao novu sliku, poput Venere s ogledalom, pokretačem Leopold von Sacher-Masochovog Severina.

Titian - Venus with a Mirror - Google Art Project.jpg

Tizian, Venera s ogledalom, 1555.

***

Je li Erwin Panofsky zaista imao pravo kada je Venere s orguljašem smatrao alegorijama? Je li ovo iskaz dominacije oka nad uhom? U svakom slučaju, dominacija jest u temelju venecijanskog pogleda na svijet. Trijumf je nužno i nestanak mogućnosti idile. 

  

Tizian, Venera s Kupidom i orguljašem, 1549.

Iako dijele istu površinu, smatram da orguljaš i Venera ne dijele istu realnost. Ona se uspostavlja isključivo u duhu promatrača. Tizianove Poezije su raskošan prikaz rasapa, slavlje dualnosti. Tako mi se barem činilo.

Četiri suđenja

Venecija 16. stoljeća je intelektualno uzbibana. Niče bezbroj malih tiskara. Štampa se sve i svašta. Agenti vabe nove talente. Žudnja za novim buja, dok se u Tridentu polako odmotava svitak budućnosti. Venecija je dekadentno carstvo protuslovlja. Klasna svijest je sveprisutna, ali u tolikoj mjeri da dolazi do neočekivanih oslobađanja. Štampa se erotska lirika. Pornografija. Latinska poezija. Smjerne duhovne igre. Objavljuju brojne pjesnikinje. U Veneciji 1559. objavljena je antologija pjesnikinja, Rime diverse d'alcune nobilissime et virtuosissime donne (objavio najveći gradski izdavač Giolito) - uopće prva evropska antologija posvećena isključivo autoricama - u kojoj su zastupljene 53 pjesnikinje. Pišu i učene kurtizane, najčešće lošu poeziju. Ali eto nam Tullie d'Aragone, jedne od najzanimljivijih pjesnikinja i filozofkinja svoga vremena. Rođena je iste godine kada Giorgione umire. Cijeli život je u pokretu, Rim, Venecija, Bologna, Firenza. Nadarena i obrazovana kurtizana piše sonete, druži se i ljubuje sa slikarima kao što su Dosso Dossi, pjesnicima poput Sperone Speronija i Bernarda Tassa. U nju su zaljubljeni literarni divovi Girolamo Muzio i Ercole Bentivoglio. Druži se s pjesnikom Benedettom Varchijem, kojem možda služi kao paravan. Varchi je naime poznati pederast koji seksualno i fizički maltretira svoje učenike. Tullia umire 1556. godine. 

Puno stoljeće je prošlo od pojave Isotte Nogarole, Veronežanke koja se zaklela na celibat, autorice Dijaloga o Adamu i Evi, presudnog teksta u povijesti ženske borbe. Sada su na sceni Tullia, Gaspara Stampa, Vittoria Collona. Čudesnu poeziju piše i enigmatična Baccia Anticca. Objavljuje se i čita. I nepismeni se prave da čitaju, dok lutaju mračnim uličicama. Venecija vrije.

Uostalom, u njoj stoluje "sekretar svijeta", veliki Pietro Aretino.  

Suđenje: Paolo Veronese

Slikovni rezultat za veronese feast in the house of levi

Paolo Veronese, Večera u kući Levi, 1573.

Ova godina iznimna je, između ostalog, i po tome što se u srpnju obilježava 445 godina od početka suđenja venecijanskom slikaru Paolu Veroneseu.

Anno domini 1573. bila je važna godina za establišment, uostalom baš kao što je svaka.

Recimo, te godine snage reda i zakona uspjele su ugušiti i stati na kraj seljačkim glavinjanjima u Zagorju, pod vodstvom nepismenog, neukog i svojeglavog Matije Gupca.

Te godine je papa odlučio poslati u Veneziju novog reprezenta, da pecne po prstih etičkim zastranjenima razularene sinjorije i dužda, vječnog daveža. Suđenje Veroneseu zbog slike Gozba u kući Simonovoj (sada Gozba u kući Levijevoj, jer tamo Krist nije nikad blagovao). Glavni inkvizitor bio je Fra Aurelio Schielino. Na Veroneseovoj slici metalo mu je sve, a posebno pajaci, psi, Švabe, rugobe, izjelice i sveopća razularenost na reprezentaciji svetog događaja. Dobro je proučio sliku koju je nekoliko mjeseci ranije Veronese bio dovršio u refektoriju crkve San Giovanni e Paolo. To je bilo nužno, smatrao je Fra Aurelio, ne samo zbog pravednosti i ispravnosti što su počela temeljitog obavljanja posla, bilo kojeg posla, koliko zbog trijebljenja majke Crkve od svjetovne gamadi. Dakako, ni činjenica da je najavljeno da će suđenju prisustvovati novi papinski nuncij u Veneciji nije bila sasvim nevažna. Valjalo ga je impresionirati. 

Međutim, Veronese se nije dao smesti. Bahato je odgovarao na pitanja. Pročitamo li sudski zapisnik, nevjerojatno je koliko ovo suđenje podsjeća na suđenja zbog nemoralne umjetnosti 19. i 20. stoljeća.

***

Suđenje: Veronica Franco

Povezana slika

Paolo Veronese, Veronica Franco, 1575.

Zacijelo najistaknutija venecijanska pjesnikinja iz kruga takozvanih pjesnikinja-kurtizana. Kao prvo, to samo po sebi nije mala stvar s obzirom na znatan broj talentiranih venecijanskih autorica 16. stoljeća. Ono po čemu se Veronica Franco izdvaja od svojih učenih kolegica nije toliko originalnost stila, koliko emancipatorska snaga i borbenost. Originalnost ovdje dakako nema ono značenje koje preuzima u 19. stoljeću. Franco iskoračuje iz okova petrarkističkih modela, gdje je ženski glas ugušen, poništen. Također, Franco ulazi u prostor dijaloga, stavljajući vlastiti glas - i to prije svega kao glas žene, ali i osobe svjesne klasnih sukoba - u istu ravan sa svojim sugovornikom, bio on zamišljen ili stvaran. Neki proučavatelji u njezinu opusu vide prevazilaženje ženske viktimizacije utjelovljene u petrarkističkom tjesnacu u kojem je nemoguće disati. Za razliku od Tullije koja piše sonete kako bi prikrila činjenicu da je kurtizana, Franco otvoreno piše o svom pozivu.

Prijateljuje s najvećim intelektualcima i umjetnicima tog vremena.

Dolazi do epidemije kuge 1575. godine. Franco bježi iz Venecije i odlazi na terra fermu. Umire 50 tisuća ljudi, više od četvrtine stanovništva. Franco je opljačkana. Prvi put je tužena inkviziciji jer je "mrsila petkom" i čarobirala. Uspijeva se izvući od teških optužbi.

Veronicu, talentiranu i po svemu izvanrednu pojavu, sunce što s nebesa grije venecijanski establišment, pjesnik mediokritet Maffio Venier 1580. godine tuži inkviziciji. Uz pomoć moćnih prijatelja ipak je oslobođena optužbi. Dvije godine kasnije umire patrijarh scene, Domenico Venier, prijatelj Gaspare Stampe, Tiziana, Aretina. Franco ostaje bez svega.

Umire 1591. u 45. godini u potpunoj bijedi.

***

Inkvizicija se širi Italijom. Najveće prepreke su Venecija gdje stoluje dužd, te Napulj, gdje vlada potkralj. 

Suđenje: Carlu Gesualdu (to jest njegovim konkubinama)

Jedan od najvećih glazbenih revolucionara uopće, Carlo Gesualdo, princ od Venose, dobio je reputaciju ekscentrika i luđaka, zbog čega je i njegova vizionarska muzika nastradala. Gesualdo je kao kompozitor i istraživač u najmanju ruku jednako važan kao Johann Sebastian Bach i Arnold Schönberg. Sve do 20. stoljeća njegovi madrigali – kojima je otišao mnogo dalje od dosega Venecijanske škole, revolucionarnim zaokretom prema eksperimentalnoj monofoniji, testiranjem krajnjih kromatskih mogućnosti sve do granice disonance – nisu smatrani velikim probojima na polju harmonije, već djelima pukog luđaka i amatera. Ako pitate prosječnu osobu na cesti, ili možda u nekom interijeru, poput kafića, zna li tko je Bach, ili čak Schönberg, dobit ćete prezriv pogled kao zaslužen odgovor. No ako pitate tko je Gesualdo, odgovor nećete čuti, čak i kod nešto učenijih ljudi.  

Nakon što je uhvatio svoju suprugu i njezina ljubavnika in flagranti, genijalni Gesualdo učinio je ono bi se u takvoj situaciji i očekivalo od velmože koji drži do svoje časti. Ubio ih je samostrelom. Nakon toga je, plačući, ubio i svoje maleno dijete zbog sumnje da nije njegovo. Objesio je bebu s balkona svoga dvorca, dok je njegov zbor u podnožju pjevao žalopojke.

Nakon tog događaja Gesualdo je postao paranoičan. S pravom, s obzirom da je bilo za očekivati da će obitelj njegove supruge (a možda čak i njezina ljubavnika) tražiti osvetu. Stoga je naš princ naredna desetljeća više-manje proveo u svojoj utvrdi na vrhu brda, gdje se mogao posvetiti komponiranju. I bludu. Njegova druga supruga, Eleonora, nije dobro podnosila ovaj ekscentrični životni stil svog muža. Eleonora je učinila ono što bi se u takvoj situaciji i očekivalo od princeze koja drži do svoje časti. Tužila je njegove ljubavnice, Aureliju i Polisandru, inkviziciji. Optužba: vještičarenje.

Evo kratkog ekscerpta iz sudskog zapisnika:   

To da je prethodno spomenuta Aurelia natjerala kneza da popije njezinu menstrualnu krv kao purgativ već je utvrđeno iskazom četvero svjedoka koji su prisustvovali izvansudskom priznanju optuženika… Aurelia je izjavila kako joj je otprije spomenuta Polisandra ispričala kako bi uzela krišku kruha i stavila je u svoju 'prirodu', a nakon što bi se dovoljno natopila njezinim sjemenom, uručila bi je knezu koji bi je zatim pojeo uz malo umaka… Liječnikovim je iskazom utvrđeno da je riječ o štetnome sjemenu.   

Aurelia i Polisandra su podvrgnute mučenju. Vještice su, dakako, priznale svoju krivnju. No nisu ubijene. Umjesto toga osuđene su na doživotni pritvor u Gesualdovoj tvrđavi, gdje je princ mogao raditi s njima što mu je po volji. Eleonora zacijelo nije bila sretna ovakvim ishodom suđenja.

Suđenje: Artemisia Gentileschi (tj. Agostino Tasso)

U Napulju je sunčanije. U Rimu je kaotično.

Suđenje u Rimu Agostinu Tassu zbog silovanja Artemisije Gentileschi 1612. godine imalo je veliki publicitet.

Artemisia Gentileschi jedna je od najpoznatijih talijanskih caravaggista. Djelovala je u Rimu i Firenci, te Londonu, gdje je bila cijenjena portretistica. U Veneciji se nije dugo zadržala.  

Započela je kao učenica svoga oca, baš kao i Tintorettova kći - Tintoretta. Artemisijin otac bio je ugledni rimski slikar, Caravaggiov prijatelj i suborac (slikarski ali i ulični) Orazio Gentileschi

Artemisiju je s nepunih 19 godina za vrijeme slikarske poduke silovao njezin mentor, slikar Agostino Tassi, kolega i dobar Orazijev znanac.

Artemisija je ispričala ocu što se dogodilo, te ga ovaj prijavljuje vlastima. Iduće godine započinje suđenje koje će trajati narednih sedam mjeseci.

Na suđenju Artemisija i Orazio (koji je nekoliko godina ranije također završio na sudu, zbog njegova i Carravaggiovog sukoba s nekim rimskim slikarima) saznaju zgodne podatke: da je Agostino Tassi serijski silovatelj, da je silovao svoju šogoricu, da je silovao svoju suprugu koju je nakon toga po zakonu bio dužan oženiti (nitko nije ni znao da je uopće oženjen). Da je njegova supruga netragom nestala, jer ju je ovaj najvjerojatnije ubio ili dao ubiti. Da je mjesecima prije napada slijedio Artemisiju i da je platio drugima da je uhode i izvještavaju ga o svemu.

Kada je došlo vrijeme da svjedoči, Agostino je uhvaćen u lažnom iskazu. Pred sucem se zaklinjao da je nevin, iako je prethodno dokazano ne samo da je silovao Artemisiju, već da je riječ o udruženom pothvatu. Tassu je pomogao Cosimo Quorli, koji je također prethodno pokušao silovati mladu slikaricu. Kada mu to nije pošlo za rukom, odlučio se osvetiti tako što će pomoći drugome. Nadgledao je kuću i pazio da Orazio Gentileschi nije u blizini. Artemisijino povjerenje izigrala je i njezina starija prijateljica Tuzia, koja je živjela u istoj kući kao i obitelj Gentileschi. Tuzia je omogućila silovatelju da dođe do domaćinstva Gentileschi pustivši ga da prođe kroz njezin stan.

Tasso je lagao nemilice. Primjerice, izjavio je da je Artemisia održavala korespondenciju s više muškaraca, te da su pisma bila eksplicitno erotske prirode. Agostino se malko preračunao, jer je Artemisia bila nepismena.   

Slikovni rezultat za Judita ubija Holoferna
Artemisia Gentileschi, Judita ubija Holoferna, 1614.

***

Usprkos navedenom, sud nije samo tako povjerovao u optužbe mlade djevojke. Valjalo je provjeriti govori li zaista istinu. Artemisiju su mučili. Dok su joj na prste stavljali takozvane sibile koje će zatim zatezati da joj popucaju kosti, Artemisija je rekla silovatelju koji je sjedio nasuprot njoj: "Ovo je umjesto obećanog prstena."

Agostino je osuđen. Proveo je osam mjeseci u zatvoru prije negoli je pomilovan. 

***

Venecija je polako odumirala. 1591. je otišla pjesnikinja Franco, 1594. umro je slikar Tintoretto, kao i kompozitor Palestrina. Ljepotica i dva starca venecijanske umjetnosti.

Slikovni rezultat za tintoretto susanna

Tintoretto, Suzana i starci, 1555./56.

Post scriptum:

1590., manje od godinu dana prije nego što je u Veneciji u bijedi umrla Veronica Franco, u Rimu je u bogatstvu umirao Grgur VII., papa kratkotrajnik. Sljedeći Grgur, onaj VIII. pretvorit će se u najvažnijeg papu inkvizitora. Prije našeg kratkotrajnika u Vatikanu je stolovao Siksto V., naše gore stolisnik, papa pravovjerac, borbeni svat odan ispravnom nauku.

Grgur VII. je na pozornici velike historije potrajao čitavih 12 dana. No stigao je objaviti jedan papinski editkt. 

Grgur VII. potpisnik je prve zabrane pušenja u povijesti.

POVRATAK NA VRH STRANICE