Četvrtak
12.09.2013.

Nevidljive knjižnice




Extra_large_empty_library
A+ A-

Istraživanje koje je nedavno provedeno na uzorku od dvije tisuće ispitanika pokazuje kako više od polovice onih koji lažu da su pročitali neku knjigu radi to iz najjednostavnijeg razloga – da bi ispali pametniji. Netko se možda i ne bi složio s konstatacijom da većina ljudi laže kad je riječ o pročitanim knjigama, no ako ćemo biti iskreni većina je upravo zbog tog razloga to ipak učinila barem jednom, ako ništa onda u školi kad se odgovaraju lektirni naslovi. No, nije potrebno vraćati se u školske klupe kako bi čovjek uhvatio samoga sebe u običnoj laži. Lažu čak i stručnjaci za književnost. Naime, jedno također ne tako staro istraživanje pokazalo je kako mnogi stručnjaci za Joycea nikad nisu pročitali njegovo remek-djelo Finnegans Wake. No, za sve to ionako nisu potrebna bilo kakva istraživanja. Ljudi naprosto lažu kad je riječ o knjigama. A tu je, dakako, i Biblija.

***

Ljudi (neki) zaista lažu (nekad) o tome jesu li pročitali neku knjigu. Postoje vjerojatno razlozi zašto tvrde da su pročitali nešto što nisu, ništa neobično jer ponad osobina ličnosti vječno lebdi groza taštine. 
 
U jednoj velikoj zagrebačkoj knjižnici u koju sam došao kako bih posudio knjigu 2666 Roberta Bolaña započeo sam razgovor s bibliotekarom, koji je bez sumnje bio veliki poštovalac ovog romana, ili skupa romana. Bibliotekar je roman 2666 stavio na pijedestal suvremene svjetske književnosti, no nije se zadovoljio samo tom pozitivnom presudom, već je rekao još nešto o ovome djelu. "Duboko vjerujem da će Bolañov 2666 u budućnosti od Tolstojevog Rata i mira preuzeti štafetu knjige koju će intelektualci najčešće spominjati, bez da su je zaista pročitali." Sudovi tog tipa uvijek se svojom pompoznošću odmah ugnijezde u memoriju primatelja bombastične poruke. No bibliotekar možda nije bio daleko od istine.
 
U posljednjem, najboljem, romanu iz 2666, pod nazivom Knjiga o Archimboldiju, istoimeni protagonist, koji se tad još uvijek zvao Hans Reiter i koji je bio njemački vojnik na istočnom frontu u Drugom svjetskom ratu, otkriva u kući u nekom selu na obali Dnjepra, gdje se oporavlja od ranjavanja, memoare mladog avangardnog pjesnika Anskog. Ovaj u svojim zapisima, futurističkom hibridu dnevnika, filozofskih uvida i snoviđenja, u jednom trenutku spominje i Nevidljivu knjižnicu. O tom fenomenu kasnije u knjizi nema spomena i ostaje na čitatelju da sam dođe do odgovora na što je zapravo mislio autor u četvrtoj razini diegesisa, kad je sanjao o Nevidljivoj knjižnici. 
 
S rastom postumne slave Roberta Bolaña zaista su mnogi počeli govoriti o 2666 kao o magnum opusu ovog pisca, a protagonist prvog i posljednjeg romana Benno von Archimboldi postao je u književnim krugovima poznat gotovo kao da je riječ o stvarnom autoru. Na internetu se mogu pronaći biografije Archimboldija, o njemu se može čitati i na Wikipediji, a tu su i brojne rasprave o njegovoj književnosti, iako tu književnost zapravo nikad nismo čitali (za razliku od, recimo, Piskarala u remek-djelu Maria Vargasa Llose Tetka Julia i piskaralo, čije je tekstove autor inkorporirao u strukturu svog romana, štoviše, učinio ih je ključnim arhitektonskim elementom romana, nosačem koji drži čitavu strukturu, i koji kad se počinje raspadati povlači sa sobom čitav roman). Kod Bolaña nema ništa od romana unutar romana, no spominju se zato brojna Archimboldijeva djela. Tu su romani i zbirke priča D'Arsonval, Mitzijevo blago, Vrt, Bifurcaria bifurcata, Kožna maska, Europske rijeke, Naslijeđe, Savršenstvo željeznice, Sveti Toma, Na dnu Berlina, Sljepica, Bitzius… U Knjizi o kritičarima i knjizi o Archimboldiju o tome kakvi su zapravo ti romani ne saznajemo mnogo, no ipak saznajemo nešto. Saznajemo koliko je zapravo duga granica između književnog teksta i onoga što ide u skup biografije, a što zapravo samo smeta. Roman nas zove da razmišljamo o prirodi čitanja, odnosno laganja, odnosno privida, što je ono što obavija Bolañovo petoknjižje i što je čitatelj pozvan uklanjati putem kao lovac paučinu s lica kad hoda slavonskom šumom u ljepljivo praskozorje.
 
***
 
Postoje knjige za koje kažemo da smo ih pročitali, iako nismo, kao i one koje bismo voljeli pročitati da postoje, odnosno da nisu predmet fikcije. A takve su knjige na jednome mjestu okupili autori Levi Stahl i Ed Park, koji su razna fiktivna djela pobrojali u svom blogu koji se zove upravo Nevidljiva knjižnica.

Bilo bi dobro vidjeti deset djela koje bi čitatelji najradije pročitali s liste knjiga nevidljive knjižnice, no u međuvremenu možemo ponuditi samo listu deset djela kojima se ljudi najčešće razbacuju bez da su ih zapravo pročitali. Evo liste:
 
1. 1984, George Orwell (26% ispitanika)
2. Rat i mir, Lav Nikolajevič Tolstoy (19%)
3. Velika očekivanja, Charles Dickens (18%)
4. Lovac u žitu, J.D. Salinger (15%)
5. Put do Indije, EM Forster (12%)
6. Gospodar prstenova, JRR Tolkien (11%)
7. Ubiti pticu rugalicu, Harper Lee (10%)
8. Zločin i kazna, Fjodor Mihajlovič Dostoevsky (8%)
9. Ponos i predrasude, Jane Austen (8%)
10. Jane Eyre, Charlotte Bronte (5%)
 
Neven Svilar
Foto: cybrgrl (flickr)
POVRATAK NA VRH STRANICE