Četvrtak
18.04.2019.

O kultnoj književnosti




Extra_large_lady_reading_poetry_by_ishibashi_kazunori__shimane_art_museum_
Ishibashi Kazunori, 1906.
A+ A-

Pitaš se zacijelo, ustreptala od uzbuđenja, baš me zanima što će danas reći taj enigmatični obješenjak kojeg doduše ne poznajem, no svejedno se nerijetko uhvatim gdje maštam o njemu u iščekivanju njegovog novog, za današnje vrijeme neuobičajeno glomaznog teksta, nekima zacijelo prevelikog i odveć sadržajnog, no ne i meni, meni su njegovi tekstovi najčešće savršene veličine, točno onakvi kakvi trebaju biti, iako mu pokatkad stvarno jest malo predugačak tekst, ne možeš uvijek biti raspoložena za suočavanje s nečim takvim.

A zatim pomisliš, kako će danas izgledati i o čemu će zabesjediti, hoće li malo probulazniti, i to katkad zna, tko zna zašto krene trabunjati i čemu to prepuštanje buncanju, uglavnom baš sam nestrpljiva, jedva čekam da saznam, kao i uvijek, uostalom, nije da je inače drukčije, hajde da vidimo.

Ovako, kao prvo hvala, cijenim što mi se raduješ, možda ne meni već mome tekstu, ali on je na neki način produžetak mene iako mi se pogdjekad čini kao da nema nikakve veze sa mnom, da vodi svoj vlastiti, od mene potpuno neovisan život. Ne uzimam zdravo za gotovo to što si uzbuđena i treperiš u slatkom iščekivanju, strepnji, neizvjesnosti, hoće, neće… Meni je drago da se veseliš ukazanju moga teksta, pa tako i današnjem izlaganju, štoviše, ne krzmam se priznati da ništa manje ni ne očekujem, tako i treba da bude.

Pa ipak, mišljenja sam da koliko god uzbuđena i ustreptala bila i koliko god nestrpljivo čekala dan izlaska moga teksta, uputno je ostati hladne glave, mirna i koncentrirana duha. Kao što reče Tibul, citirajući Propercija: "Prste k sebi, dragoviću! ostavi se tustih porcija, tareš nježne površine razularenog kvasca." I doista, složit ćemo se u konstataciji da se baš ispod savršenstva oboda napisanog skriva ono važno, prava sadržina, meso teksta. To nije zatvoren fenomen, prije poput kakve upijajuće opojne spongije što siše i usisava u se sve i sva, a zatim se putem kontakta s publikom – u vidu čitanja – preobražava, kao da se nadima i postaje nešto mnogo veće od prvotne zamisli. Četa 12-godišnjih Roberta Zimmermana pušta zmajeve koji su helijem ispunjene stare mongolske šamanice što bacaju sjene na vjetrovitu vrištinu po kojoj trčkaraju mali Bobići ne osvrćući se na statuu indiferentnog Heathcliffa s neupaljenom cigaretom u ustima.

Naglasimo, da bi tekst bio to što smatram da bi mogla biti književnost on mora biti nekako ukorijenjen, pa da proizlazi iz iskustva autora. Mora taj da bude opsjednut pisanjem, baš potlačen tekstom; nužno je da ga osjeća dijelom vlastita tijela. U suprotnom smo suočeni s pukom simulacijom, s tekstom koji fingira svoju literarnost no tek je ekshibicija kiča. Kao izljevi nježnosti Marine Cvetajeve i Tzvetana Todorova pred zaprepaštenim uglednicima na pogrebu u Kući cvijeća. Takvih lažnih tekstova je uostalom bezbroj, svakako neusporedivo više od književnih tekstova koje nastoje oponašati. Mada se uvija da bude što sličniji književnom tekstu, to nije književni tekst niti će takvim ikada postati, neće doseći čak ni razinu beznačajnog književnog teksta, ako takav postoji, a postoji, jer je skoro pa svaki takav, ili gotovo svaki, svaki.

No spomenuti lažnjak koji nastoji skrenuti pažnju na se, oblikom ili vibrantnim zanosom, uvijek je prazna forma, nije dio nečega većeg od sebe samog. I takav doduše može zadovoljiti potrebe nekih, ali čak ni njih nikada dokraja, jer ipak je riječ o supstitutu, pseudo-tekstu, pa na koncu ne bude doli mrtvo slovo na papiru što se pravi da pleše i izvodi kojekakve akrobacije, kerefeke, proizvodi buku, no zapravo je opsjenar koji nije organski izrastao iz rujnog tkiva. To ne znači da je vrhunski primjer onoga što nazivamo književnim tekstom – primjerice, svaki moj tekst – savršen. 

Bitno je reći da s obzirom da je u pitanju lingvistički fenomen, istoga imaš razotkriti uz pomoć jezika, ovisno o stupnju vještine baratanja njime, jer tako dolazi do intimnog povezivanja između tebe i samog teksta, njegove skrivene moći, da uživaš u otkriću stalnog otkrivanja. A što se mene tiče, koliko god glumio indiferentnost koja prema nekima (koji griješe) prelazi u svojevrsnu nadmenost, ipak mi nikada neće doista biti svejedno, jer, vjeruj mi, ja želim da uživaš u čitanju, nisam od onih koji izverglaju svoje, napišu to što su namjeravali s isključivom namjerom da izbace iz sebe to što imaju, a publika, plus minus, tko je šiša, nije važno hoće li biti zadovoljena po svršetku.

Nazovi me konzervativnim, ali mišljenja sam da je u mliječnom srcu književnosti njezin generativni potencijal a ne efemerno zadovoljenje čitateljskih potreba. Književnost kao čin sadnje sjemena, makar potencijalnog; usmjerenost stvaranju, novoj kreaciji. Značaj toga nadilazi smirivanje čitalačke žudnje – uz popratne efekte koji su tek prolazni užici – to jest popunjavanje određene praznine u čitateljskoj publici. A ona, mišljenja sam, mora biti koncentrirana i spremna. Walt Disney je izašao iz kriogene komore ne sluteći da se pretvorio u reinkarniranog rozenkrucijanskog povjesničara J.R.R.R.R.R Tolkiena, ali to mu godi, Disneyu, smatra to usponom u hijerarhiji.

Ta razmisli, nije nimalo svejedno kako i na koji način primaš moj tekst u sebe. Sve je važno u tom smislu, od toga jesi li dobre volje, boli li te glava, jesi li rastresena, pa sve do naoko manje važnih stvari, počev s atmosferom u kojoj krećeš čitati, ambijenta, hoće li se sve odvijati odjednom, na jednom mjestu, ili će to biti iskustvo duljeg trajanja, proces rasprostrt na svilenom ležaju prostora i vremena. Nadalje, bitno je i u kojem položaju ćeš čitati tekst, hoćeš li ga čitati ležeći, ili ćeš pritom sjediti, da ne nabrajam dalje, jasno ti je što želim reći. Dakle, sve maločas spomenuto prihvati kao važno, jer će to umnogome pospješiti stvaranje idealnih uvjeta za recepciju moga teksta.

To vrijedi za sve vrste tekstova, od trivijalnih pa do rasprava ozbiljnijih, uzvišenijih i trjeznijih umova, upravo od one vrste kojima dominira snaga razbora i strogost duha. Stručnjak za euhemerističko kodiranje C.S. Lewis se vraća u život pun planova i spreman za akciju ali tek stiže uočiti sačmaricu uperenu prema svome novom tijelu, onom Kurta Cobaina djelić sekunde prije nego što će povući otponac.

Tekstu trebaš pristupiti s poštovanjem jer čitanje jest svečan čin, a ne profana tričarija pa ipak je uputno ne shvaćati ga apsolutno ozbiljno. Jer na koncu, što je književnost doli igranje i tragalaštvo pa će se naći i onih koji tvrde da je taj fenomen tek smiješno mudrovanje u nekom zauzetom stavu, ali i manje ili više otvoreno zavođenje čitateljske publike. 

Zato se prepusti tekstu, daj mu da te osvoji, da te prevari, da te razbudi, da te ushiti, da te približi iskustvu utrnuća života. Ako tako odlučiš, dopusti tekstu da te podjarmi. Neću više pretjerano duljiti, jer znam da te zanima današnji tekst i da će previše odgađanja imati kontraefekt, to uvijek treba imati na umu, no, bez brige, netko s tolikim spisateljskim iskustvom kao što ga imam ja uvijek će imati to na umu sve ako nema to na umu (nemam to na umu), usprkos tome što se čini da uopće ne mari za to, pa i ne mari, ne marim.

Doskora će ti biti sve jasno, znat ćeš o čemu ćeš danas čitati, naravno, ako si uopće sposobna za takav zalogaj. Jer znaj, draga moja publičice, ako tako želim, mogu ja pisati satima, deset sati kucati i upisivati se u bjelinu ambisa obraslog narančastom mahovinom. Meni to ne predstavlja problem, no tebi možda da, jer nije to za svaku publiku, ne može to baš svaka podnijeti.

Goluždravi kavaliri Lady Baba Gaga i Tom Gotovac igraju polo s odredom porfiričnih transparentnih Habsburgovaca na čelu s Romanom Polanskim kao kapetanom. Zato moraš biti spremna, imati prigodan horizont očekivanja u odnosu na tekst koji poput tankera prepunog skupocjene tekućine stoji usidren ispred tvoje luke, čekajući dopuštenje da uplovi u tvoje biće, spreman da pristane i da ostvari željeni transfer u kontaktu s tobom, a sve to ne bi li postigla ono za čim vječno žudiš, za čime uostalom čeznu svi koji čitaju: apsolutno iskustvo, nalik na sitnu, sitnu, usitnjenu smrt.

Kada kreneš čitati, pazi da ne bi odveć žurila ushićena zbog toga što je predmet tvoje žudnje napokon pred tobom, nemoj ga odviše pohlepno čitati.

Iako snažno podražena, a sada već i iregularnog disanja, ostani smirena. Nemoj brljati, vrati se početku rečenice ako je nisi razumjela, savjetujem ti da rečenicu koja nije bila potpuno jasna pročitaš ponovo, cijelu, pa onda sljedeću, polako, od početka do kraja, pazeći pritom na ritam čitanja. Isplatit će ti se.

Kreni ga čitati polako, čitaj koliko god treba polagano, a treba, nema žurbe i jurnjave, ako nešto nisi shvatila zbog rastresenosti, pročitaj rečenicu ponovno, od početka pa do kraja, i opet ako moraš, tekst je tu zbog tebe, možeš možda nakon sporog početka naglo ubrzati s čitanjem, osjetiti djelovanje promjene ritma, nemoj pretjerano razmišljati, neka se tekst useli u tvoju nutrinu jer iako uzbuđena, ipak si još uvijek bistra duha.

A zatim prestani s čitanjem na djelić sekunde, udalji se od svijeta pred sobom na trenutak pa ga pokušaj obuhvatiti pogledom u cijelosti, njegovu formu, njegov značaj, pa zatim nastavi čitati, strastveno, još uvijek polako, no već malo brže jer tekst je već sada pomalo dio tebe, čini ti se da se širi u tebi, da, osjećaš to, i sada već naslućuješ sve što on jest, sve što može biti, što će biti za tebe, što ćeš ti biti njemu i za njega, a bit ćeš mu sve, ajde dobro, skoro sve, Teletubbiesi što žive u kruni engleske kraljice čekaju da im se gazdarica koja je otišla u školsku kantinu na ručak vrati te krate vrijeme partijom Crnog Petra, pa sad već kreni malo brže tekstom, čitaj još malo brže, energičnije, intenzivnije, čitaj, ne izbezumljeno i raspomamljeno, ne pohlepno, dobro, može malo pohlepno, dozirano pohlepno, pa sad sklopi oči na sekundu, neka te preplavi tekst što izlazi iz tame, neka se raširi u tebi, otvori oči i nastavi čitati, čitaj ga brzo, pa malo lakše, možeš malo i naglas izgovarati riječi teksta, osjetiti jezik jezikom, prvo lagano, pa zatim prijeći na čitanje umjerenim tempom, tempom sada već uspostavljenim, čak konstantnim, poznatim pa ipak neshvatljivo originalnim i neponovljivim, čitaj i nemoj prestati, bez pauze, čitaj, pa ako još nisi blizu kraju, a vjeruj mi nisi, pokušaj malo brže čitati, brže, pazeći na disanje, na dah, osjećaš rad svoga srca baš kao i pulsirajuću veličanstvenost teksta, relikvija nesvetog srca Luisa Bunuela izložena je na godišnjem svečanom skupu bunjevačkih filatelista posvećenih sakupljanju maraka izdanih u čast ili Jape Doktora Franja Tuđmana ili Oca Domovine Ante Starčevića ili Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, čitaj s razumijevanjem, sad već osjećaš da sve razumiješ, dok čitaš moj tekst, dok se spuštaš prema njegovom kraju, ne razmišljajući više o početku teksta i njegovom naslovu, početak čitanja je već u nekom tamnom, okultnom kutku tvoj svijesti, čitaj brže, ne prebrzo, ali brže, da ti ne pobjegne smisao, mada njega nema, a ako i ima tebi je posve nespoznatljiv, idi dalje, prema velikoj ribi i velikom zmaju na krovu Sahare, brže, pa ipak ne nagli, ma zapravo nagli, čitaj, brzo, čitaj brže, hitro, čitaj ga munjevito, pa još brže, čitaj, brže, preobražavaš se, čitaš, rasklimana si, transformirana si, posvećena tekstu, vibriraš poput bordo satenskih zastora u šumskom bordelu na brisanom prostoru između ukletih rovova između ukletih Sjedinjenih Država i uklete Kanade, voliš tekst, predaj mu se, meni, otvori mu se potpuno, također, podaj mu se, meni, stani malo, sporije, ne, to je varka teksta, zna on tako, drži te u neizvjesnosti, nastavi kao maločas, prepusti mu se, tekstu koji se naselio u tebi, postaješ jedno s njim, on je sad tvoj tekst, samo tvoj, tako smatraš, smatraj, kradeš ga, bježiš sa zamotanim tekstom pod rukom, juriš točno ispod zlatnog slapa što se izlijeva s vrha Eiffelovog tornja na koji je nataknut neutješni Gargantua koji drži spljoštene ostatke May Fay u šaci lijeve ruke, jesi li ga otela, ne, nisi, i dalje si ovdje, ti, on, ovo čitanje je tvoj lijek, ti i tekst ste oči na sljemenu Eskulapovog jedinstveno fragmentiranog, a sklepanog štapa, ti si njegova, on je ajmo reći tvoj, potpuno mu se prepusti dok prodire u tebe, tekst, osjeti njegove riječi, kako gdje, pa u sebi, gubiš to malo razuma, podržavam to, nestaješ, utopljenica u tekstualnom oceanu iznad oceana, pjesma Sirena dopire iz frižidera izrađenog na otoku Thule, skrivenom u dalekim oranicama pri dnu ili vrhu Atlantskog oceana, drhtaji, benšijasti krikovi, čitaj dalje, plač pored potoka crvenog kao raspukli šipak, sedam Cezannea praznih kao prazna crna kutija pere gaće u potoku, sad te još snažnije potresa, tekst, smrvi svoj ego u prašak pa ga prodaj budzašto pred školskim dvorištem, čitaj, sve brže, vrtoglavo juriš, je li to Anubisova njuška prohujala maločas, čitaj, zalajao je na tebe, a zatim nastavio grickati kost iz starog crtića, ma ne pitaj, nije važno, no tekst te ispunjava totalno, makar nema više što ispuniti, ali širiš se zbog njega, dira te, nježno kao creme brulee, pa opet i nekako brutalno, sada je u predjelima za koje nisi bila svjesna da su u tebi, da su igdje, iza ledenog zida tvoje nutrine, dira te u zoni između granica, hermetično nestalnih i lažljivih, čitaj, onih u koje si se očito izlila makar ne znaš gdje si, jesi li čitala Gongoru, ne moraš odgovoriti, tekst se upisuje u tvoju otečenu bjelinu, a što od Kleista, pečati te u vremenu, možda Poslovice iz Pakla Williama Blakea, silno poput slova stare pisaće mašine koja stotinu puta brže od najbržeg daktilografa u mističnom gradu ispod površine nekog karpatskog jezera ispisuje kozmičke banalnosti i sudske tužbe u već dugo prekrcani azurni zapisnik tvojih davnih nevinosti, svaki novi znak je šokantan, svako slovo, šok, šokantan, šok-šokantan, pravi šok, svaki udar je poput krvave eksplozije na zelenom platnu, skok u Egejsko more, zašto ne gledaš rezonantne zvijezde na grundiranom platnu neba, svako slovo divno kao purpurni svršeci, čega, ne pitaj se čega, vrati se tekstu, nebo je kajdanka po kojoj note ispisuju avijatičari iz priča Roberta Bolana, neka ti ne vrludaju misli, ne misli na dostojanstvene venecijanske bankare s tmastim pikom namjesto herca na mjestu herca, čitaš, čitaj, zaboravi na trivijalnu dominaciju, na vještice na kaktuse na pustinje na eleuzinske misterije, dosadu samu, na Kaldejske orakle, saberi se, tekst ne tolerira rastresenost, osim ako želi da budeš rastresena, pa dobro, neka te, budi evo rastresena, rastresi se, neka te strese, tekst, neka te tresne, tekst, plovi dalje po strujama teksta, slova uranjaju pod površinu ekstatičnih bisernih odbljesaka na blistavim listovima tvojih protežnih prokletstava, prepusti mu se, vedske rakete se lansiraju u tvojim srdačnim predklijetkama senzualne poput demobiliziranih četa u vojskama mogućih uskličnika u pismima onih koji pisati ne znaju, vojskama koje kontroliram ja, isključivo ja, ne buni se, čitaj dalje, Dracula je prvo zaveo Princa Charlesa  tako što ga je uljuljkao u naručju kao malu bebu, da bi ga odmah zatim i pojeo te provario kao malu bebu, baci se u bezdan kao da bacaš trivijalnu pjesničku sliku, na primjer nestajanje u čipkama smrvljenih folklornih valova u razuzdanim podnožjima vlažnih litica pri uspavanim brdima Nove Škotske, ili Škotske, obeznani se, obznani se smrti, tama te polako preplavljuje, osluškuješ šapat sjena ispred spilje kvarnog sjemena, Panove grote natopljene krvlju blizanca, u podnožju davno palog jubilarnog brda, rezignirana si, transfigurirana, kositrena, zvjezdani si rat, više njih, riješila si pristati na trijumfalan itifaličan poraz, osjećaš li ga, obladiasto-obladaasti umor ostvaren bez ponizne borbe, sva si raskomadana, ljubiteljica čitanja, voliš Kafku, ja vidiš nimalo ne cijenim rad tog ucrvanog mizantropa, izaziva taj jezu i odbojnost u mojoj prokrvljenoj duši, čitaj samo dalje draga, crvena kosa ti se razlistala po crno bijelom ekranu neba, čitaš Tolstoja, ne znam kako uspijevaš, jedva da vidiš više tekst, čitaš Krležu, ajme meni majko moja nemoj da ugasim odmah ekran tvojih stvarnosti, slova su ko sidra od grimiznog stakla, sumnjivi geometrijski uzorak na bicepsima neke čudesno androgine bilderberške pojave u nečijim ototaljenim bodibilderskim prošlostima, čudesa slasna, promrljaš neočekivano i izvan konteksta, dva posvećena vrha planine Shasta u disocijativnim glavama djece špijuna, bilo ovih bilo onih pa bilo i ovih-onih ili onih-ovih, Majakovski rečeš, bolje reći rekneš, nemoj molim te, baš te molim, toranj Kraljice neba nestaje u vatri u kojoj obitavaju stotine nakaznih spodoba, čitaj samo čitaj, ne uznemiravaj se, maštajući da kliziš slijepim ulicama vremena vozeći po tragovima guma što ih ostavlja tricikl Ayrtona Senne, toranj Kraljice obale na pješčanom beach-baru pored mutnih voda, voliš Faulknera, hahahahahahahahaha ne dekoncentriraj me, Kraljica noći je stara babuskara starija i od kvantnog kompjutora, cijeniš Ernsta Jungera, a tko ti je taj, zvijezde ti pjevaju himne, Puškina, ne prostači usred svetog teksta, Racinea, uozbilji se, Homera, šhomera, zvijezde očekuju poziv Marca Spitza pa da svi zajedno skoče u akvarij, obasjani palom svjetlošću vatikanskog lustera s Osirisovom glavom u staklenci kao pompoznim središtem, nastavi, luster se njiše na na na koncu vremena, čitava čitaš i već nešto govoriš o slikarstvu ili čemu već, Tizian veliš, ne bih nikad rekao da bi te taj kužni čiča mogao privući, Pasolini, dosta lakrdijašenja curo posveti se gutanju novih riječi, lepet krila, prelet teksta, jedno si krilo sove jedno si krilo ćuka, pa čitaš, klecavih bijelih nogu koje lebde nad vodama bezoblična svijeta teksta, tamo gdje skakuće tek duh abominabilnog skočimiša Pazuzua, 

a moj lijepi tekst se nesumnjivo i dalje razlijeva tobom, zimzelenastom, šušti kao šaš što uokviruje kristalni slap visoko iznad naših glava, strmoglavljuješ se djevo dok spominješ Picassa, molim te samo nemoj tog majušnog maminog sinčića koji se pali na plač, nestaješ u slobodnom padu teksta, kao što su mnoge već nestale u njemu u nekoj nestalnoj budućnosti, Vermeer veliš, pa zar ne znaš da taj lakirer crno bijelih pločica ne postoji niti će ikada postojati niti je ikada postojao, čitaj, zato mu je i toliko cijenjena kičica, čitaj, bjelja si od situirane teozofkinje s početka prošlog stoljeća u pješčanim dinama mojih opustjelih vjeđa, Giorgione kričiš, okej evo neka ti je Giorgionea, dosta s brbljarijama, dalje, evo ih, kaskade naslade, čit čit čitataj, putena bjelokost, uništenje enfilade divnih liliputanskih smrti u lunaparku Versailles, Šveđanka si, grčevito si podzemlje mojih drevnih karata ukrućene prolaznosti, priđi tekstu, ne moraš tako glasno čitati, makar tekst voli da ga se glasno čita, pa ga evo čitaj, imaš svu vlast, mada nemaš, ali imaš, svila putena, juriš svojim starim Saabom oko šatora kebab-Kaabe, odmori se na Jupiterovom prijestolju usred izvrnute zemlje, France Gall, osvete zemlje, Brigitte Bardot, grozota pustoši, balastne vode komatoznih uvojaka spremljenih u preciozne kutijice banalnih romana, Herculessa Poirotessa, blizu si srca što lupeta u flertu s turističkim vodičem, taj sam, tekst te vodi, simulirana si simulacijo moja, napeta kao vozač Formule 1 prije Grand Prixa u Spa Francoschampu, velika si nagrada, o nagrado, florealna nit s kapima krvi što će kapnuti na mozak urednice časopisa s rubrikom "Riječ dvije selebritija i plemenitaša s crvenih tepiha s kraljevskih vjenčanja s kraljevskih dvora", Gottfried Benn, purpurni fenički alfabet bezdušne konzumacije bezdušnih konzumenata, seksi neko ime, kako si rekla, Benn, ne govori, ne osvrći se, nije važno, ne pitaj, čitaj, već osjećaš i slatku bol mačko, Isabella Rossellini, i tekst se malo izbezumio, MK Ultra režiseri režiraju ultrasto, obezglavio se tekst, emkejasto, tako to mora biti što više se primiče njegov kraj, ne brini, još nije kraj, čitaj samo dalje, očiju izbečenih kao sklopljene oči viska kojim njišeš ispred mojih iskolačenih očiju što su upravljene tvojim nekad spektakularnim očima, još uvijek su ti takve oči, još malo, oblijeva te znoj, začarana si, dva reda zuba, vaterpolo tradicija Bečeja, začaran sam, kestenjaste su, zimzelene oči su smaragdi u rijeci Zamzam, čitaš a dok čitaš si slatka mada dijete, entuzijastični punoglavac u potoku što ulijeće u vodeni cirkularni opasač pored rashodovane tvornice morfija u drugom po veličini gradu Atlantide, ne pitaj se koji je prvi, ja sam prvi, tekst je prvi, mi smo prvi, nastavi, tako je, čitaj ga srčano, drži ga se čvrsto kao što se držiš bijelog rupca kojim mašeš brodu što donosi glas o sedmoj smrti nesnosne stvarnosnosnosnosne hrvatske proze, zrncu prašine što se sprema iskočiti iz naših neraspakiranih plahti, pohotnom zrncu zlaćane pohotne prašine posute po pruzi pohote, ponosno čitaj, kao kad lakiraš 12 nožnih prstiju pred vojskom fotoreportera, tekst ti već titra, Piero di Cosimo, brada ti drhti, puno je to riječi za jednu običnu tebe, ali ne daj se, nevaljalo plačipičkasto derište Robespierre plače nad slomljenim ouija boardom pa mu mama kupuje Monopoly, to jest daj se, predaj se predaji teksta, daj se tekstu, budi u toku, vjeruj reakcionarnoj politici mojih rezonantnih riječi što te raskošno raščetvoruju, duplirana se, tekst krotke retorike, l'ombre de ton ombre, nema te, evo te, reinkarnirala si se u samu sebe u istom trenutku, plovi dalje, l'ombre da ta main, još neke riječi, l'ombre da ton chien, čitaj dalje, sanjaš san gdje planiraš zamoliti Herr Teksta da zauvijek ostane u tebi, ali ne budi sebična, čitaj, ne budi buntovna, ne prestaj čitati, čitaj, anđeo crvene kose, možda jednom i zelene kose, po okončanju svijeta, čitaj, ti si palo rumenilo usred zvijezde, i više, crveno središte usred Ezekijelovih kola, čitaj, slova su se uzela u kolo, čitaj, slova su Žikino kolo oko Ezekijelovih kola koja lako kontroliraš dok vrtiš svijet oko malog prsta, eto imaš i smaragdne vizije, serafinske snove, spuštaš se po tekstu, slatka kao gorko-kiseli prstaci i zgažene školjkice što se naziru kroz purpurnu paru u proključaloj kuhinji sa 23 McMichelinove zvjezdice, opaja me kako čitaš, krvave linije po zidovima naših omađijanih tamnica, sedefaste riječi su odavno patina na zidovima patnje teksta, maštaš da ste ti i tekst nabijeni na štap i spojeni zauvijek, nimfo Salmacis, pretvaraš se da ste zmije nabijene na Kaducej, drobi te tekst, Joseph Beuys i njegov školski drug monsieur Bafomet pripremaju prigodan vatromet za Trnjanske kresove, rigidna si kao Saducej koji mašta o design interijeru u divovskim palačama Petre, č..., Courtney Love i Lydia Lunch lete kišobranima po crnoj plaveti na rubu drugog neba i bacaju stotine tisuća u LSD namočenih konfeta po stranicama svjetske povijesti, tvoj tekst, primi njegovu imbecilnu nježnost, volim te, nastanio se u najdubljem dijelu tvog magličastog bića, u lilitastoj vještičjoj domaji tvojih banalnih žudnji, evo, da, kanibalističke rakete zemlja-zrak, Irak, to je to, Iran, jutro i večer sunce i mjesec, Ur, padaš u nesvijest, Uruk, ali što zatim, Niniva, osjetiš kako nestajete, Luxor, ti i tekst, nekadašnji Zair preplavljen milijunima crnih vještaca što rade za obavještajnu zajednicu, dok čitaš nalikuješ mi na strpljivu auto-bombu na ulicama Tikrita, euharistijska slavlja, tekst, vješci lete na maslačcima iznad snjegovića nastalih u čast budističkih masovnih ubojica sa smiješkom na ustima, posvećenje početka Prvog svjetskog rata započetog stravičnim prvim pucnjem na svjetskoj premijeri Posvećenja proljeća 1913. godine, čitaj, očitaj urok, debeli Buda prljavih retro-ušiju napastvuje patuljke u dvorištu tvoje sitničavosti, čitaj, Fatimski tanjuri lete nebom pred masama mizoginih japanskih gimnastičara na ručama, malj tvojih erotskih proljeća, osjeti njegove riječi u sebi, čitaj šaptom, nestala si, ne možeš šaptati, šaptom padaš na Bosnu s visočje visine, čitaj, odmori se, čitaj, u svom oltaru u Pergamu, čitaj, odsjedni u Berlinu, predahni u Washingtonu, potresno, još snažnije, č, potres, č, u Jeruzalemu, či, još te potresa, taj či, tekst, čitam, u tebi je roj ljubičastih fantazmi, čitaš, porazbacaj ekstravagantne misli, one nisu tvoje, ček tko čita?, ubacuju ih morski duhovi iz podmorskog grada negdje u nigerijskim vodama, čini se da ti čitaš, izlij laži u prazno more s tek tri dementne ribe, tronute moćne vlasti, Gavrilovog Principalijata na krajnje erotičnoj palijativnoj skrbi, slatka si ovako nesvjesna, sa silnim porfiričnim snovima, čitaj dalje, tekst ti ljubi ruke milostiva, čitaj, dlanove sukubične pa ipak poštovane, pa ti nekako i dalje čitaš, bravo, odlično, čitaj čitaj, ljubiš ga, omotao se oko tvoje korporalnosti kao ornamentalna zmija oko božićne jelke, zmija s mitrom, gigantska, skoro kao tekst, moj tekst, zavojit i serpentinast kao maniristička figura serpentinata, kao reptil s uskrsnućem nuklearne pustoši na jeziku u dvorani za audijencije i demonske audicije u Vječnom gradu, čitaj, brzaj brže, pandemonijum buke tvojih slasnih dana, Lecont De Lisle osniva paralelni PLO u Novoj Palestini, sprintaj smrtonosnim tekstom, klemiraj akumulator tišina, izađi na buku dana, udari čitati, čitaj, mazni tekst, nježniji i od ahuramazdastih jahti ucrtanih u projekte hrvatskih ACI marina, čitaj sada čitaj jučer, šapni neku malu tajnu čika tekstu, sanjaj da nestajete zajedno u plamenu, i ja to sanjam,

čitaj, smrt, čitaj dalje, čitam, ne pitaj ništa, tko, čitaj, tko ja, čitaj, dobro, rekoh čitaj ga jako, maksimalno čitaj, hoću, čitaj naglas, čitam, čitaš? čitam, čitaš? čitam, čitaj! čitam, čitaj! čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaš! čitam! čitaš! čitali smo, čitaj ga, čitam ga, dok ne dođeš do kraja, čitat ću, do svršetka, dokončat ću,

čitam, čitaj ga naglas, čitam naglas, čitaš ga naglas? čitam! čitaj ga glasno! čitam ga glasno! čitaj ga glasnije, čitam ga! glasnije, kažem glasnije! čitam! glasno? glasno! čitaš? čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaj ga zauvijek! čitam, čitaj ga jučer! čitat ću ga jučer! čitaj ga sada! čitala sam ga sada! čitaj ga sutra! čitala sam ga sutra! i čitam ga oduvijek i čitat ću zauvijek i čitam ga sada i čitam ga tada upravo trenutačno ovaj čas upravo u ovom trenutku dok ovo govorim čitam ga naglas čitam ga u sebi pročitala sam ga… da… pročitala si ga… da… pročitala sam tebe… omčitala si me… očitao si me… čitavu sam te… spočitala sam te... opčitao sam te... iščitala sam te… dočitan sam znaj… nadčitan si, znaš… začitan sam, sam… čitala sam ti … porazčitan... uočitan... ta ta ta Tira… gotovo, trotjedno... učitana si... različitan si, sve je… utičnica si... različita si, nisi li... žličica s kraja, to si ti... konac u zubima svijeta... utihnula sam si, nisam ti. 

 

I tako.

 

Staješ na loptu, stanem!

***

Foto: Ishibashi Kazunori; Wikimedia Commons

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!