Četvrtak
18.12.2014.

Od 'Puta k Swannu' do 'Swana'




Extra_large_2455375806_194a3f9d9a_z
A+ A-
Dva pisca proteklih su dana bili u centru pozornosti zbog govora koje su održali, takozvanim acceptance speechevima, nakon što su im dodijeljene značajne nagrade, od kojih je jedna i Nobelova nagrada za književnost. U tim su se govorima ovogodišnji pisci-laureati, dobitnik Bookera Richard Flanagan i dobitnik Nobela za književnost Patrick Modiano, među ostalim pozabavili i pitanjem budućnosti romana. No, prije nego što se mi pozabavimo njihovim govorima, potrebno je obratiti pažnju i na skandal u kojem se, zapravo ni kriv ni dužan, prije nekoliko dana našao Flanagan. Riječ je o svojevrsnoj australskoj dubleti literarnog Watergatea.  
 
Naime, u Australiji se od 2007. godine dodjeljuje nagrada pod imenom Prime Minister’s Literary Awards. Nagradu, inače najlukrativniju u Australiji, utemeljio je bivši premijer Kevin Rudd (jedan od rijetkih pozitivaca australske politike zadnjih dvadesetak godina), a u tom relativno kratkom periodu postala je veoma cijenjena, svakako i zbog 80 tisuća dolara koji pripadnu laureatima. Prošlog je ponedjeljka u Melbourneu održana dodjela nagrade za 2014. godinu, a prvi puta podijelila su je dva autora: Stephen Carroll za knjigu A World of Other People i upravo Richard Flanagan za roman The Narrow Road to the Deep North. Nagradu im je dodijelio premijer Tony Abbott.
 
U ovoj priči ne bi bilo ničeg zanimljivog da samo nekoliko dana kasnije novinari Stephen Romei i Susan Wyndham nisu objavili kako je upravo premijer Tony Abbott promijenio odluku žirija i umjesto samo Carrollu, odlučio dodijeliti nagradu i Flanaganu. Inače, članovi žirija su, kako je procurilo u javnost, Flanaganovu knjigu odbacili u razmatranju oko dodjele kao "užasno glupu i pretencioznu."
 
U statutu 'premijerove nagrade' stoji da premijer ima pravo to učiniti, no ipak je teško vjerovati da je Abbott imao vremena pročitati sve knjige koje su se našle u užem izboru za nagradu. Svi tamošnji politički komentatori slažu se da je Abbottov potez bio isključivo političke prirode, kako bi neutralizirao ili razvodnio napade Flanagana na njega i njegovu partiju, koji su u proteklih godinu dana bili izuzetno žestoki. Primjerice, Flanagan je prilikom dodjele Bookera izjavio kako se srami što je Australac, zbog Abbottovih izjava o ekologiji i korištenju prirodnih resursa, poput poznate 'ugljen dobar za čovječanstvo'. Abbott mu je uzvratio rekavši da "baš kao što se on ne miješa u književnost, drugi tako trebaju prepustiti politiku profesionalcima."
 
Zanimljivo je kako su se tokom same svečane dodjele prošlog ponedjeljka Abbott i Flanagan vrlo prijateljski družili, bili nasmijani i tapšali se međusobno po ramenima na iznenađenje prisutnih novinara. Potom je Flanagan održao izuzetno dug govor o važnosti književnosti, ali i nužnosti slobodnog obrazovanja za sve. Svoj dio nagrade, 40 tisuća dolara, odlučio je donirati programu za opismenjavanje urođeničkog stanovništva Australije. 
 
***
 
Gotovo istodobno s dugim Flanaganovim govorom kojeg su australski mediji proglasili dostojnim Castra, na drugom kraju svijeta govor je držao dobitnik Nobelove nagrade za književnost Patrick Modiano. 
 
U govoru je Modiano posebnu pažnju posvetio tradiciji i memoriji, kao i značaju glazbe za umjetnost pisanja. Modiano je objašnjavajući svoju opsjednutost Parizom u periodu Drugog svjetskog rata progovorio i o piscu kao angažiranom umjetniku koji ne može živjeti i raditi u kuli od bjelokosti.
 
"Pisac je nesumnjivo obilježen datumom svoga rođenja i vremenom u kojem živi, čak ako i nije direktno involviran u političko djelovanje, čak ako i odaje dojam da je samotnjak koji se povukao u ono što ljudi nazivaju njegovom 'kulom od bjelokosti'. Ako piše pjesme, one su odraz vremena u kojem živi i nikada ne bi mogle biti napisane u nekoj drugoj eri.

To je posebno očito u pjesmi Yeatsa, velikog irskog pjesnika, koju sam oduvijek smatrao izuzetno potresnom: The Wild Swans of Coole. U parku Yeats promatra labudove kako klize po površini vode.
 
The nineteenth autumn has come upon me   
Since I first made my count;
I saw, before I had well finished,
All suddenly mount
And scatter wheeling in great broken rings   
Upon their clamorous wings.
 
But now they drift on the still water,   
Mysterious, beautiful;   
Among what rushes will they build,
By what lake's edge or pool
Delight men's eyes when I awake some day   
To find they have flown away?"
 
Modiano se u govoru dotakao i E. A. Poea, Flauberta, Mallarméa i Baudelairea, te citirao Osipa Mandeljštama i Thomasa De Quinceya. Također, rekao je i ovo: "Nažalost, mislim da se više ne može ići u potragu za izgubljenim vremenom s onom iskrenošću i snagom kao što je to činio Marcel Proust."
 
No, usprkos prethodnoj rečenici, Modianov govor ipak nije bio odveć pesimističan. Smatra kako će pisci u budućnosti čuvati tradiciju pisane riječi, baš kao što su to činile sve generacije od Homera naovamo.
 
"Pisac u 20. stoljeću se također katkad može osjećati zarobljenikom vremena u kojem živi, a čitanje velikana 19. stoljeća  - Balzaca, Dickensa, Tolstoja, Dostojevskog  – može mu donijeti osjećaj nostalgije. U to doba vrijeme je prolazilo mnogo sporije nego danas, a ta polaganost je odgovarala radu romanopisca jer mu je dopuštala kontrolu nad svojom energijom i pozornošću."  
 
****
 
Ponovimo prethodnu Modianovu rečenicu: "U to doba (19. stoljeće) vrijeme je prolazilo mnogo sporije nego danas, a ta polaganost je odgovarala radu romanopisca jer mu je dopuštala kontrolu nad svojom energijom i pozornošću." Modiano zasigurno ima pravo. Sljedeći primjer govori kako je danas piscima zaista mnogo teže uspostaviti kontrolu nad svojom energijom i pozornošću. 
 
Zvjezdica YouTubea, stanovita Zoella, osoba s nekoliko milijuna sljedbenika na Twitteru, nedavno je objavila roman imena Girl Online, instant bestseler koji je postao najprodavanijim debitantskim romanom u povijesti. 
 
No, provaljeno je kako Zoella, čije je pravo ime Zoe Sugg, zapravo uopće nije napisala roman koji govori o teen blogerici koja ulazi u vezu s američkom pop zvijezdom. Sumnje u to da je Zoella mogla napisati roman tako zanatski kvalitetno dobile su potvrdu nakon što se u zahvalama našlo i ime Siobhan Curham, autorice niza YA romana. Iako je svima postalo savršeno jasno da upravo Curhamova stoji iza teksta, mlada je videoblogerica Zoella prvo odlučno odbacila svaku sumnju da nije autorica Girl Online. Kada je već postalo nemoguće braniti neobranjivo, Zoella je prilično bahato izjavila: "Svim sumnjičavcima – naravno da sam imala malu pomoć urednika iz Penguina u pričanju moje priče, uostalom to nikada nisam skrivala".

No, prije nekoliko dana iz Penguina su napokon priznali da se ta 'pomoć' zapravo sastojala u kompletnom poslu pisanja knjige, s čime Zoella nije imala gotovo nikakve veze, iako je prekjučer izjavila "ja sam izmislila radnju i glavne likove". Zoella vjerojatno i jest izmislila radnju – tinejdžerka se zaljubljuje u pop zvijezdu - no cijeli ovaj skandal ju je jako i potresao te je primorao da se prvi put u svojoj vlogersko – blogerskoj karijeri na nekoliko dana makne s neta, i nestane u bespućima offlineovske neozbiljnosti.
 
Da se vratimo na Modianov pogled na budućnost romana: ona je već neko vrijeme ovdje. A mnogi 'pisci' ne samo da su prestali biti pisci, već su neki od njih i potpuno nepismeni. Recimo, gđa Victoria Beckham, Posh Spice, prije desetak godina objavila je autobiografiju koja je postala svjetski bestseler, iako je priznala da nikada u životu nije pročitala knjigu (što je definicija nepismenosti). A da ne budemo odveć bezobrazni prema Zoelli, kojoj je zapravo jedina krivnja što je inzistirala na tome da je baš ona autorica knjige iako je svima jasno da je riječ o djelu ghostwritera, mnogo se luđom čini slučaj razularene Naomi Campbell koja je objavila roman, ima tome već skoro 20 godina, pod nazivom Swan.

Naomi je bila toliko bahata i samouvjerena da ne samo da je objavila roman kojeg nije napisala, i ne samo da ga se nije udostojala ni pročitati, već joj se nije dalo čak ni upamtiti radnju romana koju su joj njezini urednici u nekoliko navrata pokušali prepričati kako se ne bi osramotila pred novinarima. Kapa dolje Campbellovoj, ne može joj se odreći određena doza besramnog humora u cijeloj ovoj priči.
 
Zapravo, budućnost romana se uopće ne čini lošom. Od Puta k Swanu do Swana, u tih niti stotinu godina čovječanstvo se, čini se, malo pogubilo. Treba li ići u potragu za izgubljenim vremenom? Ta potraga nije donijela ništa dobra ni Josephu Rothu, ni Zweigu, ni Musilu, ni Benjaminu. Za to vrijeme, pisci poput Victorije Beckham, Zoelle i Naomi nemaju vremena za gubljenje vremena na pisanje i čitanje. Je li to budućnost romana?

Neven Svilar
foto: LWYang
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.