Četvrtak
09.07.2015.

Nacije i književnost




Extra_large_twain
Mark Twain (Abdullah Fréres, 1867.)
A+ A-
Prije nešto više od mjesec dana u Zagrebu je zatvoren Festival europske kratke priče tribinom na kojoj su sudjelovali argentinski pisci Leopoldo Brizuela i Alberto Manguel. Usprkos izuzetno zanimljivim sudionicima, rasprava ni u jednom trenutku nije postala posebno intrigantna, među ostalim i zbog samih tema koje publici, nakon tjedan dana slušanja kratkih priča i razgovora o kratkim pričama, nisu bile previše interesantne.

Tako se, primjerice, u jednom trenutku poveo razgovor o tome postoje li književne vrste, odnosno djela koja tvore suštinu neke nacionalne književnosti i bez koje je neka književnost nezamisliva. Manguel je tada izjavio da je književna vrsta koja određuje argentinsku književnost i u sebi sintetizira njezinu samu srž upravo kratka priča. Leopoldo Brizuela se s takvom tvrdnjom nije u potpunosti složio, dok je publika bila podijeljena na dva tabora; na one koje uopće nije bilo briga je li kratka priča kvintesencija argentinske književnosti i one koji su davno prije toga prestali slušati razgovor. 
 
I ne treba posebno kriviti ljude što su bili nezainteresirani za diskusiju o tome što je suština neke nacionalne književnosti i koja književna vrsta najbolje ide s kojim narodom, mentalitetom, odnosno temperamentom. S jedne strane, čini se uputnim izbjegavati tipski način mišljenja. Takav sistem razmišljanja jest na određen način ograničen, odveć poopćen i konstantno na rubu stereotipiziranja.

Uz to, čini se da je takav pogled na umjetnost danas potpuno demodiran; naprosto je u pitanju prežitak nekog drugog vremena, preostatak pozitivističke diktature koji danas više nije u trendu. Good riddance. 
 
No usprkos tomu, ipak postoji jedan problem. Takvi zaključci, poput onog Alberta Manguela, u pravilu se pokazuju kao točni i istiniti. Teško je osporiti tvrdnju da je bez kratke priče nezamisliv razgovor o argentinskoj književnosti. I dalje stoji tvrdnja mnogo starija od 19. stoljeća, prema kojoj je srž grčkog načina mišljenja i pogleda na život i umjetnost upravo antička tragedija, usprkos činjenici da su u samo par stoljeća tamo nastale gotovo sve književne vrste koje danas znamo.

I to nema mnogo veze sa željama, jer bi inače gotovo svaka književnost, barem do 18. stoljeća, imala ep kao svoju suštinu. Preskriptivna poetika je u ovom kontekstu sasvim nebitna, i nitko ne pita ni Boileaua ni Ždanova što imaju reći po tom pitanju. I ako će netko proglasiti roman onime što je srž češke književnosti 20. stoljeća, to svakako neće biti zbog socrealističkih 'romana izgradnje' 40-ih i 50-ih. Također, postoji razlog zašto se oduvijek govori o fenomenu znanom kao Great American Novel, dok se nešto rjeđe čuje za 'great American epigram'.
 
Američki književni sajt Literary Hub pitao je pedesetoro književnika, urednika, kritičara i prevodioca koja to djela čine samu srž američke književnosti, odnosno samu amerikanštinu. Ono što je bitno u ovoj anketi, u kojoj je svatko ponudio tri najameričkija djela, jest činjenica da ispitanici nisu Amerikanci. 

Lista sadrži 96 imena, a najčešći odgovori bili su, nimalo začuđujuće, William Faulkner (8), Herman Melville (5), F. Scott Fitzgerald (4), J.D. Salinger (4) i Mark Twain (4). Također, nimalo iznenađujuće, gotovo 95% djela bili su romani.

Zanimljivo je da je, usprkos činjenici da su anketirani neamerički autori, došlo do podudaranja između odgovora i onoga što Amerikanci, ako je vjerovati tamošnjim lektirnim programima, smatraju najbližim konceptu velikog američkog romana. Tako su najcitiranija djela Faulknerov Abšalome, sine moj i Melvilleov Moby Dick. Također je interesantno i da se među najameričkijim američkim knjigama našla ni manje ni više nego Amerika Franza Kafke.   
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.